Hrvatski Imunološki zavod sve do sredine 90-ih godina proizvodio je vlastiti prirodni humani leukocitni interferon – dokazano efikasan lijek za nekoliko vrsta malignih bolesti koje uzrokuju virusi, ali i za HPV, ptičju i svinjsku gripu, i to bez negativnih nuspojava, no odlukom akademika Vlatka Silobrčića, koji je 1992. preuzeo mjesto ravnatelja Zavoda, njegova je proizvodnja naprasno prekinuta, potvrdio je za Nacional dr. Eugen Šooš, bivši voditelj istraživanja i proizvodnje prirodnog leukocitnog interferona u Imunološkom zavodu.

Čitava Hrvatska protekloga vikenda obilježila je Dan narcisa, tradicionalnu akciju kojom se u javnosti nastoji podići svijest o važnosti prevencije i ranog otkrivanja raka dojke, no nitko od medija, političara ni javnih osoba koje su se uključile u tu hvalevrijednu akciju, ni jednom riječju nije spomenuo činjenicu da je lijek za tu i za niz drugih smrtonosnih bolesti doslovce na dohvat ruke, ali da je politički vrh odgovoran za prestanak njegove proizvodnje i da nema političke volje da se ona ponovno pokrene.

Prema službenim podacima Ministarstva zdravstva, u Hrvatskoj od raka dojke godišnje oboli u prosjeku oko 2.500 žena, a njih 1.000 umre. Od raka grlića maternice godišnje obolijeva u prosjeku oko 300 žena, a trećina, njih oko stotinu, gubi bitku s teškom bolešću. “To je neodgovorna odluka i genocid nad ženama. Da imamo vlastiti interferon, mnogim bi se ženama moglo pomoći. U proteklih 20 godina, otkad je prestala proizvodnja interferona u Imunološkom zavodu, prema aktualnim podacima, od raka dojke umrlo je 20.000 žena, a njih još 2.000 izgubilo je život od raka grlića maternice. Da smo interferonom spasili svaku drugu ženu, a uvjeren sam da bi ta brojka bila veća, to je više od 11.000 sačuvanih života. Toliko žena nose na savjesti oni koji su odgovorni za propast Imunološkog. A da ne spominjemo ostale pripravke i lijekove s kojima smo mogli spasiti još tisuće njih”, ogorčen je Nacionalov sugovornik Šooš i dodaje da se interferon s gotovo 100-postotnom uspješnošću 70-ih i 80-ih godina koristio za liječenje HPV virusa, glavnog uzročnika raka grlića maternice, ali i hepatitisa te tumora dojke, mjehura i mozga, raka debelog crijeva, kao i steriliteta kod žena, i to uz pomoć apliciranja interferona u obliku vaginaleta. Kaže i da su svojedobno objavljeni rezultati istraživanja o efikasnom djelovanju prirodnog interferona na tumore, ali i na rezistentne bakterije, te preliminarna istraživanja dr. Ratka Vlatkovića o uspješnom liječenju kroničnog hepatitisa B pripravcima interferona.

“Treba znati da ovako efikasno djelovanje ima isključivo prirodni interferon, baš onakav kakav smo proizvodili u Imunološkom zavodu, a koji se danas proizvodi još jedino u Rusiji, Japanu, Mađarskoj i na Kubi i do njega je gotovo nemoguće doći. Prirodni, nepročišćeni interferon dobiva se iz krvi dobrovoljnih davatelja i značajno se razlikuje od sintetskog, rekombinantnog, odnosno pročišćenog interferona, koji se dobiva genetskim inženjeringom. Razlika između tih dvaju interferona je golema. Prirodni interferon u sebi sadrži 23 ili 24 frakcije, a rekombinantni tek dvije znatno slabije frakcije i daleko je neučinkovitiji od prirodnog. Uz to, prirodni interferon ne izaziva negativne reakcije organizma i nema negativnih nuspojava, dok sintetski, rekombinantni, izaziva stvaranje antitijela i brojne negativne nuspojave poput gastrointestinalnih, kardiovaskularnih i neuropsihijatrijskih smetnji”, objašnjava Šooš. Prirodnog interferona u Hrvatskoj više nema, posljednje su se zalihe potrošile prije 15-ak godina na proizvodnju vaginaleta koje su se početkom ovog stoljeća još mogle naći u domaćim klinikama. Nakon toga pacijenti su prepušteni isključivo uvoznome sintetskom interferonu koji ni izdaleka nije toliko efikasan.

“Znate li što je najveći apsurd? Bogati Amerikanci su doslovce trčali na Kubu, čak i u vrijeme političke blokade, kako bi nabavili interferon za sebe ili članove svoje obitelji, jer onaj rekombinantni, kakav mogu nabaviti u SAD-u, nije tako djelotvoran. Upravo su oni najglasnije pozdravili normalizaciju odnosa s Kubom”, tvrdi sugovornik Nacionala i dodaje da je takav lijek odlukom Vlatka Silobrčića Hrvatska lakomisleno odbacila.

Akademik Vlatko Silobrčić, koji je Imunološki zavod vodio od 1992. do 1997., Nacionalu je potvrdio da je on doista dao nalog za obustavu proizvodnje interferona, no tvrdi da je glavni razlog zbog kojega je povukao taj potez bila činjenica da se taj pripravak proizvodio u krajnje neprimjerenim uvjetima, što on nije mogao dopustiti, budući da je tako proizveden lijek, kako je objasnio, mogao ugroziti sigurnost pacijenata. “Od te je odluke prošlo 20-ak godina i ja se ne sjećam svake pojedinosti, no dobar dio problema s Imunološkim zavodom, pa tako i s proizvodnjom interferona unutar Zavoda, u ono vrijeme, ali jednako tako i danas, leži u činjenici da se proizvodnja krvnih pripravaka, vakcina i lijekova odvijala u neprimjerenim uvjetima, a država u Zavod nije ulagala niti je dozvoljavala da se on privatizira”, objasnio je Silobrčić.

On tvrdi da se laboratorij za proizvodnju interferona nalazio neposredno uz sanitarne prostorije. “Sjećam se da su takvi uvjeti bili toliko neprimjereni da smo procijenili kako bi posljedice po pacijente koji bi uzimali interferon mogle biti vrlo negativne”, kaže Silobrčić. Na pitanje Nacionala je li on osobno kao ravnatelj tada pokušao poduzeti mjere koje bi omogućile zadržavanje i nastavak proizvodnje visokovrijednog pripravka kakav je interferon, odnosno je li bilo prilika da se unutar Zavoda pronađe prihvatljiviji prostor za tu namjenu, Silobrčić odgovara kako je čitav Imunološki zavod u to vrijeme, jednako kao i danas, imao problem neadekvatnih uvjeta za rad, jer je u istoj zgradi, uz Zavod, bio smješten i Hrvatski zavod za javno zdravstvo.

“Zamislite situaciju u kojoj Imunološki zavod i HZJZ dijele hodnike pa se proizvodnja vakcina, lijekova i krvnih pripravaka odvija u prostorijama uz koje se iz dana u dan prevoze kolica na kojima su kulture mokraće i fecesa. Eto, u takvim smo uvjetima radili i to je bio pravi razlog zbog kojega smo izgubili čitav niz licenci. Svi naši napori da država odluči što će učiniti sa Zavodom, odnosno naše sugestije da se Imunološki otvori za tržište i privatizira ili da se, u suprotnom, uloži u pronalazak adekvatnog prostora i obnovu tehnologije, bili su uzaludni, i to ne samo u mojem mandatu, nego i sve do danas”, objašnjava Silobrčić.

On je potvrdio da se od kraja 90-ih godina nastavilo s proizvodnjom onih vrsta interferona koje su bile namijenjene isključivo za vanjsku upotrebu, odnosno masti i vaginalete, a posve je napuštena proizvodnja interferona u obliku injekcija. “Ako sam ja kriv što je Imunološki zavod prestao proizvoditi interferon, onda ću preuzeti tu krivnju, no lakše mi je podnijeti tu odgovornost nego odgovornost za živote pacijenata koji bi zbog neadekvatno proizvedenog lijeka mogli imati teške posljedice”, konstatirao je akademik Silobrčić. No potvrdio je da je Imunološki ipak nastavio proizvoditi krvne pripravke i cjepiva u drugim prostorijama u koje se ulagalo. “Imali smo odjel za transfuziju u čije smo osuvremenjivanje ulagali uvijek kad bismo nešto zaradili, preuredili smo i dio pogona za izradu virusnih cjepiva, no nismo imali dovoljno novca za preuređivanje svih pogona”, rekao je Silobrčić, dodavši kako bi i u ovom trenutku jedino pravo rješenje bilo pronalaženje novog prostora i ulaganje u nove pogone.

Na pitanje Nacionala kako komentira u medijima često iznošene tvrdnje da se prestankom proizvodnje interferona, ali i nekih drugih pripravaka u Imunološkom zavodu, zapravo išlo na ruku velikim multinacionalnim farmaceutskim kompanijama i uvoznicima krvnih pripravaka i vakcina, Silobrčić kaže kako svi oni koji tako nešto tvrde, moraju to i dokazati. “Moje su financije dostupne svima i u svakom se trenutku može provjeriti jesam li nekome pogodovao i od toga imao financijske koristi. To su neistinite tvrdnje. Uostalom, nedavno je u Saboru osnovano Povjerenstvo za Imunološki zavod te se nadam da će ono razriješiti tu dilemu. No ne vjerujem da će ono pomoći Imunološkom zavodu. Danas je upitno hoće li nešto promijeniti čak i politička volja za opstankom Zavoda, jer je do sada već izgubljen znatan dio stručnog kadra. Zavod je sada u situaciji da treba tražiti novu lokaciju, ulagati u novu opremu i paralelno odgajati i specijalizirati novi kadar koji će preuzeti proizvodnju. A to je sustavni i sistematski napor koji ni jedna politička opcija ne želi preuzeti, jer je to dugoročni projekt koji ne nosi brze političke bodove”, konstatirao je naš sugovornik.

No Eugen Šooš se s tim konstatacijama ne slaže. “Stručni kadar nije izgubljen! Na Imunološkom zavodu još uvijek radi grupa ljudi koja je sa mnom radila na istraživanjima i proizvodnji interferona i oni su sposobni u kratkom roku ponovno pokrenuti proizvodnju, samo ako im se za to pruži prilika. A što se tiče tvrdnji da je interferon zbog neadekvatnih uvjeta bio opasan, to jednostavno nije istina. Interferon se proizvodio u istim uvjetima kao i svi ostali pripravci i vakcine. A njih nitko nije ukinuo. Hodnikom se nisu prevozile nikakve opasne tvari, kako to akademik Silobrčić sugerira, i nije točno da smo hodnike dijelili s HZJZ-om. Uostalom, sve količine proizvedenog interferona prolazile su dvije stroge kontrole kvalitete i sanitarne ispravnosti – jednu u samom Imunološkom zavodu, a drugu neovisnog državnog instituta. Zar mislite da oni ne bi reagirali da je bilo što u tom pripravku bilo opasno?” kaže Šooš.

Eugen Šooš pak tvrdi da je Imunološki zavod sve do kraja 80-ih godina, odnosno do početka Domovinskog rata, poslovao izuzetno dobro. No 1992. na mjesto ravnatelja Zavoda dolazi Vlatko Silobrčić i od tog trenutka, tvrdi Šooš, za Zavod počinju teški dani. “Početkom 90-ih bio sam član Upravnog odbora Zavoda i nisam bio za taj prijedlog da Silobrčić dođe na mjesto ravnatelja. On jest imunolog i vrstan znanstvenik, no on tada nije imao iskustva u biološkoj proizvodnji. Predložio sam da to bude Stanislav Smerdel jer je on u to vrijeme vodio brigu o polovici proizvoda u Imunološkom zavodu”, pripovijeda Šooš i dodaje kako je, nakon što je bio preglasan od ostalih članova, istupio iz Upravnog odbora jer, kako je rekao, nije htio snositi odgovornost za politiku vođenja Zavoda i egzistenciju zaposlenih. Vrlo brzo po dolasku, tumači dalje Šooš, Silobrčić je donio odluku o napuštanju proizvodnje interferona, iako je to bio jedan od najjačih proizvoda Zavoda s kojim je Hrvatska bila prepoznata u svijetu. Osim njemu neshvatljive odluke o prestanku proizvodnje interferona, Šooš tvrdi i da je u vrijeme vladavine Vlatka Silobrčića iz Zavoda nestala zonalna centrifuga, aparat za proizvodnju cjepiva protiv hepatitisa vrijedan oko 500.000 dolara.

“Pokušao sam na akciju potaknuti bivšeg predsjednika Ivu Josipovića, s kojim sam o katastrofalnoj situaciji u Imunološkom zavodu i o potrebi ponovnog pokretanja proizvodnje interferona razgovarao pred kraj njegova mandata, no ništa mi nije odgovorio. A nije ništa ni učinio. Isto se ponaša i današnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, koja uporno preskače odgovor na isto pitanje”, kaže Šooš. Njegovi pokušaji da politički vrh zainteresira za ponovno pokretanje proizvodnje u Imunološkom zavodu, kaže, tu nisu stali. Još sredinom 1996., nakon što je propadanje Imunološkog već bilo posve očito, a proizvodnja interferona već je odavno prestala, Šooš je uputio pismo tadašnjem ministru zdravstva Andriji Hebrangu, u kojem mu kao dugogodišnji zaposlenik Zavoda i voditelj stručno-znanstvenog rada u proizvodnji interferona nudi koncepciju koja bi pomogla usavršavanju postojećih proizvoda od krvnih pripravaka i razvoju novih, čime bi se održala proizvodnja u Imunološkom. “Zatražio sam sastanak kako bih mu izložio svoju koncepciju. Nikada nisam dobio odgovor. I u siječnju 2012. poslao sam pismo tadašnjem ministru zdravstva Rajku Ostojiću u kojem ga upozoravam na važnost održavanja proizvodnje svih pripravaka u Imunološkom zavodu, a posebno interferona. Upozorio sam ga na to da je liječenje interferonom ne samo raka dojke, već i HPV virusa kao uzročnika raka grlića maternice i steriliteta kod žena uzrokovanih istim tim virusom, daleko jeftinije i učinkovitije od operativnih zahvata, konizacija i ostalih bolničkih metoda, ali i da se konstantno uništavanje Imunološkog zavoda provodi s očitom namjerom i u interesu multinacionalnih farmaceutskih kompanija. Od ministra Ostojića sam tek godinu i pol dana kasnije dobio prilično podcjenjivački odgovor, i to preko posrednika, u kojem on navodi da su moji zadnji radovi na temu istraživanja interferona stari preko 20 godina, odnosno da su zastarjeli”, pripovijeda Šooš. U Ostojićevu pismu, koje je Nacionalu pokazao Šooš, stoji da “razvoj novih lijekova mora biti popraćen odgovarajućim istraživanjima učinkovitosti i sigurnosti prema strogoj znanstvenoj metodologiji” te da su “takva istraživanja najčešće dugotrajna i vrlo skupa, a Ministarstvo zdravlja, nažalost, ne raspolaže sredstvima potrebnim za provedbu takvih istraživanja”. Ostojićeve riječi opovrgava rad Srećka Sladoljeva, koji je još 1999. nakratko preuzeo uništenu proizvodnju interferona i ponovno je pokrenuo u svega nekoliko mjeseci, obnovivši proizvodnju interferona u vaginaletama, no vrlo brzo je, pod pritiskom tadašnje uprave i političkoga vrha, spriječen u svojem naumu da interferonu vrati nekadašnji ugled. Kasnije je u medijima izjavio kako su političari učinili sve ne bi li ugasili Zavod, ali su neki od njih tražili interferon kada je zatrebao njima ili njihovim bližnjima.

Kako je Nacional neslužbeno saznao, interferona u vaginaletama i u obliku masti, proizvedenog u Imunološkom zavodu, u hrvatskim ljekarnama nema od 2000., a od tada se u liječenju HPV virusa i malignih bolesti kod žena koristi isključivo rekombinantni, daleko slabiji i neučinkovitiji interferon koji se uvozi. Na tvrdnje bivšeg ministra Ostojića Šooš se samo nasmijao i pokazao Nacionalu rješenje o potvrđenom patentu iz listopada 2015. u kojem su, uz Šooša, navedeni i Bratko Filipič s Mikrobiološkog instituta Medicinskog fakulteta u Ljubljani, Slobodan Miko s Hrvatskog geološkog instituta i Hrvoje Mazija s veterinarskog fakulteta u Zagrebu, kao autori farmaceutskog pripravka, kombinacije interferona i holocenskog minerala. “Kombinacija interferona s holocenskim mineralom kakav se nalazi na nekim šljunčarama u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, dala nam je pet do šest puta jači pripravak od najjačeg do tada poznatog u svijetu. Najjači pripravak interferona imao je 80 do 100 tisuća jedinica aktivnosti, a ova je kombinacija dosegla razinu od 500 do 600 tisuća jedinica”, objasnio je Šooš, a to je istraživanje patentirano 2015. na temelju višegodišnjih kliničkih ispitivanja.

Šooš, danas vitalan 87-godišnjak koji još uvijek neumorno radi i istražuje, pripovijeda kako je davne 1969. prešao iz tadašnjeg Higijenskog zavoda na Imunološki zavod, a vrlo je brzo, na sugestiju tadašnjeg ravnatelja Dragana Ikića, poslan u ondašnji SSSR kako bi od najboljih stručnjaka virologa i imunologa onoga doba, na čelu s predsjednikom Medicinske akademije u Moskvi akademikom Valentinom Dmitrovičem Solovjevim koji mu je bio mentor, naučio sve o proizvodnji cjepiva protiv krpeljnog encefalitisa te o prirodnom interferonu. Solovjev, koji se smatra jednim od tvoraca interferona, proizvodio je interferon koji je imao tisuću jedinica aktivnosti u mililitru, a lijek je bio strogo čuvan i rezerviran za sam politički i vojni vrh tadašnjeg SSSR-a. No učenik je vrlo brzo nadmašio učitelja pa je Šooš dodatno usavršio svoju verziju interferona koja je bila daleko jača. Njegov je interferon imao čak 80.000 jedinica aktivnosti. Šooš je početkom 70-ih godina prošlog stoljeća odbio primamljivu ponudu Solovjeva da ostane u Moskvi i nastavi raditi na tamošnjem Imunološkom institutu te se vratio u Zagreb gdje je, prema preporuci ravnatelja Ikića, 1974. preuzeo vođenje kliničkih istraživanja prirodnog interferona. Tada je i službeno započela proizvodnja interferona u Hrvatskoj. Na njegovoj proizvodnji su, uz Eugena Šooša, radili i Mario Zmiš, Zdenko Šimac i Ljubica Lončar i taj je pripravak vrlo brzo zbog svoje kvalitete i učinkovitosti postao jedan od najcjenjenijih pripravaka ne samo u bivšoj državi, nego i u svijetu.

Sljedećih 20-ak godina Imunološki zavod, uz proizvodnju interferona, paralelno je provodio i istraživanja njegove djelotvornosti. U to vrijeme provedeno je više studija i kliničkih ispitivanja koja su potvrdila brzo djelovanje interferona na viruse, čak i one mutirane, i to bez negativnih nuspojava i bez razvoja antitijela u organizmu primatelja. Dio tih istraživanja provodio se i na tadašnjem Središnjem institutu za tumore u Zagrebu.

Jedan slučaj iz sredine 80-ih posebno je ostao u sjećanju Eugena Šooša. Šef kirurgije na Institutu za tumore Petar Nola javio mu je za slučaj pacijentice koja je imala dijagnosticiran tumor dojke veličine tri centimetra i koja je odbijala kemoterapiju, zračenje i operativni zahvat. “Prognoza nije bila dobra, limfne žlijezde već su počele oticati i sve je vodilo najgorem ishodu. Predložio sam iniciranje interferona direktno u tumor i Nola je bio prvi u svijetu koji se usudio aplicirati lijek direktno u malignu izraslinu, jer je prvo pravilo kod tumora da se ne dira.

Terapija je uspjela i maligna izraslina posve se povukla. Znam da je ta žena i danas živa”, pripovijeda Šooš i naglašava da je efikasnost interferona, osim u brojnim kliničkim istraživanjima, potvrđena upravo u takvim slučajevima. No akademik Silobrčić je u izjavi Nacionalu doveo u pitanje vrijednost istraživanja o djelovanju interferona provedenih u Hrvatskoj, izjavivši kako “nije siguran da su sva ta istraživanja, onakva kako su objavljena, bila provođena po svim pravilima struke i po znanstvenim pravilima”. No priznaje da to nije bio glavni razlog što je obustavljena proizvodnja interferona. A hoće li biti nastavljena, odlučit će, kao i u mnogim drugim slučajevima – politika.