Drago Miletić o Oltaru domovine na Medvedgradu: ‘Tuđman nije htio shvatiti da glavnom državnom spomeniku nije mjesto na srednjovjekovnom zahodnjaku’

Iako „Spomenik domovini“ Nenada Fabijanića koji je postavljen krajem prošle godine, na godišnjicu Tuđmanove smrti, preko puta njegova kipa čiji je autor Kuzma Kovačić, nije pošteđen kritika, konzervator Drago Miletić smatra da je taj rad uspio dok za jedno drugo ostvarenje tog tipa, a o tome je napisao knjigu, smatra da to nije slučaj. Riječ je o Oltaru domovine, još jednom ostvarenju Kuzme Kovačića koje se nalazi ispred medvedgradskog južnog obrambenog zida, a otvorio ga je 30. svibnja 1994. Franjo Tuđman.

Drago Miletić nagrađivani je hrvatski konzervator, diplomirani povjesničar umjetnosti i arheolog koji je rođen 1946. Karijera mu je u znaku istraživanja bogate hrvatske baštine, osobito napuštenih povijesnih gradova i burgova. Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske izdalo mu je 2012. knjigu „Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske“, a krajem prošle godine knjigu „Medvedgrad na Oltaru domovine – pogled izbliza“.

Kao akter događanja u ono je vrijeme zapisivao ono čemu je svjedočio. Njegovi zapisi o događanjima na nizu sastanaka koji su uslijedili odmah nakon Tuđmanova posjeta Medvedgradu bili su rezultat bojazni da će se brzo zaboraviti neke bitne pojedinosti s tih sastanaka, tim više što se nisu radili zapisnici sastanka, i da će se s vremenom stvari iskrivljavati, a poznato je, kaže, da su ljudi kratkog pamćenja. Zapisi su zaboravljeno ležali u nekoj mapi računala do pred pet-šest godina, kada ih je slučajno otvorio.

PHOTO: Arhiva Drage Miletića

 

„Uočivši da zbog niza razloga ne bi bilo dobro da ti zapisi s računalom jednog dana završe u reciklažnom dvorištu, ponudio sam Društvu povjesničara umjetnost Hrvatske da ih objave u okviru svoje izdavačke djelatnosti. Predsjednik Društva Zvonko Maković to je spremno prihvatio, na čemu mu zahvaljujem. Već sam naslov knjige čitatelju ukazuje na bit problema koji se obrađuje u knjizi. Ne Oltar domovine na Medvedgradu, nego ‘Medvedgrad na Oltaru domovine’. To je bio naslov prvog članka o predsjednikovoj inicijativi koji je objavila Vesna Kusin u Vjesniku. Medvedgrad je u predsjednikovoj inicijativi žrtva, a na oltare se prinose žrtve, oni se nazivaju i žrtvenici. Budući da sam od početka vodio radove na Medvedgradu, nužno sam morao biti uključen u tu početnu radnu grupu unutar službe, pa potom u grupu za izradu studije koju je imenovao predsjednik, iako je odmah bilo vidljivo da sam tu bio pro forma, samo da se otklone mogući prigovori da u grupi nema nijedan konzervator. Uspostavljena je jasna zapovjedna politička hijerarhija i apsolutno nije bilo moguće utjecati na odluku predsjednika, posebno ne ja koji sam bio minorna figura u tom društvu“, rekao je Miletić.

PHOTO: Arhiva Drage Miletića

 

Kaže da se ne može pohvaliti da je imao komunikaciju s predsjednikom Tuđmanom koji mu je, kada je čuo njegov negativan stav o ideji postavljanja Oltara domovine na Medvedgradu, rekao da je više Zagrepčanin nego Hrvat:

„Samo u prva tri susreta bilo je neke manje direktne komunikacije, uglavnom  neuspješne, u svim kasnijim potencijalnim susretima, znajući da je ‘bitka’ izgubljena, držao sam se posve sa strane. Odmah u početku znao sam da je taj novi sadržaj Medvedgradu posve neprimjeren. Prvo, znao sam da takav sadržaj ne može funkcionirati u svim godišnjim dobima i svim uvjetima koji vladaju na Medvedgradu ili na putu do Medvedgrada koje sam dobro poznavao. Drugo, Medvedgrad je priča za sebe, Oltar domovine je opet priča za sebe, te dvije priče nemaju nikakvih dodirnih točaka. Medvedgrad mora gušiti Oltar domovine, kao što guši, Oltar domovine mora destruirati Medvedgrad, kao što ga je destruirao. S Oltarom domovine na Medvedgradu posegnuli smo posve neprimjereno i neinventivno za obiteljskim srebrom, umjesto rješenja sukladnog mladoj modernoj državi, rješenja kakvo je sada Fabijanićev spomenik. Treće, od predsjednika nadalje, mnogi su se sasvim pogrešno pozivali na nekakvu slavnu medvedgradsku povijest, čega nema.“

On naglašava da je Oltar domovine na Medvedgrad postavila loša tadašnja politika i da ga može ukloniti samo politika koja je i dalje loša pa ne smatra izglednim da će se to dogoditi. Kako kaže, Oltar domovine preobrazio je i degradirao Medvedgrad kao spomenik kulture koji je po vrijednosti svog arhitektonskog sklopa naš najvrjedniji plemićki grad nastao već polovicom 13. stoljeća.

PHOTO: Ured predsjednika Republike Hrvatske

 

„Medvedgrad danas funkcionira prije svega kao paspartu Oltaru domovine. To je veliki, primarno konzervatorski problem. Ali Oltar domovine rasprostrt po južnom podgrađu Medvedgrada, na skučenom prostoru podno južne kule, primarno je ‘rodoljubni’ problem. Naime, glavni spomenik u funkciji državnog protokola smješten je na srednjovjekovnom zahodnjaku, mjestu na koje se ispuštalo sve ono što se kroz ‘živu’ medvedgradsku povijest ispuštalo iz zahoda koji se nalazio na posljednjem katu južne kule iznad sadašnjeg Oltara. I takvo je mjesto predsjednik odabrao da se povodom državnih svečanosti na njega polažu vijenci, ispaljuju počasni plotuni, svira i pjeva ‘Lijepa naša domovino’. Zbog toga sam za geslo na početku poglavlja o tom događanju naveo riječi Johanna Wolfganga Goethea : ‘Nema ništa tako zastrašujuće kao što je neznanje u akciji’. Dakle, općenito se prije može zaključiti da je stvarno odsustvo domoljublja prisutno kod onih kod kojih postoji manjak znanja uz manjak potrebe za dijalogom.“

Kako rezimira, budući da je makro lokacija Oltara domovine posve neprimjerena, a mikro lokacija morala bi biti i je krajnje uvredljiva za hrvatski narod i državu, predlaže da se taj spomenik naziva „Spomenik vječnoj ljudskoj gluposti“.

PHOTO: Arhiva Drage Miletića

 

Što se tiče Fabijanićevog „Spomenika domovini“ mišljenja je da je savršeno dizajniran do najmanje pojedinosti. Primjerice, navodi, ono što na Oltaru domovine djeluje kao plamenik za kotlovinu, na Spomeniku domovine je vrhunski dizajnirana osmerokraka brončana zvijezda koju zahvaljujući tome možemo doživjeti kao plamen slobode. Kada se pristupa Oltaru domovine dugačkim uskim koridorom, dodaje, po nekakvom posve neprimjerenom popločenju na mjestu na kojem ga nikada nije moglo biti, posjetitelja ništa ne priprema za susret sa spomenikom koji bi trebao simbolizirati državu, njezinu slobodu i žrtve.

„Konačno, Oltar domovine ugleda se tek kada se zamakne iza ugla južne kule, gdje Oltar domovine iznenada ‘izroni’ na svega par metara udaljenosti. A znamo što se uvijek radilo odmah iza ugla. Kod Fabijanićevog spomenika je vrhunska scenografija koja posjetitelja pravovremeno priprema i potiče osjećaje kao pri ulasku u posvećeni prostor. Posve neovisno o obližnjem prometu, posjetitelj tu osjeća mir i posvećenost mjesta Domovini. Sve priče i prigovori o skupim materijalima kod ovog su spomenika neprimjerene. Posebno su smiješni prigovori i zamjerke kipara što je spomenik radio arhitekt, a ne kipar. Sjetimo se da je spomenik palim američkim vojnicima u Vijetnamu u Washingtonu, podignutom deset godina nakon završetka rata, na natječaju, uz silno protivljenje velikog dijela javnosti, uključujući i veterane Vijetnamskog rata, pobijedila anonimna studentica arhitekture, 21-godišnja Kineskinja Maya Lin. I tu je bilo velikih problema, pa je pod pritiskom veterana podalje, a protivno volji Maye Lin, postavljena brončana realistična grupa trojice američkih vojnika u Vijetnamskom ratu. Slično je i Kovačić morao popustiti pod stupidnom idejom tadašnjeg gradonačelnika da se na gornju plohu apliciraju i umanjena  starohrvatska reljefna plastika. Srećom, Kovačić je to reducirao, čini mi se, na samo dva mala reljefa.“

PHOTO: Arhiva Drage Miletića

 

Ističe da su konzervatori pokleknuli pred politikom te da oni, ugurani u Ministarstvo kulture, nemaju nikakvu samostalnost, a time ni perspektive za kvalitetan razvoj. Govoreći o obnovi Zagreba i Sisačko-moslavačke županije nakon potresa i eventualnoj budućoj ulozi konzervatora u tome, rekao je da ovako ustrojena služba teško može ispuniti svoju zadaću, a to po njemu posebno vrijedi u Zagrebu.

„Prošlo je više od deset mjeseci od zagrebačkog potresa. Pokušajte se prisjetiti što je sve u prvih deset mjeseci učinjeno u posve razorenom Skoplju, što je učinjeno poslije u Banjoj Luci i zatim u Budvi i Dubrovniku. Nakon Domovinskog rata, tadašnji Republički zavod za zaštitu spomenika kulture formirao je komisije za procjenu šteta na spomenicima kulture sastavljenu od različiti profila konzervatora. Na kraju zapisnika o svakom spomeniku, bila je rubrika s prijedlogom hitne intervencije. Druga je stvar što je poslije učinjeno prema tim prijedlozima. Kada je u svibnju 1945. teško stradala crkva i samostan u Lepoglavi, preventivno je poduprt rastresen gotički svod svetišta pokriven Rangerovim zidnim slikama, a saniran je nakon više od dva desetljeća. Jednako tako u potresu u Hrvatskom zagorju 1980. godine, poispadala su ili su se izmaknula neka svodna rebra u crkvi sv. Jurja u Belcu. Odmah su ugroženi dijelovi preventivno poduprti, a cjelovita sanacija uslijedila je opet tek nakon dvadesetak godina. Strašno je ono što se dogodilo u crkvi sv. Katarine u Zagrebu. Potres u ožujku rastresao je bačvasti opečni svod koji je u podgledu prekriven bogatom štuko dekoracijom i zidnim slikama. U petrinjskom potresu krajem prosinca velik dio svoda sv. Katarine se urušio. Da je izvedena odgovarajuća preventivna intervencija, svod sa štuko dekoracijom bilo je moguće sačuvati“, zaključio je Miletić.

Komentiraj