FELJTON: Češki trener František Koželuh bio je prvi profesionalac u hrvatskom nogometu

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Lopta je okrugla jer je takav propis’ u kojem Vladimir Iveta opisuje povijesni razvoj nogometne organizacije u Hrvatskoj od 19. stoljeća, kada je 1873. u Rijeci odigrana prva nogometna utakmica u Hrvatskoj, između Riječkog tehničkog zavoda i momčadi Mađarske državne željeznice

U razdoblju kada dolazi do pojave nogometa i njegovih prvih organizacijskih oblika u Hrvatskoj, područje današnje Republike Hrvatske bilo je u sastavu Austro-Ugarske Monarhije. Unatoč nazivu, Trojedna Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije bila je podijeljena između austrijskog i ugarskog dijela Carstva. Središnji i sjeverozapadni dio današnje Hrvatske, Slavonija i grad i kotar Rijeka nalazili su se u Ugarskoj, a Dalmacija i Istra u Austriji. Ta će podjela utjecati i na nogometnu strukturu i natjecanja u Hrvatskoj do raspada Austro-Ugarske.

Prve nogometne aktivnosti na području današnje Hrvatske upražnjavali su Britanci koji su se ovdje zatekli poslom ili su bili dio posada brodova koji su uplovljavali u hrvatske luke. U Rijeci je 1856. u tvornici oružja, motora i vozila Riječki tehnički zavod tehnički direktor (kasnije vlasnik) postao Englez Robert Whitehead. U tvornici su radili i drugi Britanci koji su se, jednako kao i njihovi zemljaci širom svijeta, u slobodno vrijeme bavili nogometom. Godine 1873. dovršeni su radovi na željezničkoj pruzi Rijeka-Karlovac, na čijoj su izgradnji sudjelovali i engleski inženjeri i drugi stručnjaci. Povodom toga događaja odigrali su u listopadu iste godine u Rijeci javnu nogometnu utakmicu momčad Riječkog tehničkog zavoda, za koji su nastupili Britanci i momčad Mađarske državne željeznice. Smatra se da je to prva javna nogometna utakmica odigrana na hrvatskom području.

Prva utakmica u Hrvatskoj u kojoj je sudjelovalo i domaće stanovništvo odigrana je 1880. godine u Županji između radnika Tvornice tanina u kojoj su igrali engleski i hrvatski radnici te tvornice.

Kombinirani sastav igrača HAŠK-a i PNIŠK-a, pod nazivom reprezentacije Hrvatske, odigrao je u lipnju 1907. u Pragu dvije utakmice protiv Slavije

U ožujku 1897. u Novoj Gradiški osnovan je sportski klub Gimnastički i športski klub čiji su se članovi namjeravali baviti i nogometom. O osnivačkoj skupštini izvijestio je zagrebački list Sport: „Skupština, kojoj je prisustvovao povjerenik slav. Kotar. Oblasti, prihvatila je bez promjene po privremenom odboru sastavljena pravila te je jednoglasno izabrala za predsjednika Stjepana Myrohia, trgovca i posjednika, za potpredsjednika Dragutina Schneidera posjednika koji je ujedno potpredsjednik hrv. Pjev. Družtva ‘Graničar’, za tajnika Frana Neferovića, šumar. vježbenika, za blagajnika Ivana Mallusa…“ Iz ove kratke vijesti može se vidjeti da klub ima skupštinu, predsjednika, dopredsjednika, tajnika i blagajnika.

Godine 1903. osnovan je u Zagrebu prvi klub koji u nazivu ima „nogometni“. Radilo se o Prvom nogometnom i športskom klubu Zagreb. Iste godine osnovan je u Zagrebu na poticaj skupine studenata, uglavnom prava, predvođenih Hinkom Würthom i Krešom Miskićem, Akademski Sport Club. Na prvoj godišnjoj skupštini 1904. na prijedlog Milovana Zoričića klub mijenja naziv u Hrvatski akademski športski klub (HAŠK). Klub je bio zapravo sportsko društvo i osim sekcije za nogomet imao je i sekciju mačevanja, a kasnije su još pridodani atletika, tenis, plivanje, hazena, hokej, zimski sportovi i turistika [ferijalni sport – op.a.].

Dana 28. listopada 1906. u Zagrebu je odigrana prva javna međuklupska utakmica. Nastupili su PNIŠK Zagreb i HAŠK, a igralo se na klizalištu na Zapadnom perivoju, današnjem Mažuranićevom trgu. Sudio je član PNIŠK-a Polivka. Učenici nisu smjeli javno nastupati jer su im to branili školski propisi pa su na plakatima koji su najavljivali utakmicu igrači srednjoškolci bili navođeni po nadimcima, a ne po prezimenima.

Kombinirani sastav igrača HAŠK-a i PNIŠK-a, pod nazivom reprezentacije Hrvatske, odigrao je u lipnju 1907. u Pragu dvije utakmice protiv Slavije, izgubivši 15-0 i 20-0.

Godine 1906. u Sisku je osnovana NK Segesta te je to najstariji klub u Hrvatskoj koji još postoji u kontinuitetu.

Godine 1908. pokrenuta je inicijativa da se osnuje sportski savez koji bi okupljao hrvatske sportske klubove i zastupao njihove interese, prije svega prema Mađarima. Prvi inicijator bio je PNIŠK Zagreb, koji je u novinama Hrvatski športski list 1. lipnja 1908. objavio poziv na osnivanje Hrvatskog športskog saveza:

„U svim zemljama gdje se goji sport osnovani su savezi kao viša kontrola klubovima, kao svrha da se postigne kontakt između svih športskih klubova. Ta potreba davno se uvidila i kod nas, pala je ideja da se osnuje naš športski savez, nu do sada se nije moglo s njom prodrijeti […] Na nama je dakle, da osnujemo taj savez kao svrha da neće pojedini klub spadati pod mađarski, austrijski ili ma koji drugi savez, kad možemo osnovati ‘HRVATSKI ŠPORTSKI SAVEZ’ te tako samostalno pristupiti internacionalnim športskom savezu.“

Plaća profesionalnog trenera HAŠK-a Koželuha bila je veliko novčano opterećenje za klub pa je odlučeno da svi igrači moraju sami kupovati sportsku obuću, a tko nije mogao, klub bi mu pozajmio novac uz obavezu vraćanja

Niti ovaj poziv, niti onaj koji je uputila HŠK Šparta iz Sušaka nisu doveli do osnivanja sportskog saveza. Ipak, kada se za osnivanje saveza založio i HAŠK, 5. listopada 1909. u Zagrebu osnovan je Hrvatski športski savez (HŠS) uz prisustvo sedam zagrebačkih sportskih organizacija: HAŠK, I hrvatski mačevalački klub, I hrvatsko sklizačko društvo, I hrvatski automobilski klub, I hrvatski biciklistički klub, Zagrebački koturaški klub „Orao“ i Hrvatski športski klub „Academia“. Na osnivačkom sastanku izabran je Privremeni odbor kojeg su činili predsjednik, potpredsjednik, prvi i drugi tajnik, blagajnik i dva odbornika (člana Odbora). Za predsjednika je izabran profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu Ljudevit Andrassy, a za prvog tajnika Milovan Zoričić. Privremeni odbor sastavio je pravila Saveza (Statut) i predao ih banskoj vlasti na odobrenje. Pravila su odobrena tek u kolovozu 1910, nakon dolaska na vlast bana Nikole Tomašića, odnosno odlaska Pavla Raucha.

U Pravilima su utvrđeni ciljevi HŠS-a:

„a) promicanje športa u opće, a poglavito onih grana koje su zastupane u savezu,

b) da bude vrhovni forum za športske sporove među društvima kao i prizivna oblast u takovim sporovima pojedinaca sa društvima u savezu. Ove sporove rješava Upravni odbor Hrvatskog športskog saveza sa pravilima dotične grane športa;

c) da bude reprezentant hrvatskog športa prema vani.“

Član HŠS moglo je biti svako sportsko društvo koje se prijavi i bude primljeno u Savez. „Društva, koja su članovi inog kojeg saveza ili kojim je glavna svrha gimnastika ili koja duševna igra, ne mogu biti članovi saveza.“ Klubovi, znači, nisu mogli biti u nekom od austrijskih ili mađarskih saveza jer se HŠS smatrao potpuno neovisnim i odvojenim od tih saveza, i nikako njihovim dijelom. Kao i u Njemačkoj, i u Hrvatskoj su sport i gimnastika bili odijeljeni, pri čemu se gimnastika prakticirala u sokolskim društvima.

O učlanjenju odlučuje Upravni odbor tajnim glasanjem uz potrebnu natpolovičnu većinu. U slučaju odbijanja prijema u članstvo može se podnijeti žalba Glavnoj skupštini. Upravni odbor mogao je odlučiti i o isključenju zbog kazne. Članstvo je prestajalo i u slučaju istupanja, prestanka rada i neplaćanja članarine uz prethodne dvije opomene. Članovi su imali pravo sudjelovati na Glavnoj skupštini s dva izaslanika. Bila je obvezna upisnina i mjesečna članarina, a učlanjena društva trebala su slati izvještaj o godišnjem djelovanju te priznati vodstvo i odluke HŠS.

Mađarski nogometni savez želio je još 1909. uspostaviti odnose s hrvatskim klubovima te je u Zagreb na pregovore slao svoje ključne funkcionere

Glavna skupština održavala se najmanje jednom godišnje. Uz potrebni dvotrećinski kvorum i običnu većinu glasova Skupština je odlučivala o izmjenama Pravila, usvajala izvještaje Upravnog odbora, „priznala isplatne račune“ te birala i razrješavala članove Upravnog odbora i revizore računa.

Upravni odbor sastojao se od predsjednika, podpredsjednika, prvog i drugog tajnika, blagajnika i toliko članova koliko je grana sportova zastupljeno u Savezu. Jednoglasnim zaključkom Skupštine moglo se odlučiti da se za više grana srodnih sportova bira samo jedan član Upravnog odbora. Upravni je odbor upravljao imovinom saveza, rješavao sporove, odlučivao o prijemu i isključenju članova, sastavljao pravila i poslovnike za svaku granu sporta, provodio zaključke Skupštine te izricao kazne članu Saveza koji se „grubo ogriješi o interes saveza ili pojedinog društva ili u javnom životu izgubi društveno štovanje.“ Kazna je mogla biti opomena, ukor, privremeno (u trajanju od dvije sezone) ili trajno isključenje.

Glavna je skupština birala i članove obraničkog suda koji je bio zadužen za „društvene sporove i razmirice između pojedinaca ili pojedinaca i Upravnog odbora Saveza.“

Navodno je na osnivanje HŠS-a prvi i najburnije reagirao Austrijski sportski savez, a ne Mađari. Taj je Savez, prema nekim navodima odmah nakon osnivanja HŠS-a zabranio svojim klubovima da igraju utakmice s hrvatskim klubovima. Međutim, izgleda da je bojkot proglašen na poziv Mađarskog nogometnog saveza. Naime, još od proljeća 1909. mađarski je savez pojačao pritisak na hrvatske klubove, osobito HAŠK, da pristupe u njegovo članstvo. Nakon odbijanja, Mađarski nogometni savez „započinje borbu i proglašuje boycott hrvatskih klubova i obavješćuje o tome FIFA te naročito austrijski savez, pa austrijski klubovi dobivaju zabranu igranja s nama.“ Ova se kronologija čini puno izglednijom nego da su Austrijanci prvi reagirali na osnivanje HŠS-a. Podsjetimo, FIFA nije dopuštala sportske kontakte s klubovima koji nisu bili učlanjeni u neki od saveza koji su bili članovi FIFA-e. Ipak, Mađarski nogometni savez želio je uspostaviti odnose s hrvatskim klubovima te je u Zagreb dolazio na pregovore, uglavnom s funkcionarima HAŠK-a Würthom i Zoričićem, dopredsjednik MNS-a Opré. On je predlagao da hrvatski klubovi ipak pristupe njegovom savezu, a zauzvrat će Hrvati dobiti predstavnike u Mađarskom olimpijskom odboru i pravo na isticanje zastave, uz mađarsku, na Olimpijskim igrama. Nakon odbijanja takvih ponuda, Mađari su, začudo, pristali na sporazum, iako samo usmeni, da hrvatski klubovi do daljnjega ne ulaze u Mađarski savez. Hrvatski klubovi obvezali su se da će igrati u potpunosti prema pravilima FA i da će poštivati sve propise FIFA-e. MNS će o tome obavijestiti FIFA-u i potvrditi joj da klubovi njenih članica mogu igrati s hrvatskim klubovima.

Nakon formalne registracije HŠS je u ožujku 1911. godine održao prvu redovnu skupštinu na kojoj je izabran Upravni odbor. Za predsjednika je potvrđen dr. Andrassy, a za potpredsjednika je izabran Franjo Bučar. Jedan od članova Odbora bio je i Vjekoslav Heinzel, koji će kasnije postati zagrebački gradonačelnik. Skupština je zadužila pojedine članove Odbora za izradu pravilnika za određene grane sporta. Za nogomet je bio zadužen drugi tajnik, pravnik Branimir Domac. Skupština je imenovala i prve nogometne suce i članove sudačkog ispitnog odbora (Hinko Würth i Milovan Zoričić te zamjenici Dragutin Albrecht i Branko Gavella, kasniji poznati kazališni redatelj).

U travnju 1911. pokušano je osnivanje mađarskog nogometnog kluba u Zagrebu, ali je uslijed prosvjeda Zagrepčana na samoj osnivačkoj skupštini taj pokušaj propao

Do sljedeće skupštine u HŠS učlanili su se i neki klubovi i društva izvan Zagreba (iz Varaždina, Osijeka, Karlovca), a jedan od novih članova, bio je I Hrvatski športski građanski klub (Građanski) iz Zagreba, osnovan 1911, koji je postao najuspješniji hrvatski nogometni klub do Drugog svjetskog rata. U ožujku 1911. Zagrebom se pronio glas da se treba osnovati mađarski nogometni klub pod nazivom Zágrábi magyar torna klub i koji bi imao potporu (klupske prostorije i igralište) Mađarskih državnih željeznica i koji bi pristupio Mađarskom nogometnom savezu. U travnju 1911. zaista je i pokušano osnivanje toga kluba, ali je uslijed prosvjeda Zagrepčana na samoj osnivačkoj skupštini taj pokušaj propao. Nakon tih događaja došlo se do zaključka da je Zagrebu uz klubove studenata (HAŠK) i srednjoškolaca (tada je Concordia još bila klub koji je okupljao gimnazijalce) potreban i klub koji bi predstavljao i šire građanstvo. Tako je već četrnaest dana nakon sprječavanja osnutka mađarskog kluba održana osnivačka skupština Hrvatskog građanskog športskog kluba (na skupštini krajem 1911. ime je izmijenjeno u I. Hrvatski športski građanski klub) na kojem su usvojena Pravila i izabrana prva uprava. Građanski je običavao sazivati sjednice skupštine putem obavijesti u novinama. Tako je u dnevnom listu Novosti objavljeno sljedeće: „Izvanredna glavna skupština. I. hrvatski gradjanski sport-klub pozivlje ovime sve članove, da izvole u što većem broju prisustvovati izvanrednoj glavnoj skupštini, koja će se obdržavati dne 2. svibnja o.g. sa dnevnim redom: Izbor predsjednika, podpredsjednika i blagajnika.“

Prijeratna Pravila (statut) Građanskog vjerojatno su bila slična onima koja su imali drugi klubovi toga vremena te je stoga zanimljivo analizirati ih. Miroslav Tomašević objavio je verziju Pravila iz veljače 1912. godine u svojoj knjizi o Dinamu, a original čini dio zbirke Ive Bartolčića. Kao svrha kluba utvrđeno je „gojenje i promicanje športa“, a ta se svrha postiže kao „gojenje raznih grana športa kao što su nogomet, mačevanje, plivanje, lahka i teška atletika te svaki drugi šport“ te „skupnim zabavnim aktivnostima i izletima“ i „priredjivanjem javnih vježba i utakmica.“ Članovi klubova mogli su biti začasni, utemeljiteljni, izvršujući i podupirajući. Izvršujući član mogla je biti fizička osoba starija od šesnaest godina, a članovi s ostalim statusom mogle su biti „neporočne“ fizičke osobe i pravne osobe. O primitku u članstvo, na preporuku jednog člana, odlučivao je Upravni odbor na čiju odluku nije bilo pravo priziva. Svi članovi imaju pravo aktivnog i pasivnog izbora na glavnoj skupštini. Kada se igraju utakmice s drugim klubovima, Upravni odbor odlučivao je na preporuku kapetana koji će članovi na njoj sudjelovati. Kao što smo vidjeli ranije, ta je praksa postojala i u engleskim klubovima (vjerojatno i u drugim zemljama), ali je do tog vremena u Engleskoj već trener/manager preuzeo samostalno sastavljanje momčadi. Glavna skupština kluba, koju saziva Upravni odbor, može biti redovna i izvanredna. Redovna se održava jednom godišnje, najkasnije do kraja ožujka. Kvorum na sjednici čini dvije trećine članova, a odlučuje se većinom svih glasova. Za izmjenu Pravila potrebna je dvotrećinska većina glasova. Skupština je odlučivala o izmjeni Pravila, izboru članova Upravnog odbora (osim kapetana), izboru godišnjih revizora, raspravljala o izvještaju Upravnog odbora o ukupnom djelovanju kluba i izvještaju kapetana u sportskom dijelu. Izvanredna sjednica Skupštine treba se sazvati ako to zatraži najmanje jedna trećina članova i na dnevnom redu mogu biti samo točke koje su zatražene. Upravni odbor je prema Pravilima imao dvanaest članova. Međutim, kada se zbroje članovi koji su navedeni u Pravilima – predsjednik, dopredsjednik, tajnik, blagajnik, oružar, četiri odbornika i kapetan – dolazimo do broja od deset članova Upravnog odbora. Kapetana su birali izvršujući članovi između sebe, uz potvrdu Upravnog odbora. Upravni odbor imao je mandat od jedne do druge redovite Glavne skupštine, što u načelu znači jednu godinu. Ako je netko prestao biti član Upravnog odbora između dvije sjednice Skupštine, Odbor je mogao sam kooptirati zamjenskog člana, a taj je izbor važio do sljedeće redovite sjednice Skupštine. To je tijelo upravljalo klubom, njegovom imovinom, primalo i isključivalo članove, izvršavalo zaključke Skupštine te „zaključivalo o svemu što se na društvenu svrhu odnosi“.

Komentiraj