EKSKLUZIVNO OTKRIĆE 2017.: Nogometni robovi zagrebačkog Dinama

Objavljeno u Nacionalu br. 982, 24. veljače 2017.

Ekskluzivno otkrivamo ugovor Dinama s Gonçalom Santosom koji je u suprotnosti s FIFA-inim pravilima – ‘Igrač bezrezervno i bez ograničenja odustaje od korištenja prava iz članka 17. Pravilnika, u bilo kojem trenutku, kao i od primjene drugih odgovarajućih članaka Pravilnika FIFA-e ili (i) Pravilnika HNS-a’ – HNS devet godina nije uspio u vlastiti pravilnik prenijeti pravila FIFA-e – Gonçalo će od Dinama primiti i 10 % od sljedećeg transfera, što je zabranjeno pravilima FIFA-e

Portugalski igrač Gonçalo Jose Gonçalves Dos Santos, poznatiji samo kao Gonçalo Santos, vjerojatno nije ni znao što ga čeka u Hrvatskoj kada je u ljetnom prijelaznom roku 2014. pojačao momčad zagrebačkog Dinama. U vrijeme kada su najbolji igrača Dinama i drugih klubova bili još na Svjetskom prvenstvu u Brazilu, hrvatski mediji izvijestili su o tome da je portugalska kolonija u zagrebačkom Dinamu dobila novog člana. Tadašnji sportski direktor Zoran Mamić je pored Ive Pinta, Paula Machada, Wilsona Eduarda, Rubena Lime te golmana Eduarda u Dinamove redove u sezoni 2014./15. doveo još i Gonçala Santosa. Njegovim dolaskom zapravo se omogućila prodaja Marcela Brozovića u milanski Inter jer ta dva igrača igraju na istoj poziciji. Nacional je u jednom od prošlih brojeva otkrio da je novac od prodaje Brozovića Interu, preko malteške tvrtke Gettysburg Limited, završio u kanadskoj tvrtki povezanoj s odvjetnicima Zdravka Mamića. U dokumentima Football Leaks koje je dobio Der Spiegel i proslijedio ih Europskoj istraživačkoj suradnji (EIC) te do kojih pristup ima i Nacional, nalazi se i ugovor između Dinama i portugalskog igrača Gonçala Santosa potpisan 23. lipnja 2014.

Ugovor koji je potpisan s portugalskim igračem vrlo je vjerojatno tipski, odnosno Dinamo takve ugovore ima potpisane i s drugim igračima. Riječ je o ugovoru kojim se igrače stavlja u mnogo slabiji, gotovo robovlasnički položaj. U ugovoru se igrač Dinama svjesno odriče svojih vlastitih prava koja su garantirana Pravilnikom FIFA-e o statusu i transferu igrača, a Dinamo, upravo obrnuto, dobiva prava koja mu ne pripadaju. Zapravo je ugovor Dinama s Gonçalom Santosom identičan špranci “ugovora o profesionalnom igranju” Hrvatskog nogometnog saveza koji je od siječnja 2010. dostupan na njihovoj internetskoj stranici, ali s jednom velikom razlikom – pri kraju ugovora dodan je “Dinamov” 14. članak koji namjerno ignorira pravila FIFA-e i traži od igrača da se bezrezervno odriču svojih prava. Igrači ne mogu raskinuti ugovor bez opravdanog razloga, ali ako to ipak naprave, to će ih financijski vrlo skupo stajati. U prvom paragrafu tog 14. članka stoji:

“1) Klub i Igrač potvrđuju da su svjesni odredbe čl. 17. FIFA Pravilnika o statusu i transferu igrača. (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Bez obzira na postojanje spomenute odredbe, Igrač i Klub su suglasni važnosti primjene čl. 13. Pravilnika koji glasi: ‘Ugovor između profesionalca i kluba može prestati samo po isteku trajanja ugovora ili međusobnim sporazumom.’ Sukladno navedenom, Igrač bezrezervno i bez ograničenja odustaje od korištenja prava iz članka 17. Pravilnika, u bilo kojem trenutku, kao na primjenu drugih odgovarajućih članaka Pravilnika FIFA-e ili (i) Pravilnika HNS-a’’.

Tim prvim paragrafom dodanog 14. članka u ugovoru s Gonçalom Santosom, Dinamo je namjerno ignorirao članak 17. FIFA-ina pravilnika koji govori o raskidu ugovora između kluba i igrača bez opravdanog razloga. FIFA je taj članak uvrstila kako bi zaštitila i igrače i klubove tako što bi se kažnjavali oni koji namjerno žele odvesti nekog igrača u drugi klub te naštetiti jednoj ili drugi strani. Za razliku od raskida ugovora iz opravdanih razloga koji se definira 15. člankom pravilnika FIFA-e, u kojem stoji da je moguće raskinuti ugovor samo u slučaju ako je igrač u sezoni igrao za klub na manje od 10 posto utakmica i u tom slučaju može prekinuti ugovor samo u roku 15 dana poslije kraja sezone, raskid ugovora bez opravdanih razloga pravno je problematičniji za obje strane. Baš zato FIFA u članku 17. pravilnika koji s posljednjim amandmanima vrijedi od listopada 2007., pod naslovom “Posljedice u slučaju raskida ugovora bez opravdanog razloga” jasno navodi da svaka strana koja raskine ugovor drugoj strani mora platiti naknadu, a u nastavku se definira kako se ta naknada treba izračunati. Međutim, u ugovoru koji je Dinamo potpisao s Gonçalom Santosom, a vjerojatno i drugim igračima kluba, piše nešto potpuno drugačije. U slučaju igračeva raskida ugovora bez opravdanog razloga, on mora platiti Dinamu veliku kaznu, a ako ugovor bez razloga raskine Dinamo onda igrač ne dobiva nikakvu odštetu.

“2) Igrač potvrđuje i prihvaća činjenicu da će Klub imati neospornu štetu i gubitak ako bi igrač koristio prava iz čl. 17. Pravilnika tj. raskid ugovora bez opravdanog razloga. Igrač potvrđuje i suglasan je da direktna šteta nije ekvivalentna naknada za raskid ugovora po čl. 17. Pravilnika. Sukladno naprijed navedenom Igrač je suglasan da će Klub imati pravo i na druge aktivnosti u cilju utvrđivanja prava na naknade za uloženo u igračev razvoj, te da neće biti neophodno posebno dokazivati štetu koja je Klubu načinjena korištenjem čl. 17. Pravilnika o statusu Igrača. Igrač je suglasan da se ni na koji način neće protiviti pravu Kluba na traženje naknade za štetu ostvarenu prijevremenim raskidom, a primjenom čl. 17 Pravilnika”, stoji u ugovoru Dinama s Gonçalom Santosom.

 

U dokumentima Football Leaksa kojima Nacional ima pristup, nalazi se i ugovor između Dinama i portugalskog igrača Gonçala Santosa potpisan 23. lipnja 2014.

 

Ovaj članak potpuno je suprotan pravilniku FIFA-e u kojem stoji da se naknada treba izračunati na osnovu zakona zemlje u kojoj je ugovor potpisan, posebnosti sporta i drugih objektivnih kriterija. U 17. članku FIFA insistira da “u svim slučajevima strana koja raskida ugovor mora platiti naknadu”. Naknada za raskid se, ako nije drugačije određeno ugovorom, izračunava uzimajući u obzir odredbe Pravilnika o naknadi za treniranje i razvoj “ali uzimajući u obzir i nacionalne zakone, posebnosti sporta i sve druge objektivne kriterije. Kriteriji osobito uključuju naknadu i sve druge pogodnosti koje pripadaju igraču prema postojećem ugovoru i/ili novom ugovoru, preostalo vrijeme postojećeg ugovora do najviše pet godina, naknade i troškove koje je platio ili koje je imao bivši klub te je li do raskida ugovora došlo u zaštićenom razdoblju”. Važno je naglasiti da FIFA-in pravilnik pretpostavlja da su klub i igrač ravnopravne stranke ugovora. No u slučaju kada bi igrač napustio Dinamo bez opravdanih razloga na osnovu 17. članka pravilnika FIFA-e te klub ne bi mogao nadoknaditi svu direktnu štetu zbog odlaska igrača, klub i igrač suglasni su da se kao naknada koja pripada klubu smatraju i sljedeći troškovi:

a) Bilo koji iznos koji je Klub do sada platio kao naknadu nekom drugom Klubu, ovlaštenom FIFA manageru za njegov dolazak i usluge potpisivanja Ugovora.

b) Plaće i druge naknade (nagrade, premije i sl.) koje je Klub platio Igraču do trenutka raskida.

c) Duljina trajanja Ugovora koja preostaje do dana isteka roka ugovorenog u čl. 3. ovog Ugovora.

d) Troškovi treninga i svih drugih iznosa uloženih u njegovo sportsko usavršavanje do trenutka raskida.

e) Marketinška vrijednost Igrača u Klubu koja uključuje prodaju dresova, ulaznica, medijskih prava, sportskih ugovora i drugih marketinških aktivnosti kluba koje su direktno ili indirektno vezani uz boravak i igranje igrača u Klubu.

f) Drugih relevantnih kriterija od važnosti za utvrđivanje vrijednosti Igrača za Klub.’’

U slučaju kada bi se ove odredbe ostvarile, Dinamovi igrači bili bi rubu bankrota jer bi trebali vratiti plaće koje su zaradili svojim igranjem za klub, odštetu koju je Dinamo platio bivšom klubu, provizije agenata i još mnoge druge troškove. Ovakav ugovor znači da igrač nikako ne može napustiti Dinamo bez opravdanih razloga. Drugi klubovi to rješavaju drugačije jer u ugovore stavljaju otkupnu klauzulu koja predstavlja minimalni iznos koji treba plaćati igrač ili novi klub u slučaju da igrač napusti klub. Taj iznos kod najboljih igrača često iznosi nekoliko desetaka milijuna eura, a Luka Modrić ima s Realom otkupnu klauzulu koja iznosi čak pola milijarde eura. Međutim, treba naglasiti to da bi Real platio veliku odštetu u slučaju da otkaže ugovor s Modrićem, a u slučaju Dinama to nije tako. Ako Dinamo raskine ugovor bez opravdanih razloga, igraču ne treba platiti baš ništa. To proizlazi iz prvog paragrafu 14. članka ugovora u kojem stoji da “Igrač bezrezervno i bez ograničenja odustaje od korištenja prava iz članka 17. Pravilnika, u bilo kojem trenutku, kao na primjenu drugih odgovarajućih članaka Pravilnika FIFA-e ili (i) Pravilnika HNS-a”. To znači da se igrač potpisom ugovora odriče i naknade koju bi mu Dinamo bio dužan platiti u slučaju da ga bez razloga otpusti iz kluba. Zbog ovih članaka Dinamo je u mnogo boljem položaju od pojedinačnih igrača, a taj odnos bio je pozitivan i za poslove obitelji Mamić koja još uvijek ima veliki utjecaj u klubu, iz kojeg su prodajom nogometnih igrača posljednjih nekoliko godina izvukli desetke milijuna eura. Teško je očekivati da se nogometaši koji potpišu ovakve ugovore mogu suprotstaviti vodećim ljudima kluba. To najbolje zna Eduardo da Silva kojeg je Zdravko Mamić tužio za milijunske iznose, a taj sudski slučaj još uvijek nije završen. Zanimljivo je to da je traženje naknade od nogometaša putem redovnih sudova, kao što to u slučaju Eduarda radi Zdravko Mamić, također protivi pravilima FIFA-e.

 

Gonçalo Santos ima pravo na 10 posto od idućeg transfera, što je zapravo takozvano vlasništvo treće osobe koje FIFA strogo zabranjuje

 

U slučaju zaštite igrača uz primjenu 17. članka pravilnika FIFA-e pozitivnu ulogu nije imao ni Hrvatski nogometni savez, na čijem je čelu od srpnja 2012., ali ne nužno i još dugo, nekadašnja zvijezda Dinama i hrvatske reprezentacije Davor Šuker koji je u dobrim i bliskim odnosima s obitelji Mamić. Iako je u pravilniku FIFA-e koji je na snazi od 2004., a amandmanima je dopunjen u listopadu 2007., od lokalnih nogometnih saveza zatraženo da paragrafe članka 17. prenese u vlastite pravilnike kako bi se zaštitila stabilnost ugovora te s važećim nacionalnim zakonima i kolektivnim ugovorima uskladila plaćanja igrača, u vrijeme kada je Gonçalo Santos potpisao ugovor s Dinamom, 26. lipnja 2014., HNS te FIFA-ine članke još nije prenio u svoj pravilnik. U 35. članku tada važećeg pravilnika stajala je samo jedna rečenica: “Jednostrani raskid ugovor bez opravdanog razloga zabranjen je tijekom sezone”.

Do prenošenja FIFA-inih pravila u hrvatski nogomet trebale su još dvije godine. Dijelove 17. članka o statusu i transferu igrača koji štite prava igrača i kluba, HNS je u cijelosti prenio u vlastita pravila tek 12. travnja 2016., znači devet odnosno 12 godina nakon što je tadašnji predsjednik FIFA-e Sepp Blatter u Zurichu potpisao pravila FIFA-e koja su trebala važiti u cijelome svijetu.

Nacional je o ovom problemu razgovarao i s predstavnikom Hrvatske udruge Nogometni sindikat (HUNS) koja u Hrvatskoj zastupa interese nogometaša te se brine o njihovim pravima koji je izjavio da ne može komentirati pojedinačni ugovor između Dinama i Gonçala, ali je naglasio da je po definiciji, ugovor između igrača i kluba stvar dogovora i da igrača nitko ne može prisiliti da potpiše ugovor s klubom koji mu sadržajno ne odgovara. „Obje strane su prihvatile ovaj ugovor i sigurno smo da igrač ne bi potpisao ugovor da s njim nije bio zadovoljan. Isto tako bismo željeli napomenuti da se smatramo da bi u slučaju eventualnog spora spornu klauzulu, ako je doista tog sadržaja, Sportski arbitražni sud (CAS) u konačnici vrlo vjerovatno, sukladno postojećoj praksi, utvrdio ništetnom jer po našem mišljenju nije dozvoljeno ugovornom odredbom stavljati izvan snage neku od odredbi propisa FIFA-e”, izjavio je za Nacional glavni tajnik HUNS-a Mario Jurić dodavši da su svi ugovori koji nogometaši u Hrvatskoj potpisuju vrlo slični budući da postoji obrazac ugovora koji je HNS objavio na svojoj internet stranici, a koji ne sadrže spornu klauzulu, i da se igrači koji kontaktiraju HUNS uvijek upozoravaju da paze što potpisuju. Jurić je komentirao i činjenicu da je HNS-u trebalo devet godina da u vlastiti pravilnik uvrsti članak 17. iz FIFA-ina pravilnika o statusu i transferu igrača. „Pregovori s HNS-om o tom pitanju su trajali poprilično dugo i možemo reći da nam je jako drago da smo na kraju ipak uspjeli postići dogovor i da je taj članak uvršten u Pravilnik o statusu igrača i registracijama HNS-a. Problem je u tome što FIFA u svom Pravilniku o statusu i transferima igrača nije propisala obvezu savezima da navedeni članak implementiraju u svoje propise pa stoga ni HNS to nije bio dužan učiniti. Imate slične slučajeve ovom hrvatskom i u svijetu, pa tako, primjerice, engleski savez u svojim pravilnicima sadrži neke odredbe koje su drukčijeg sadržaja od onih FIFA-e, a sve s obzirom da, kako je već navedeno, nisu sve odredbe različitih FIFA Pravilnika obvezujuće za nacionalne saveze”, izjavio je Mario Jurić.

S Jurićem se složio i jedan bivši visokopozicionirani djelatnik HNS-a koji je dobro upućen u pravnu stranu hrvatskog nogometa. “Budući da je igrač Gonçalo Santos strani državljanin, na reguliranje međusobnih odnosa neposredno se primjenjuje FIFA Regulations on the status and Transfer of Players i Rules Governing the Procedures of the Players’ Status Committee and the Dispute Resolution Chamber, a za ugovore između nogometaša i nogometnih klubova vrijedi generalno pravilo pacta sunt servanda, odnosno ugovori se trebaju poštivati. To je osnovno načelo ugovornog prava po kojem je zaključeni ugovor zakon za ugovorne strane i dužne su ispuniti svoje obveze na način određen ugovorom i odgovorne su za ispunjenje tih obaveza. Izuzetak predstavlja ugovaranje ili nametanje u ugovor takvih klauzula koje bi ugovor činile djelomično ili u cijelosti ništetnim ili barem pobojnim. U ovom slučaju proizlazi to da je igrač svojom voljom pristao na ovakav sadržaj ugovora pa bi morao dokazati suprotno u slučaju spora na FIFA Dispute Resolution Chamber. Nisam sklon zaključku o namjernom ignoriranju pravila, nego prije o neupućenosti i neznanju igrača, odnosno njegova menadžera”, rekao je za Nacional ovaj bivši dužnosnik HNS-a koji je želio ostati anoniman, a naglasio je da je svaki slučaj ili ugovorni spor između igrača i kluba u Hrvatskoj zaseban i ima svoje specifičnosti, ali da se generalno može reći da su klubovi u privilegiranom položaju u odnosu na igrače.

“Kada bi igrač na FIFA-inu sudu dokazao da je ugovor ili pojedine njegove odredbe potpisao pod silom, prijetnjom ili zabludom, FIFA može ugovornu stranu koja je kriva za takav ugovor kazniti opomenom, ukorom, novčanom kaznom ili zabranom dovođenja i registracije novih igrača za jedno ili dva buduća transferna razdoblja”, zaključio je Nacionalov sugovornik.

Na pitanja je li Dinamo povrijedio pravilnik FIFA-e i HNS-a time što je u ugovor s Gonçalom Santosom uvrstio gore spomenuti 14. članak prema kojem igrač bezrezervno i bezuvjetno odustaje od korištenja svojih prava i zašto je trebalo devet godina za prijenos pravila FIFA-e u pravila HNS-a iz Hrvatskog nogometnog saveza, nisu odgovorili. Na slična pitanja nisu odgovorili ni iz FIFA-e, a na mnoga pitanja o poštivanju pravila FIFA-e nisu odgovorili ni potpisnici spornog ugovora – glavni direktor Dinama Tomislav Svetina, financijski direktor Matej Škegro i igrač Gonçalo Santos.

 

U ugovoru se Gonçalo Santos svjesno odriče vlastitih prava koja su garantirana Pravilnikom FIFA-e, a Dinamo dobiva prava koja mu ne pripadaju

 

Ugovor Dinama s portugalskim igračem otkriva i njegovu plaću i druge primitke. Prema 4. članku ugovora koji važi do lipnja 2017., Gonçalo Santos prima 12.500 eura bruto mjesečne plaće, a pored plaće pripadaju mu i dodatne naknade. Za prvu sezonu 2014./15. u Dinamu pripala mu je godišnja bruto naknada u visini od 212.500 eura. Isti iznos dobio je i za sljedeće dvije sezone, tako da u Dinamu godišnje zarađuje najmanje 362.500 eura bruto, a pripadaju mu i posebni bonusi u skladu s pravilnikom Dinama o nagrađivanju. Svi iznosi isplaćeni su mu u kunama po središnjem tečaju Hrvatske narodne banke. Međutim, to nije sav novac koji pripada Gonçalu Santosu. U Dinamu su prekršili pravila FIFA-e jer su u 4. članku ugovora dogovorili da se “klub obvezuje da Igraču pripada 10 % od iznosa sljedećeg transfera, konačnog ili ustupanja, kao naknada za njegova ekonomska prava”. Taj članak ugovora znači da će portugalski vezni igrač u slučaju sljedećeg transfera od Dinama primiti 10 posto iznosa koji će Dinamo primiti od trećeg kluba, što je zapravo takozvano vlasništvo treće osobe (third party ownership) koje je FIFA strogo zabranila od svibnja 2015. Nogometni igrač prema pravilima FIFA-e može dobiti samo plaću za igranje i dogovorene bonuse, ali odšteta za transfer treba ostati samo između klubova.

U srpnju 2015. Danski nogometni savez je u vezi novih pravila oko vlasništva treće strane, poslao upit na adresu FIFA-e: “Može li u ugovoru o radu biti dogovorena klauzula po kojoj igrač ili posrednik imaju pravo na postotak od prodaje?” Iz pravnog odjela FIFA-e danskom savezu stigao je sljedeći odgovor: “Ne. Klauzula prema kojoj bi igrač ili posrednik, primjerice, primili 10 posto neto dobiti koju bi primio klub budućim transferom, nije u skladu s novim propisima, jer se igrači i posrednici smatraju trećim osobama u vezi s uključenim klubovima. Ako bi igrač ili posrednik imali dogovoreno pravo na postotke od budućeg transfera, onda bi igrač i njegov posrednik vrlo vjerojatno tražili transfer prije završetka ugovora, što je u suprotnosti s osnovnim principom oko stabilnosti ugovora.” Po novim pravilima svi klubovi trebali su do travnja 2015. prijaviti FIFA-i sve ugovore o vlasništvu treće strane u cijelini, sa svim amandmanima i aneksima. FIFA je to svim klubovima, igračima i agentima poslala u prosincu 2014. godine kada su i donijeli nova pravila oko vlasništva treće strane. Na taj dio ugovora u kojem stoji da Gonçalo Santos ima pravo na 10 posto od idućeg transfera, što je zapravo takozvano vlasništvo treće osobe (third party ownership), osvrnuo se i Mario Jurić iz HUNS-a. „To je vrlo kompleksna priča i još uvijek traje velika diskusija o toj odluci FIFA-e te su prema našim saznanjima podnesene i tužbe kojima se od različitih nacionalnih i međunarodnih sudova traži da tu odredbu utvrde ništavnom, odnosno ništetnom. Mislimo da je FIFA tu zabranu uvela kako bi spriječila treće strane da sudjeluju i ostvaruju ogromne zarade u transferima između klubova, koja zarada onda ne mora nužno ostati u okviru „nogometnog svijeta”, ali je time možda nesvjesno zakinula same igrače koji bi se u smislu te odredbe također mogli smatrati trećom stranom. Zato je i međunarodni sindikat nogometaša (FIFPro) na više sastanaka s FIFA-om zatražio da se sporne odredbe preciziraju tako da se nesporno dozvoli da nogometaši mogu dobiti udio od svog budućeg transfera iz jednostavnog razloga što nitko igraču ne bi smio ograničiti pravo na bonuse, vezano uz njegovo igranje za neki klub. Tako nogometaši koji, primjerice, nisu bili adekvatno plaćeni tijekom igranja za neki klub, mogu tu činjenicu nadoknaditi putem bonusa vezanog za budući transfer”, zaključio je glavni tajnik HUNS-a Mario Jurić koji je kao primjer naveo jedan nizozemski klub koji je zbog kršenja odredbi o zabrani vlasništva treće strane (zabrana TPO-a) kažnjen velikom novčanom kaznom.

FIFA, HNS, Dinamo i Gonçalo Santos nisu odgovorili na novinarska pitanja Nacionala oko spomenutih 10 posto u Dinamovu ugovoru s Gonçalom, ali da je riječ o ozbiljnoj problematici govori i slučaj kluba FC Twente koji je u prosincu 2015. pored novčane kazne zbog povrede pravila oko vlasništva treće strane, koje je dogovorio s poznatom investicijskom kompanijom Doyen Sports, bio kažnjen i zabranom nastupa u trajanju od tri godine u svim UEFA-inim natjecanjima. Klub će se tako moći vratiti na europska igrališta tek u prosincu 2018. godine.

Komentiraj

Source:Blaž Zgaga i Boris Bilas