DOSSIER: NESTALI: U Hrvatskoj godišnje nestane više od 1500 ljudi

Objavljeno u Nacionalu br. 432, 24. veljače 2004.

Ubojstvo trudne Lucije Topalović jedan je od rijetkih slučajeva nestale osobe s kriminalnim raspletom; većina nestalih vrati se kući ili bude pronađeno živo

Nedavni slučaj iz crne kronike skrenuo je pozornost na malo poznat fenomen nestalih osoba u Hrvatskoj: Lucija Topalović 17. je prosinca nestala iz obiteljske kuće u Mićevcima kraj Velike Gorice. Dva mjeseca poslije njezino je mrtvo tijelo nađeno plitko zakopano u šumarku kraj mjesta Orle. Dva mjeseca njena obitelj tragala je za njom, tražila ju je i policija. Njeni najbliži bili su uvjereni da je otišla od kuće zbog privatnih razloga i nadali se da će se vratiti. No završila je tragično.

To nije tipično za problematiku nestalih u Hrvatskoj jer većina takvih slučajeva završava sretno. Broj nestalih osoba za kojima policija u Hrvatskoj traga vrlo je promjenjiv, upozorili su nas u Ministarstvu unutarnjih poslova. Svakodnevno se prijavljuju novi nestanci, no jednako se često i pronalaze nestale osobe. Lani je prijavljeno 1639 nestanaka, a do početka ove godine riješeno je 1570 slučajeva. Kako tvrdi načelnik Odjela općeg kriminaliteta Gojko Marković, najbrojniji su oni koji se izgube, a za dva-tri dana sama se vrate kući. No ima i onih koji kao da su u zemlju propali.

Najstarija potraga pokrenuta je još 1962. i traje pune 42 godine. Za nestalima se traga dok ih ne pronađu žive ili mrtve, najdulje 50 godina. Trenutačno se u Hrvatskoj traga za 149 osoba ? 96 muškaraca i 53 žene. Najviše nestalih samovoljno odlazi od kuće, a manji broj njih s namjerom da se nikad ne vrate, bilo da su odlučili početi nov život, bilo da su počinili samoubojstvo. Nerijetko je nestala osoba žrtva nesretnog slučaja, no najviše nestalih na kraju nađu žive. U samo dva-tri slučaja godišnje, uvjerava načelnik Marković, utvrdi se da je posrijedi kažnjivo djelo, a istraga se vodi kao nestanak u sumnjivim okolnostima.

U sumnjivim okolnostima 17. prosinca nestala je i Lucija Topalović. Oko 10 sati 18. prosinca njezina prijateljica htjela ju je posjetiti pa je došla pred njenu kuću u Mićevcima gdje je živjela sama jer joj roditelji rade u Austriji. Iznenadila se vidjevši da su vrata otvorena, a Luciji nije bilo ni traga. Prijateljica je obavijestila njezinu tetu, a ona navečer policiju. Dan poslije iz Francuske se vratio i brat s obitelji da pomogne u potrazi. Ništa u kući nije nedostajalo, a Lucija Topalović iz kuće je izišla bez jakne iako je bio prosinac. Njezin je auto bio parkiran pred kućom i pretpostavili su da je sjela u auto s nekim koga poznaje. Budući da nije ponijela ništa od svojih stvari, činilo se da nije planirala odlazak od kuće. Jedino je bio sumnjiv njezin ginekološki nalaz ostavljen na stolu, iz kojeg se vidjelo da je u četvrtom mjesecu trudnoće.

Nakon dva mjeseca potrage policija ju je pronašla na Valentinovo, zakopanu u šumarku. Djevojka je od svog ubojice, Davora Celčića, tražila samo da prizna dijete, no on na to nije pristao. Dvomjesečna policijska istraga slomila ga je tek kad mu je predočen dokaz da je žrtvu nazvao iste večeri kad je nestala, iako je tvrdio da se nisu čuli otkako su prekinuli potkraj listopada. Rasplakao se i priznati zločin, ali pod uvjetom da mu policija dopusti, kako je rekao, da u miru ispriča svoju “istinu”. Nacional prvi objavljuje cjelovito priznanje koje je monstruozni ubojica ispričao policiji i potpisao ga kao svoj iskaz.

Te srijede, kad je Lucija Topalović nestala, Celčić je došao po nju. Sjela je u njegov Renault Megane i kratko su se vozili selom a mobitel joj je više puta zvonio. On joj je zato predložio da stanu kraj nogometnog igrališta i ugase mobitele kako bi u miru razgovarali. Nakon kraće prepirke u autu rukama ju je uhvatio za vrat i počeo daviti. Ona se otimala, udarala ga i grebla, na što je on ispod sjedala izvukao metalnu šipku i počeo joj lomiti ruke. Umorna od borbe, 23-godišnja studentica kriminalistike zacijelo se onesvijestila. Njezin je napadač to primijetio tek da se prestala opirati i iskoristio taj trenutak da iz prtljažnika izvuče uže za baliranje. Kako kraj nogometnog igrališta obično uvijek bude ljudi, Celčić je provjerio je postoje li svjedoci njegova zločina prije no što se vratio u automobil i uže stegnuo oko vrata nepomične Lucije Topalović. Potom ju je vezao za suvozačko sjedalo sigurnosnim pojasom i pošao kući, ni 500 metara od igrališta, gdje živi s roditeljima i mlađim bratom. Auto je ostavio u dvorištu, a iz garaže uzeo sjekiru, lopatu, uže i staru trenirku. Krenuo je prema mjestu Orle i putem leš pokušao objesiti kako bi inscenirao samoubojstvo. Mrtvo tijelo djevojke bilo mu je, međutim, preteško. Vratio ju je u auto i nastavio voziti savskim nasipom izbjegavajući prometnice. Na makadamu nasipa uže je popustilo te je iz pluća nesretnice počeo izlaziti nakupljeni zrak, što je njezina ubojicu prestrašilo jer je pomislio da je još živa. Zato je, ne zaustavljajući se, dohvatio sjekiru i njome u vožnji nekoliko puta udario svoju bivšu djevojku po glavi. Stigavši do šumarka blizu kuće gdje mu živi djed i gdje se kao dječak često igrao, parkirao je automobil i probio se kroz šikaru 20 metara u šumu. Iskopao je rupu duboku jedva 70 cm i dužine ljudskog tijela, a nakon toga pošao po leš koji je ostavio u automobilu. Počeo ju je vući do iskopane grabe. Sam, kroz šikaru, gdje je policija poslije morala motornim pilama prokrčiti put do tijela mrtve djevojke. Sjetio se da bi, ako je ipak nađu, policajci mogli pronaći njegovo tkivo pod njezinim noktima. Ostavio je tijelo u šumi i vratio se po sjekiru u auto. Odrezao joj je prste i stavio ih u vrećicu koju je zavezao da bude siguran kako ni jedan neće izgubiti. Tijelo je povukao u rupu i okrenuo ga potrbuške. Sjekirom ju je još nekoliko puta udario po zatiljku prije nego što je zatrpao jamu. Potom se odvezao u mjesto Drnek i s vrećicom u koju je stavio odrezane prste i njezinom torbicom otišao do Save. Bacio je vrećicu i čekao da čuje je li pala u vodu. Na istom je mjestu bacio i mobitel, dokumente i sitnice što ih je ubijena djevojka nosila u torbici. Ključeve od obiteljske kuće Topalović, baš kao i ginekološki nalaz o trudnoći, vratio je u djevojčinu torbicu i krenuo prema Mićevcu nasipom, kad se nakon kilometra sjetio da se nije riješio sjekire, lopate i odjeće. Pješice je otišao do obale i u rijeku bacio krvavi alat, presvukao se u trenirku i oslobodio odjeće koju je nosio u vrijeme ubojstva. Potom se vratio pred kuću u kojoj je Lucija Topalović živjela sama, ostavio na stolu potvrdu o njezinoj trudnoći, provjerio po sobama nema li kojeg očevidca, obrisao tragove prstiju s ključeva i vratio se kući, svega 600 metara od kuće djevojke kojoj je mučki oduzeo život. Zaspao je. Majka ga je probudila u četvrtak u 7 ujutro kako bi baku odvezao u bolnicu. Kad je sjeo u auto, spazio je iza sjedala torbicu. Smotao ju je i bacio u kontejner blizu kuće jer je znao da će Čistoća toga dana odvoziti otpad. Popodne se na fakultetu ponašao kao da se ništa nije dogodilo. Nitko iz obitelji nije u njegovu ponašanju primijetio ništa neobično. Kolege s fakulteta vidjeli su ipak da su mu ruke pune ogrebotina. Bio je na nekoliko informativnih razgovora u policiji i uporno odbijao pristati na poligrafsko testiranje.

“Davor Celčić išao je s Lucijom u osnovnu školu. Godinama smo se vozili u istom školskom autobusu iz Mićevca do Velike Mlake. Zato ne vjerujem da bi on bio kadar sve to izvesti sam, bez ičije pomoći. Uvjeren sam da su roditelji i obitelj morali znati što je učinio i skrivali zločin”, kaže brat ubijene djevojke, Vinko Topalović, koji ne odustaje od zahtjeva da policija nastavi istragu dok ne otkrije sve suučesnike.

“Imam konkretne argumente zbog kojih ću pokrenuti istragu protiv obitelji Celčić zbog pomaganja i prikrivanja zločina puna dva mjeseca. Ne vjerujem da bi ijednoj majci moglo promaknuti ono što su vidjeli čak i Davorovi kolege s fakulteta, koji su prijavili da su mu ruke bile pune ogrebotina”, zaključio je brat ubijene koji se do posljednjeg trenutka nadao da je ipak živa. Odlučila je otići nekamo gdje će roditi i odgajati svoje dijete. Čak i kad su ga pozvali u policijsku postaju, jer nađeno je moguće njezino tijelo, odgurnuo je ruku koju mu je jedan od policajaca, što ih je u posljednja dva mjeseca dobro upoznao, pružio u znak sućuti. I gurao tu pomisao od sebe sve dok nisu stigli rezultati DNK analize.

Lucija Topalović ubijena je 17. prosinca navečer. U četvrtak ujutro njezin ubojica, po vlastitom iskazu, još nije stigao oprati automobil u kojem je bio zametnuo i njezinu torbicu. Nestanak je, međutim, prijavljen tek u četvrtak navečer, a do tog se vremena ubojica uspio riješiti većine tragova zločina. Uvjerenje prema kojem se nestanak osobe prijavljuje tek nakon 48 ili 12 sati stoga je opasan mit, uvjeren je i Marijan Kraljević, zvani King, bivši načelnik policije i vlasnik privatne detektivske agencije. Štoviše, on upozorava da je za uspjeh potrage najvažnije nestanak prijaviti što hitnije.

“Način na koji se traga za nestalim uvijek je isti, bilo da se traga za djetetom koje je nestalo iz kuće ili za generalom Gotovinom. Jedina je razlika u količini materijalnih resursa uloženih u potragu. Odnosno, koliko će ljudi biti na terenu i koliko će biti potrošeno novaca”, govori Kraljević, a nedavna otmica Jelene Gudeljević, kćeri uspješnog zagrebačkog poduzetnika, višestruko je dobar primjer. Policija je bila obaviještena ni 15 minuta nakon što je djevojka oteta u svom automobilu, jednom od dva takva koliko ih postoji u Zagrebu. Odmah je krenula potjera. Svakih sljedećih 15 minuta obavijest o njezinu nestanku ponavljana je svim policijskim patrolama. Metropolu je nadlijetao helikopter. Kad se zarobljena djevojka vratila kući, nametnulo se pitanje bi li policija jednako postupila i da nije riječ o utjecajnoj obitelji.

“Budite sigurni da će policija uvijek poduzeti sve kad je ljudski život u pitanju. Taj je slučaj poseban jer se radilo o otmici s otkupninom, što je u Hrvatskoj vrlo rijetko. Policija je zato djelovala pod velikim pritiskom”, odgovara na takve primjedbe načelnik Odjela općeg kriminaliteta u MUP-u Gojko Marković. Naslovnice dnevnih novina koje su pratile taj policijski spektakl sigurno nisu umanjile pritisak.

Marijan Kraljević ne želi govoriti o načinima na koje policija danas provodi istragu jer, kako napominje, on je iz policije otišao 1982. i može govoriti samo o tome kako bi policija trebala voditi istražni postupak. Prema njegovim riječima, svaka potraga počinje razgovorom s obitelji i najbližim prijateljima kako bi se prikupilo što više podataka o osobi i mogućim razlozima njezina nestanka. Zatim se detaljno pregledava stan, traga se za mjestima na koja je nestali imao običaj zalaziti, pokušava se otkriti koje je vrijednosti cijenio, koje je ljude i mjesta volio. Policija provjerava dobivene informacije . Nekad je zakonom bilo dopušteno i prisluškivanje telefonskih razgovora i tajno praćenje osoba za koje se smatra da bi nestali s njima mogao kontaktirati ili su pod kriminalističkom istragom ako se slučaj vodi kao nestanak u sumnjivim okolnostima. Jer, kako objašnjava Gojko Marković, kad se slučaj vodi pod takvom formulacijom, postoji opravdana sumnja da je nekome u interesu da se nestala osoba više nikad ne pojavi. Prisluškivanje i praćenje danas su mogući samo ako je riječ o ubojstvu, odnosno ako je pronađen leš. Tek u tom slučaju sudac potpisuje takav nalog. Nekoć, rekao je jedan od naših sugovornika, također policijski načelnik u mirovini, svi su se slučajevi nestalih osoba vodili kao slučajevi ubojstva.

“Kod svakog nestanka na početku istrage treba skupiti što više podataka o nestaloj osobi i mogućim motivima nestanka. Ako se pri tom prikupljanju obavijesti utvrdi da je nestanak u sumnjivim okolnostima, planira se nešto više ? kriminalistička obrada i poligrafsko testiranje osumnjičenika. Što će poduzeti policija, ovisi od konkretnog slučaja, jer svaki je nestanak specifičan”, na pitanje o današnjoj policijskoj proceduri odgovara načelnik Odjela općeg kriminaliteta MUP-a. Kako je u posljednje četiri godine MUP-u prijavljeno čak 5597 nestalih, temeljita kriminalistička obrada provodi se samo kad je riječ o nestanku u sumnjivim okolnostima. Pogotovo stoga što je samo u dva-tri slučaja godišnje, prema riječima načelnika Markovića, utvrđeno da je nestala osoba žrtva kažnjivog djela. Većinom se “izgubljeni” nakon nekog vremena sami vrate kući, a kao najčešće razloge nestanka policija u službenim statistikama navodi bijeg od obitelji, nesretne ljubavi, financijske dugove, amneziju ili iznenadno duševno oboljenje. Česti su i slučajevi poput onog 14-godišnjeg Ž. J. iz Siska (podaci poznati redakciji), koji je pobjegao od kuće zbog velikog broja neopravdanih sati u školi. Takvi se nestanci tinejdžera ponavljaju sezonski, potkraj svake školske godine. Policija je maloljetnog bjegunca pronašla u Rijeci zahvaljujući oglasu na lokalnom radiju i dojavama Riječana koji su dečka vidjeli u skitnji.

“Vrlo rijetko netko prijavi ? evo, tu je osoba za kojom tragate, jer nitko i ne zna da se određena osoba traži. Zato obiteljima uvijek savjetujemo da se obrate medijima. Mnogi to odbijaju jer ne žele da ljudi iz njihove okoline otkriju njihove probleme. Prijave policiji, i više ništa”, komentira načelnik Marković pozivajući se na iskustva s MUP-ovom Internet stranicom na kojoj su objavljene fotografije samo 20-ak od 149 osoba za kojima se u Hrvatskoj još traga. Čak se neki put nestala osoba sama vrati kući, a obitelj to ne prijavi policiji koja za njom i dalje traga. Ipak, to su ekstremni slučajevi, ističe Marković, i u pravilu se ponavljaju kod djece ili osoba koje su sklone skitnji i bježanju od kuće. S takvim slučajevima, kad su u pitanju maloljetnici, policija obavezno upoznaje centre za socijalnu skrb.

“Ako se dijete odlučilo na bijeg, nešto s obitelji nije u redu. Dobro surađujemo s centrima socijalne skrbi čiji stručnjaci provjeravaju takve prijave i, ovisno o svojim procjenama, upućuju dijete psihologu ili psihijatru. To više nije u nadležnosti policije”, kaže Marković.

Razlozi zbog kojih je netko nestao najčešće su ipak tajnoviti. Najgore je kad obitelj godinama ne zna ni je li nestali živ ili mrtav. Među 149 nestalih osoba za 19 se traga već četvrtu godinu, 16 ih je nestalo 2001. a godinu poslije izgubilo se još 20 ljudi koji do danas nisu pronađeni. Roditelji Tomislava Capaka, recimo, baš kao i njegovi najbliži prijatelji, nikako ne uspijevaju otkriti što je uzrok njegova misterioznog nestanka prije nešto više od tri godine. Bio je zaposlen, iz dobrostojeće obitelji i svi ga pamte kao vedru osobu. Njegovi najbolji prijatelji sjećaju se da nikad nije volio pričati o svojim problemima, kao da ih nije imao. Pomalo se čak i ljute na njega zbog načina na koji ih je napustio, i ne pokušavši im se obratiti za pomoć. Tomislav Capak, sin jedinac, nestao je nakon što je 30. prosinca 2000. roditeljima telefonom javio da upravo kreće kući. Kad se ni ujutro nije pojavio, bračni par Capak policiji je prijavio nestanak.

Bio je 31. prosinac 2000. i u policijskoj postaji uvjeravali su nas da je vjerojatno otišao nekud s društvom i vratit će se poslije Nove godine, kad se istulumari. Dvadeset minuta čekali smo da podnesemo prijavu. Stekla sam dojam da čekaju nećemo li se predomisliti”, svjedoči majka Tomislava Capaka koji se izgubio bez traga nekoliko dana prije svog 21. rođendana. Već četvrtu godinu ona i njezin suprug Branko Capak ne znaju gdje bi ga tražili. Policija nije pronašla ni njegov auto, crveni golf “jedinicu” kojim se onog dana kad je nestao zaputio iz Zaprešića kući u Gajnice. Njegovi se roditelji i dalje redovito raspituju kako napreduje istraga koja je iz policijske postaje na Črnomercu prebačena u onu u Heinzelovoj ulici. Zahvalni su policiji što i dalje traga za njihovim djetetom i još ne mogu dokučiti što bi njihova sina navelo da napusti dom u kojem nikad nije bio izložen pritiscima niti su roditelji pred njega postavljali visoka očekivanja.

“Normalni smo ljudi. Bezbroj sam mu puta rekla da ne postoje problemi koje ne bismo mogli zajedno rješavati. Jednostavno ne mogu vjerovati da bi Tomica izdržao sve te godine a da nam se makar jednom ne javi”, govori majka koja više ne zna koliko se smije nadati.

Kako se osjeća, najbolje razumije Biserka Benussi, umirovljena policijska službenica koja je iste 2000. godine, šest mjeseci prije, prijavila nestanak svog sina Emila. Posljednji se put s njim čula telefonom 27. lipnja.

“I danas mi zna zazvoniti telefon. Kad se javim, nitko ne odgovara i nakon nekog vremena poklopi mi slušalicu. Ponadam se, možda je to moj Emil. Nazvao je da mi čuje glas iako se ne želi javiti. A možda je netko samo okrenuo pogrešan broj”, svu nadu i strah od neizvjesnosti sažela je Biserka Benussi, samohrana majka koja je nakon nestanka svog jedinog djeteta ostala sama. Emil joj se, otkako se iz rodnog Obrovca radi studija preselio u Zagreb, nikad nije žalio na osobite probleme. Pohađao je višu prometnu, a te godine kad je nestao na zagrebačkom je Prometnom fakultetu upisao i studij telekomunikacija.

“Pokušala sam na fakultetu doznati kako je stajao s ispitima, ali nisu mi htjeli reći. Od policije nisam doznala ništa ni o tome u kakvom je stanju bila njegova soba. Pokušavala sam od HT-a dobiti ispis telefonskih brojeva s kojih su na njegov mobitel bili upućeni pozivi kako bih doznala tko je zadnji s njim razgovarao. Nisu mi ga dali”, nabraja nesretna majka kako je sve pokušala ubrzati istragu. Možda je odlučio pobjeći od vojske, nagađa. Možda je zapelo na fakultetu, izgubio je mjesto u domu. Nakon gotovo četverogodišnje potrage previše je takvih možda. Možda je i živ.

“Osobe koje su otišle i dugo ih nema uglavnom su izvan Hrvatske. Policija će ih u inozemstvu pronaći samo ako je za njima raspisana međunarodna objava. Problem je kod bjegunaca u strane zemlje što često promijene prezime, identifikacijske podatke i praktički imaju potpuno nov život. Najvjerojatnije ih, ako su tako odlučili, nećemo pronaći sve dok se same ne jave”, kaže Gojko Marković.

Otkako je prije devet godina napustila supruga i iselila se iz njihova stana, Ivanka Perić, rođena Rajanović, nije se javila majci, ali ni sinu koji je ostao s ocem. Svaki joj se trag gubi u rujnu 1992. kad je spakirala svoje kofere i s nepoznatim muškarcem otišla u nepoznato. Bračni par se, doznajemo, često svađao zbog ljubomornih scena što su ih jedno drugom priređivali. Prema riječima Ivankine majke, brak se raspao nakon što je Ivankin suprug kući doveo ljubavnicu.

“Zakaj onda nije došla k meni”, neutješna je majka koja već godinama ne viđa više ni unuka. Muž nestale žene ponovno se oženio.

“Ako je ona otišla od kuće zbog problema u braku, to nije kažnjivo djelo i policiji su ruke vezane. Sigurno je obavljen razgovor s mužem i rodbinom, a da je bilo išta sumnjivo u njegovu ponašanju nakon njezina nestanka, nad njim bi zacijelo bila provedena temeljita kriminalistička obrada. No ako je prema svim indikacijama ona sama otišla, najavljivala da će otići, nemamo razloga sumnjati da je on počinio kažnjivo djelo. Dio ljudi kojima tako dugo nema ni traga možda su počinili samoubojstvo. Možda su čak i žrtve kažnjivih dijela, ali nikad nismo pronašli leš”, o primjerima iz policijske prakse govori Gojko Marković. Ima slučajeva kad sumnjamo da je nestala osoba ubijena, ali iz raznih razloga ne možemo doći do tijela. Imamo takve obrade koje traju godinama. Sve ovisi o tome kamo je tijelo odvučeno, je li bačeno u vodu koja će ga odvući nekoliko desetaka kilometara dalje i u kakvom će stanju biti leš kad se pronađe.”

Gotovo i nema obitelji koja, u očaju zbog bespomoćnosti, neće odgovore na brojna pitanja o nestanku najmilijih potražiti kod kakvog vidovnjaka. “Ni jedan mi od njih, a obratio sam se svima za koje sam čuo, nije rekao da je moja sestra mrtva. Jedan mi je rekao da se skrila nedaleko od obiteljske kuće i smije se kakvu je paniku izazvala. Druga mi je pak rekla da je Lucija u Austriji zarobljena u bordelu, upravo smišlja bijeg i uskoro će se pojaviti doma. Samo mi je jedna vidovnjakinja oprezno spomenula kako ne osjeća Lucijinu energiju i još neke pojedinosti koje su se pokazale točnima”, o svom je iskustvu rekao Vinko Topalović pokazujući album iz kojeg su gotovo sve fotografije podijeljene vidovnjacima. Policija, kaže Marković, uvijek provjeri vizije vidovnjaka koje čuje od rodbine, ali dosad se nijedanput na taj način nestaloj osobi nije ušlo u trag. Zato se MUP radije služi znanstvenim i provjerenim metodama i često se oslanja na suradnju s novinarima.

“Talijanska televizija svaki tjedan objavljuje slike i informacije o nestalim osobama, a ja od HT mobilea ne mogu dobiti ni ispis brojeva s kojih su zvali mog sina kako bih mu nakon tolikih godina pokušala ući u trag”, revoltirana je majka Emila Benussija.

Na Hrvatskoj televiziji, u čijim je emisijama gostovao više puta, načelnika Gojka Markovića svaki su put pitali bi li policija bila zainteresirana za emisiju takvog tipa. On bi ideju svaki put oduševljeno pozdravio o. Ali ništa se još nije pomaknulo s mjesta. Kao ni najstarija prijava o nestanku osobe koja je još uvijek, nakon 42 godine, u policijskom postupku.

Komentiraj

Source:Melisa Skender, Nikola Plančić