U Dubrovniku je u novoobnovljenom Muzeju crvene povijesti upravo postavljena fenomenološko-povijesna izložba „Kako smo se zabavljali, noćni život i zabave Dubrovnika 70-ih i 80-ih“, na kojoj se prvi put prikazuje izbor iz bogate arhivske i dokumentarne građe Muzeja crvene povijesti, Državnog arhiva Dubrovnik, Znanstvene knjižnice Dubrovnik, Dubrovačkih muzeja, privatnih posudbi te donacija koja se odnosi na razdoblje 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća. Autori izložbe su Marijeta Radić, Ivan Lujo i Kristina Mirošević, uz koju likovni postav potpisuje i Krešo Glavinić, a izložba će biti otvorena do sredine svibnja.

Do sada neobrađena povijesno-kulturološka tema važna za grad Dubrovnik, ali i povijest hrvatske popularne kulture, bavi se s dva desetljeća prošlog stoljeća kada je procvao međunarodni turizam, ali i nastali domaći uspješni rock bendovi, otvarale se prve diskoteke, formirale brojne vokalno-instrumentalne grupe. Paralelno se razvijao i jačao turizam koji je jednako tako utjecao na razvoj ponude noćnog i zabavnog života grada. Neizostavne su bile proslave dočeka Nove godine u hotelima Argentina i Excelsior, kao i brojne organizirane maškarate, od kojih se posebno spominju one u Gradskoj kavani.

Izložba „Kako smo se zabavljali, noćni život i zabave Dubrovnika 1970-ih i 1980-ih“ zanimljiv je i vrijedan povijesni pregled društvenog i zabavnog života grada u kojem su glazbene zvijezde poput Novih fosila, Prljavog kazališta, Željka Bebeka i mnogih drugih punili Sportsku dvoranu u Gospinu polju. Tamo je i svjetski poznati glazbeni bend Dire Straits u travnju 1985. uvježbavao repertoar za nastupajuću turneju.

Jedna od autorica, Kristina Mirošević, za Nacional je pojasnila kako su uopće došli na ideju da naprave takvu fenomenološku izložbu, s obzirom na to da pripadaju mlađoj generaciji muzealaca i kustosa, koji nisu razvili preveliki sentiment za tim prošlim vremenima iz vlastite biografije i odrastanja.

Koncert u Babinom kuku 1980.; nastup Buca Pende, Sergia Gjivoja i Đele Jusića; Dubrovački karnevo (donirala Mariza Petrić). FOTO: Miho Skvrce, Željko Tutnjević

„Dogodio se simpatični moment dok sam bila gost na ‘Radio kavani’, subotnjoj emisiji Radio Dubrovnika, a bio je katalizator koji je doveo do ideje o izložbi. Voditelj emisije Slobodan ‘Nano’ Vlašić čuo je u pozadini neku pjesmu iz 80-ih i vjerojatno sam za sebe, ali na glas uzviknuo: ‘Ovu pjesmu smo cijelo vrijeme vrtjeli u Bakusa u Lazaretima’. Nano Vlašić, muzička i radijska legenda, tadašnji voditelj programa prestižne diskoteke Bakus, prisjetilo se kako je nekad kroz kompleks Lazareta, čije lađe su tada bile povezane, u jednoj večeri znalo proći i po nekoliko tisuća ljudi, ali i još nekih sočnih detalja. S obzirom na to da me ta tema vrlo zainteresirala, Nano mi je pokazao i neke svoje fotografije iz tog perioda. Priča bi možda tu i stala da u daljnjem razgovoru s kustosicom Marijetom Radić u Gradskoj kavani ideja nije zaiskrila. Marijeta se, naime, nadovezala pričom kako su se upravo u Gradskoj kavani odvijale najluđe i najmaštovitije maškarate predvođene tadašnjom družinom Njarnjas osnovanom krajem 50-ih godina prošlog stoljeća. Sjetile smo se kako su se u Facebook grupama poput ‘Dubrovnik nekad’ ili lokalnim portalima nerijetko znale pojaviti pojedinačne objave ili članci o tadašnjim diskotekama, plutajućim disko brodovima, noćnom životu i zabavama općenito, što nam je dalo određeni uvid u ovu tematiku“.

Ideju su predstavile povjesničaru Ivanu Luju i voditelju muzeja Crvene povijesti, Krešimiru Glaviniću koji su u njoj također prepoznali iznimno zanimljivu temu, itekako vrijednu obrađivanja i stvaranja izložbe. „Ivan i Marijeta su potom, s obzirom na prostornu limitiranost izložbenog prostora, odredili generalne smjernice i teme koje će se obrađivati, a u medije je pušten i javni poziv u kojem su posudbom ili donacijom mogle sudjelovati svi sugrađani koji su imali predmete iz tog doba ili su htjeli podijeliti svoja sjećanja. Izložba stvorena pristupom ‘odozdo prema gore’ na koncu je generirala veliki interes jer su u njezinu stvaranju pomogli građani i sudionici tadašnjih zabava. Konačno razlog iz kojeg nas je ova tema osobno zainteresirala krije su u znatiželji da otkrijemo kako i kojoj mjeri se razvojem i promjenama koje su se dogodile Dubrovniku, promijenio i način zabave, kao i života općenito“, pojašnjava Kristina Mirošević. Kustosica Marijeta Radić u razgovoru za Nacional istaknula je kako fotografija najbolje ilustrira i kontekstualizira vrijeme u kojem se događa povijest:

„U sklopu ove izložbe predstavljeno je 120 fotografija koje nam govore o vremenu u kojem zabave, čini se, nije nedostajalo. Posebna zanimljivost su fotografije ‘plutajućih’ diskoteka Nelson i Antika, koje su danju služile u turističke svrhe, a noću su bile mjesto zabave. Među brojnim fotografijama, nalaze se i one rijetke koje prikazuju unutrašnjost diskoteka Tezej i Aquarius u čijem su uređenju sudjelovali dubrovački umjetnici poput slikara Milovana Stanića i slikarice Romane Milutin Fabris“.

Radi potreba izložbe, javnim pozivom prikupljena je vrijedna građa koju su ustupili sugrađani evocirajući na taj način svoje uspomene za „dobrim starim vremenima“, a mlađe generacije mogu vidjeti kako su se nekoć njihovi roditelji i djedovi i bake zabavljali jer kustoski trio ipak pripada generaciji kasnih osamdesetih godina 20. stoljeća pa nisu svemu mogli svjedočiti iz prve ruke. Za njihov interes zaslužan je i obiteljski krug, ali i činjenica kako se dubrovački kulturno-umjetnički sadržaji ne svode samo na program Dubrovačkih ljetnih igara i koncerte klasične glazbe.

„Dio zainteresiranosti za ovu temu svakako dolazi od roditelja, ali je presudna bila znanstvena želja za preispitivanjem mita o ‘ljepšim’ ili ‘zabavnijim’ vremenima. Dakako da su Dubrovačke ljetne igre vrhunac kulturne ponude Dubrovnika i daju ritam Gradu, ali je zabavni život puno širi fenomen i vezan uz sve članove društva. Razvoj turizma 1960-ih i hotelska izgradnja dali su dodatni zamah širenju zabavne ponude, a i sama narav hotelskih i turističkih poduzeća bila je puno vezanija uz domaće stanovništvo“, pojašnjava drugi autor izložbe, povjesničar Ivan Lujo.

„Na temelju prikupljene građe može se zaključiti da je grad imao vrlo bogat i raznovrstan zabavni život s ponekad više od 30 istovremenih zabava u različitim dijelovima grada, naročito Lapada. Plesalo se, pjevalo i zabavljalo na hotelskim taracama Adriatica, Kompasa, hotela Park, Splendid bara, ali i u velikom hotelskom kompleksu Babin kuk otvorenom tijekom sedamdesetih godina. Digitalizirane fotografije prikazane su kroz različite teme kao što su Novogodišnje zabave, Maškarate, Diskoteke i klubovi poput Zelene naranče i Lazareta, Hotelske zabave i ostale vrste organiziranih druženja. U uvodnom dijelu izložbe predstavljeni su novi glazbeni žanrovi i razvoj zabavne glazbe u Dubrovniku“, tumači Marijeta Radić. Dio izložbenog postava čine i plakati. Na primjeru sedam odabranih plakata mogu se prepoznati članove grupe Kastelani, ali i dobiti uvid u programe kluba mladih Zelena naranča. Jedan od plakata je najava zabave povodom 30. godišnjice osnovne škole Miše Simoni iz 1977. gdje je nastupila pjevačka zvijezda Tereza Kesovija s maestrom Đelom Jusićem. Vrijedan prilog povijesti diskoteka su i ulaznice među kojima se izdvaja ona diskoteke Tezej, kao i članska iskaznica Omladinskog kulturnog centra Lazareti. U glazbenoj ponudi grada našle su se i ponoćne serenade Buca Pende i Sergia Gjivoja, što potvrđuje i izloženi deplijan.

„Zahvaljujući vjernim obožavateljima Dubrovačkih trubadura, do u najsitnije detalje možemo pratiti njihov razvojni glazbeni put. Kuriozitet je i bilježnica gospara Mata Saulana, A4 formata plavih korica koja sadrži isječke iz mnogobrojnih novinskih članaka, riječi pjesama, fotografije i kritičke osvrte glazbenog sastava koji je 1968. predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji. Izložena je i Zlatna ploča, certifikat kojim se nagrađuje glazbeno izdanje nakon određenog broja prodanih primjeraka. Grupa Libertas primila je to priznanje za 100.000 prodanih ploča singla ‘Moja Ane broji dane’. Tu su i gramofonske ploče Dubrovačkih trubadura, grupe Libertas, ali i hitova dua Buco i Srđan“, ističe kustosica Marijeta Radić.

Postav izložbe upotpunjuju i članci iz lokalnih novina, Dubrovačkog vjesnika i Lausa, lista omladine Dubrovnik, koji prate tematske cjeline.

Radijski voditelj Slobodan Nano Vlašić u Bakusu; Noć Dubrave 1984. (donacija Željko Soče); Crna udovica, heavy metal bend iz Dubrovnika, na Lazaretima 1984.. FOTO: Miho Skvrce, Željko Tutnjević

Uz temu maškarata koje imaju dugu tradiciju u Dubrovniku, izložena su četiri karnevalska kostima: kostim dominala Jelene Pače Sentović i kostim 4 asa iz privatne kolekcije Maje Čebulc, a dva koja prikazuju harlekina-jokera i zodijački znak vodenjak posudba su Dubrovačkih muzeja. Zanimljiv je i sačuvani primjerak medaljona iz 1970. popularne maškarane družine Njarnjasi koja je svojim maskama redovito propitivala i kritizirala društveno-politički život onog vremena. Autori izložbe ističu kako su najsvečaniji događaji bili balovi pod maskama kakvi su se uvijek održavali u Gradskoj kavani koja je bila glavni domaćin veljuna, razuzdane zabave koja bi uz piće i hranu trajala do ranih jutarnjih sati. Od 60-ih godina 20. stoljeća veljun se preselio u svečane dvorane gradskih hotela poput Libertasa, Excelsiora, Argentine, Hotela Park, Plakira, ali i u tvrđavu Revelin, gdje se uz glazbu brojnih vokalno-instrumentalnih sastava plesalo do zore.

„Njarnjasi su kostime šivali, često uz pomoć Anke Šimunović, a materijale su nabavljali sami iz inozemstva. Jednako tako su izrađivali i rekvizite. Veho Tataragić, profesionalni kazališni šminker, šminkao je i izrađivao maske. Brojne fotografije svjedoče zanimljive i nezaboravne skupne maske, od onih kojima se skupina prikazuje kao Konavoke i Konavljani, zatim kao bordel ocvalih dama, a bile su tu i balerine, ali i doček olimpijskog plamena 1984. povodom Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Uz pomoć Turističkog društva Dubrovnik u više navrata skupina se prerušavala i u glavne političke figure toga vremena, ali i događaje“, navodi Marijeta Radić.

Taj segment recentne dubrovačke povijesti koja je važna za turizam do sada je možda bio previše zanemaren jer se tobože ne radi o visokoj, elitnoj kulturi, iako znamo da zabava poput maškara može biti itekako elitna.

„Politička povijest ima primat nad društvenom poviješću pa je možda i to razlog zbog kojeg su teme dokolice manje atraktivne istraživačima, iako su iznimno važne. Ovo je tema koja do sada na ovaj način nije bila istražena, a i mi smo tek zagrebli po njezinoj površini s obzirom na njezinu opsežnost, o čemu svjedoče i pronađeni podaci o broju bendova i vokalno-instrumentalnih sastava koji su u periodu 70-ih i 80-ih nicali ‘poput gljiva poslije kiše’. Primjerice, kultni glazbeno-umjetnički klub mladih Zelena naranča mogao bi biti izložba za sebe“, pojašnjava Marijeta Radić.

Naglašava kako ideja izložbe i jest bila osvijestiti ne samo istraživače / kustose, već i lokalnu zajednicu na važnost istraživanja ovakvih tema dok još postoje živa sjećanja sudionika određenog vremena jer iz njihovih primjera možemo učiti; u ovom slučaju kako uistinu uživati u trenutku i društvu, što vrlo često zbog pritiska društvenih mreža danas itekako zaboravljamo.

„I u periodima koji su bili predmet našeg istraživanja, pokazalo se da su neka mjesta i događaji, doček Nove godine u Gradskoj kavani ili u dubrovačkim hotelima, bili više ili manje rezervirani za imućniji sloj društva, ali bez obzira na to, zabave nije nedostajalo neovisno o glazbenom ukusu, uzrastu ili statusu u društvu. Uvođenjem novog sekularnog kalendara Nova godina postaje glavna zimska svečanost. Proslava je započinjala Danom dječje radosti 31. 12. te se nastavljala još dva neradna dana. Novogodišnji dočeci organizirali su se na javnim prostorima, radnim mjestima, ugostiteljskim objektima te oni najspektakularniji u hotelima. Kako bi privukli goste, dubrovački hoteli smišljali su raznovrstan i bogat program s koncertima poznatih izvođača, posebnim menijima i nagradnim igrama“, tumači Marijeta Radić.

Dubrovačka glazbena scena imala je kroz ova dva desetljeća svoje najproduktivnije razdoblje u kojemu su djelovali brojni sastavi i samostalni izvođači u brojnim žanrovima popularne i underground glazbe. Po uzoru na strane beat-bendove tijekom 1960-ih osnivaju se prvi VIS– ovi poput Sablasti i Srebrnih pruga, a Dubrovački trubaduri ostvaruju svjetski uspjeh. Mladi i poznatiji sastavi nastupe su održavali u restoranima, hotelskim terasama, rock-paradama, gitarijadama i plesnjacima. Zbog odsluženja vojne obveze ili odlaska na školovanje mnogi mladi bendovi prestajali bi s radom, no raspad jedne grupe često je značio početak druge.

Svo troje sugovornika smatra kako je teško u potpunosti ustvrditi jesu li se naši roditelji, bake i djedovi nekada bolje zabavljali te da su ipak živjeli neka ljepša, opuštenija, sigurnija vremena, većeg obilja 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća: „To pitanje mi kao autori ne možemo i ne trudimo se odgovoriti, budući da pripadamo generaciji kasnih 1980-ih koja ove događaje i procese nije doživjela iz prve ruke. Reakcije posjetitelja izložbe, sudionika tadašnjih zbivanja pokazuju da im je taj aspekt života svakako ostao u sretnom sjećanju. Bilo je to drugačije vrijeme, bogato društvenim kontaktom koje je donosilo brojne novosti u umjetnosti, glazbi, modi i turizmu, a samim time i dodatnu uzbudljivost. Bilo je to i vrijeme ograničenih sloboda, što je jačalo želju za kritikom stanja i promjenom. Dubrovačke maškarate sa svojim izravnim i kritičkim grupnim maskama bile su upravo takav čin slobode“.