Drago Mlinarec je skladatelj, gitarist, producent, glazbeni restaurator, programer i snimatelj. Danas mu je 78 godina i kaže da je u mladosti volio “zujati” i sebe smatra egzemplarom iz rubnog dijela grada koji se družio s fino odgojenom djecom iz centra:

“Bili smo divljaci. Ta ulickana djeca te promatraju kao slučaj. I ti njih. Pitanje je kaj ti hoćeš i što oni hoće. Bio je to jedini način ‘preživljavanja’. A ta je tehnika iz crnog vala američkih filmova E. G. Robinsona 40-ih i 50-ih godina, koje sam gledao kao klinac u kinu. Po četiri filma tjedno. Vidio si pravu ulicu. Ranih pedesetih nije bilo sigurno da u svakoj kući postoji frižider. U gradu se tada pjevalo – ‘bolje plesat bugi vugi, nego krampati po pragi’. Gradimo pruge, buše se brda, kopa ugljen, grade nasipi. Ne prestaje borba protiv komaraca i malarije i TBC-a. Meliorizacija i industrijalizacija, drugovi i drugarice. Trebaju traktori, djecu treba slati na more, za to smo se borili. Struja u svako
selo. Vidovitiji naziru budućnost – bez struje nema rock and rolla. Energični omladinci pružaju besplatne frizerske usluge frajerima koji giljaju gradom u uskim hlačama i sa zalizanim tarzanicama prema plesnjacima gdje truba nadglasava harmoniku. Bio je naš krug klinaca koji smo razmišljali o svijetu. Ono, na kraju, uhvati te Istok, Japanci. Rashomon, Kurosava. I bilo je dovoljno da razmišljamo. Ta odjeća, udarci mačem, ta filozofija, mirnoća i susprezanje emocija, ostavili su trag.”