DRŽAVA UVODI TOTALNU KONTROLU: Policija će nadzirati sve

Objavljeno u Nacionalu br. 507, 2005-08-01

Hrvatska se stavlja pod sve veći stupanj elektroničkog nadzora: iako još nisu na razini londonskih, hrvatski policajci već na ključnim lokacijama u Zagrebu vide sve prometne prekršaje i sumnjivo ponašanje koje prate inteligentne video kamere

Gledajući snimke terorista koje je Londonska policija objavila u rekordnom roku nakon najnovijih – srećom neuspjelih – bombaških napada, prosječan se Hrvat vjerojatno nije mogao oteti dojmu da gleda scene iz znanstveno fantastičnog filma. Kamere postavljene po cijelom Londonu rekonstruirale su kretanje napadača, otkrile njihova lica i imena, a ubrzo zatim policija ih je uhitila.

Malobrojni su svjesni da bi sličan stupanj nadzora u dogledno vrijeme mogla imati i Hrvatska. Iako su postavljanje ovih sustava, lokacije njihovih ključnih elemenata i tehničke mogućnosti tabu tema sigurnosnih i zaštitarskih službi, prvi preduvjeti ispunjeni su odavno. Gotovo svaki od mnogobrojnih bankomata smještenih diljem hrvatskih gradova su pod nadzorom putem video-kamera. Svaka tvrtka, a pogotovo financijske institucije na svojim zgradama imaju kamere koje snimaju ulice i prilaze. Do potpune kontrole svih zbivanja dijeli nas samo njihovo umrežavanje i stavljanje pod jedinstveni nadzor. Najveći rast striktnog nadzora događa se u Zagrebu.

U procesu je provođenje odluke po kojoj će grad Zagreb u suradnji sa MUP-om postaviti sigurnosne kamere za nadzor otvorenog prostora na osam lokacija, uključujući Trg bana Jelačića. Istodobno je u planu gradskih vlasti ugradnja najmanje stotinjak, a vjerojatno znatno više fiksnih kamera za potrebe budućeg sustava centralnog upravljanja prometom. Najdalje je ipak u postavljanju sofisticiranih nadzornih kamera otišao projekt odjela za sigurnost cestovnog prometa MUP-a koji je u suradnji s prometnim odjelom Zagrebačke policijske uprave. Oni su počeli s probnom uporabom tri napredne nadzorne kamere.

“Ovo je za sada čisti eksperiment da vidimo mogućnosti tehnike i način na koji je možemo primijeniti”, kaže Tomislav Đurđević, zamjenik načelnika zagrebačke prometne policije, dodajući da je pozitivna preporuka za novu tehnologiju 95 posto sigurna. “Tri postavljene kamere nalaze se na jarbolima zgrada uz ključne prometnice; jedna je na adresi Savska 1, kod Vatrogasnog doma, druga je na vrhu Zagrepčanke a treća na krovu koncertne dvorane Vatroslav Lisinski”, pojašnjava Đurđević, dodajući kako bi u konačnici trebalo biti postavljeno više od 30 kamera. “Kamere su rotirajuće a povećanje slike je tako dobro da na kilometar udaljenosti možemo razaznati lice čovjeka. Sve se snima na memory card i može se naknadno povećavati, analizirati i zatim iskoristiti, kaže Tomislav Đurđević pokazujući povećanu sliku uredno zavezanog pojasa vozača koji je čekao na semaforu u Savskoj ulici. Majušni automobil na krupnom planu slike tog križanja Đurđević je na zaslonu jednostavno označio mišem, a snažna optika približila je cilj u djeliću sekunde. Za sada ne mogu kažnjavati brojne prekršaje koje uočavaju, jer zakonom još nije regulirana uporaba ovih, u Hrvatskoj, još uvijek, eksperimentalnih uređaja.

Naime, prije nego što vozačima počnu stizati MUP-ove “čestitke” za prekršaje snimljene sigurnosnim kamerama, ove kamere moraju biti atestirane, smještene na položaje s kojih će se još bolje vidjeti situacija, a mora se definirati zakonski okvir uporabe ovih snimaka.

Tehnologija bi mogla rasteretiti policajce na terenu, ali danas glavninu nadzornih kamera u Zagrebu ipak kontroliraju razne zaštitarske agencije, dok ih policija uzima samo u slučaju rješavanja nekog kriminalnog čina. “Ovisno o tome što želi, svatko si može priuštiti nadzornu kameru. Mogućnosti su sukladne cijeni, koja se kreće od 500 pa do 50.000 kuna po sustavu”, kaže Frano Marušić, vlasnik Tehnozavoda, tvrtke koja ovakve sustave ugrađuje još od početka osamdesetih, po čemu je bez konkurencije prva u Hrvatskoj. Svjestan velikih mogućnosti zlouporabe naprednih uređaja, Marušić kaže kako postoji način koji onemogućava znatiželjnog operatera da zaviruje i na mjesta koja ga ne bi trebala zanimati. “Pokretna kamera s dobrim zoomom mora se softverski ograničiti. Nakon postavljanja jednostavno joj ‘zabranimo’ gledanje određenih dijelova horizonta. U praksi to znači da operater ne može gledati susjedima kroz prozore. Kako god postavio kameru, ili je pokretao, na tom mjestu vidjet će tek zacrnjeni kvadrat”, kaže Marušić.

Ono što je revolucionarno u novoj generaciji kamera za nadzor je takozvani inteligentni softver, koji je zaslužan i za brzo otkrivanje terorista u Londonu. Naime, programi za obradu slike takvih uređaja osim lica traženih ljudi mogu čak prepoznati opasne situacije. “S novom inteligentnom tehnologijom videonadzor djeluje proaktivno, on više nije album slika koji snimi kamera”, kaže Mate Laušić, savjetnik za sigurnost Getroa. Kaže da je najveći problem za sigurnost bilo to što čovjek ne može efikasno nadgledati što se događa na svakom od desetak ekrana ispred njega. “Jedna kamera snima između jedne i trideset slika u sekundi. U 24 sata nekoliko kamera nadzornog sustava proizvede i nekoliko milijuna snimaka koje čovjek ne može koncentrirano pregledati. U toj situaciji javljao se monitoring sindrom, problem neuočavanja važnih događaja stvoren kod operatera koji promatra mnogo slika. Ako ne uspije vidjeti sumnjivu situaciju na vrijeme, operater pretvara cijeli sustav iz proaktivnog u onaj namijenjen post-festum rekonstrukciji”, kaže Mato Laušić. Zbog toga je i stvoren “pametan” videonadzorni sustav. Jednostavno rečeno, uz kameru treba imati i video softver kojemu treba zadati parametre. “Nedavno se u tunelu Mala Kapela pojavio dim na automobilu, i vatrogasci su odmah reagirali. Kamera je bila programirana da prepozna dim. Čim ga je registrirala, signalizirala je operateru da nešto nije u redu, a na njemu je da potvrdi situaciju i pozove prikladnu pomoć ili odbaci situaciju kao bezopasnu”, kaže Mate Laušić.

Slabo je poznato da je petina svih videonadzora locirana na području Velike Britanije. Tako veliku bazu podataka ne može obraditi policija čak ni kada bi radila dan i noć. I za njih je posao odradio “inteligentni” softver, koji je fotografije široke baze osumnjičenih usporedio s bazom snimaka nastalog tog dana. Njihove fotografije došle su iz ranijih policijskih obrada, s osobnih iskaznica ili jednostavno iz praćenja.

I u Hrvatskoj se mogu nabaviti ovi sustavi, a popularan “pametan” softver je Optic Vision. “Iako nije pametan kao čovjek, olakšava posao operateru i smanjuje mogućnost propusta zbog umora”, kaže Frano Marušić, koji ga prodaje. “Sustav reagira na ljudsko kretanje, uočava kad netko preskače ogradu, trči ili bilo što, za što ga podesimo.” Inteligentne kamere imaju i druge primjene. Ako netko ostavi torbu u tunelu, na aerodromu ili u vlaku, program će odmah uzbuniti operatera, skrenuti mu pažnju. Videonadzor s inteligentnim softverom posebno je pogodan za prometnice. Na zapadu su uobičajeni sustavi nadzora otvorenih prostora na kojima je frekventan promet. Bilježi se protok vozila po određenoj prometnici, a šalje alarm ako u kadru bude previše vozila, što sugerira neminovan zastoj.” Ipak, Mate Laušić je oprezan pri procjeni o moralnom aspektu snimanja prostora na kojima se svi mogu slobodno kretati. “Osobno nisam pristalica korištenja videonadzora osim za zaštitu prostora i objekata kao instrument policije i zaštitara, ali nadzor prostora na kojem postoji sloboda kretanja, moralno je upitan.

Terorizam je opravdanje za mnoge stvari, ali pitanje je dokle ta opravdanja idu. Poznato je da se nadzor vrhunskim video sustavima obično pravda kontrolom prometa, sprječavanjem opasnih situacija. Ali to je realno gledajući tipičan ‘Veliki brat’ koji vas gleda”, smatra Laušić, napominjući da je u Americi u funkciji sustav vidonadzora koji prema zadanim parametrima u 90 posto slučajeva prepoznaje crte lica osoba za kojima traga policija ako se nađu u kadru kamere koja snima ulicu. “Onog trenutka kada kamera snimi čovjeka, usporedi ga s bazom podataka slika traženih kriminalaca, odmah uzbunjuje operatera, a on obavještava patrolu koja privodi osumnjičenika.”

U posljednje dvije, tri godine videonadzor strahovito je napredovao. Postao je funkcionalniji, jednostavniji za uporabu i najvažnije od svega – postao je jeftiniji. Tijekom 2004., potrošeno je čak 26 posto više novca na nadzorne kamere nego godinu prije. Za razliku od starih videonadzora koji su bili bazirani na analognoj tehnologiji, oni suvremeni digitalni su često bežično umreženi i laki za postavljanje.

Video nadzor je dobar kao prevencija i kao dokazno sredstvo, ali u ovom obliku kakav je u Hrvatskoj gotovo nikada ne sprječava već započeti napad. “Ako postane proaktivan, i u trenutku alarmira policiju, sustav može spriječiti prekršaj u tijeku izvršenja. Problem je što danas videonadzor nitko ne prati ili ga malo prati. Kod nas on služi kao dobro sredstvo odvraćanja ili za rekonstrukciju nekog događaja, ali pravu će namjenu imati ako se reagira u toku izvršenja”, tvrdi Laušić dodajući da su često i banke unatoč brojnim kamerama bez kvalitetnog nadzora. “Odgovorno tvrdima da je u nekim bankama nadzor tih kamera nepostojeći, dok se u drugima nadzire do 30 posto vremena; jamčim da su u praksi ti objekti pod pravim ljudskim nadzorom najviše do 70 posto vremena. Naravno, isključeni su vojni i policijski objekti te ostali objekti od strateškog značaja.”

Osnovni problem za sigurnost vidi u tome što su brojni vanjski nadzorni sustavi traljavo postavljeni, grane im zaklanjaju pogled, ili su postavljeni nisko. “Provalnici njihovu zvučnu komponentu jednostavno napune pur-pjenom i nitko ih ne čuje kada se aktiviraju. Tu je vidljiva naivnost onih koji osmišljavaju osiguranje. U jednoj hrvatskoj banci u kojoj sam radio nadzor kvalitete postavljanja sigurnosnih sustava vidio sam apsurdnu situaciju. Kroz izlog poslovnice sam mogao vidjeti šifru koju službenik utipkava za pristup sefu i deaktivaciju alarmnog sustava. Osim tih grešaka često se događa da u istoj zgradi više tvrtki drži videonadzor, ali oni uopće nisu umreženi. I u trgovačkim centrima često je jedan sustav nadzora nad centralnim hodnikom, ali svaki butik ima svoj nadzor neovisan i nepovezan s drugima. S druge strane, u Engleskoj vjerojatno policija ima u startu pristup svakoj kameri. Činjenica da su tako brzo došli do snimki terorista govori da imaju pristup svim kamerama i da imaju inteligentne sustave, dok se u nas ne iskorištavaju sve mogućnosti videonadzora”, kaže Mate Laušić.

Ljudski faktor

“Davne1984. bio sam zadužen za osiguranje izložbe Kineskog nacionalnog muzeja, koja je tek drugi put u tom postavu izašla iz zemlje”, priča Mate Laušić. “U pripremi dolaska u Zagreb izložbeni primjerci trebali su prenoćiti u sigurnosnom trezoru jednog zapadnoeuropskog aerodroma. Iako su jamčili mjere sigurnosti, zahtijevao sam da moja dva naoružana policajca stražare u prostoriji sa sefom. Uporno su me odvraćali objašnjavajući da imaju svemirsku tehnologiju, detektore pokreta i topline, te videokamere koje pokrivaju svaki centimetar prostora. Bio sam uporan, pa me je šef osiguranja odlučio odvesti u centralnu kontrolnu sobu, kako bi me razuvjerio. Tamo smo ušli s njegovom ID karticom i prizor je bio impresivan – stotine ekrana bilo je ispred dva čovjeka iz osiguranja. Međutim, oni su sa sobom imali mali televizor, koji su stavili na stolić i gledali nogometnu utakmicu, a uopće nisu gledali ekrane ispred sebe. Odmah mi je odobrio postavljanje ljudi u prostor sa sefom. To je bio ljudski faktor, tipični monitoring sindrom. Videonadzor koji ne opserviraju vrhunski ljudi samo je skupo sredstvo za zastrašivanje.”

Komentiraj

Source:Mario Duspara