Željko Senečić – Seneka, istaknuti hrvatski filmski i kazališni redatelj, scenograf, slikar, scenarist, dizajner interijera, ali i pisac i kolumnist tjednika Nacional, preminuo je 2. siječnja u Zagrebu u 85. godini života.

Senečić nije bio samo veliki umjetnik, već i čovjek koji je na svojstven način volio opisivati hrvatsku društvenu i političku stvarnost ističući njezinu grotestnu prirodu, a to je pišući kolumne za Nacional činio gotovo do posljednjeg trenutka života.

“Senečić je bio vrstan u svemu čega se pothvatio. Ponajprije u slikarstvu – potom u pisanju, u kojemu se uspostavio kao izumitelj vlastitoga novelističko-anegdotalnog skicoznoga žanra i dakako, u scenografiji (filmskoj, kazališnoj, televizijskoj…). Ima li još kakva? Ima, a to je uređivanje stanova i kavanskih interijera te napokon i u režiranju (na filmu i televiziji). Sve je ovo dovoljno i previše za nekoliko života i karijera, što Seneki nije smetalo da ih sve obuhvati u jednome. Zapravo, Senekina se rasipnost mnogih talenata uzima zdravo za gotovo – kao da je samorazumljivo da netko lako može ono što je i objektivno teško”, ove riječi Senečićeva prijatelja Igora Mandića objavljene 2009. u monografiji pod nazivom “Na kraju – sve je dim cigare” najbolje opisuju i koliko je Senečić bio velik umjetnik i kako se društvo odnosilo prema njemu.

Željko Senečić rođen je 1933. godine u Zagrebu. Studirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Diplomirao je u klasi profesora Marijana Detonija 1956., a do 1960. bio je suradnik majstorske radionice Krste Hegedušića. Odsjek scenografije na Akademiji karališne umjetnosti završio je 1960.

Prva slika mu je Autoportret, ulje na platnu iz 1950. Prvu izložbu realizirao je zajedno s Julijem Kniferom u salonu Udruženja likovnih umjetnika Hrvatske (ULUH) u Praškoj ulici u Zagrebu, a od 1957. izlaže na brojnim revijalnim izložbama ULUH-a u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (na svim smotrama od 1958. do 1966.) Izlagao je na više stotina samostalnih i kolektvnih izložbi u zemlji i inozemstvu, objavio grafičke mape Zašto, Zagreb, Dubrovnik, Zadar, Istra, Rab. Jedan je od osnivača Galerije Josip Račić u Zagrebu (1976).

Njegov slikarski opus, osobito slike na staklu, posvećen je Veneciji. Venecijom je bio fasciniran i uvijek joj se iznova vraćao, a jedna od posljednjih njegovih izložbi održana je upravo u Veneciji, a Veneciji je posvećen i veći dio radova izložen prošle godine na velikoj retrospektivnoj izložbi ‘Željko Senečić – Kritička antologija’ u Galeriji Klovićevi dvori, autora izložbe Vladimira Crnkovića.

Od 1957. Senečić je radio kao scenograf na Radioteleviziji Zagreb. Napravio je dvjestotinjak scenografija za igrane i dokumentarne TV filmove, niz emisija te tridesetak za serije među kojima i inozemne produkcije.

Neki od najpoznatijih filmova u kojima Senečić potpisuje scenografiju su Rondo (1966) redatelja Zvonimira Berkoovića, Breza (1967) Ante Babaje, Četvrti suputnik (1967) redatelja Branka Bauera, Imam dvije mame i dva tate (1968) Kreše Golika, Kad čuješ zvona (1968) Antuna Vrdoljaka, Jedanaesta zapovijed (1969) Vanče Kljakovića, Putovanje na mjesto nesreće (1970) Zvonimira Berkovića, Tko pjeva zlo ne misli (1970) Kreše Golika, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja (1972) Krste Papića, Kiklop (1981.) Antuna Vrdoljaka, Glembajevi (1988) Antuna Vrdoljaka, Vrijeme ratnika (1990) Dejana Čoraka, Čaruga (1990) Rajka Grlića i Gospa (1994) Jakova Sedlara. S popisa brojnih TV filmova i serija za koje je potpisivao scenografiju svakako treba izdvojiti čuvenu seriju Nepokoreni grad Eduarda Galića iz 1982.

Od 1965. Senečić radi i kazališne scenografije (Tko se boji Virginije Woolf?, Guslač na krovu, Koriolan, Sablasna sonata, Tango, Idiot, Otmica, Richard III) za kazališta diljem Hrvatske, od Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Rijeke, Splitskog ljeta i Dubrovačkih ljetnih igara. U žanru dokumentarnih i kratkih filmova od 1969. godine radio je na tridesetak filmova, i to na više od polovice njih kao scenarist i režiser. Posebnu grupu čine njegovi filmovi posvećeni umjetnicima, naročito likovnim umjetnicima – Julije Knifer, Dušan Džamonja, Josip Vaništa, Josip Račić. Jedan od filmova koje je radio u zadnjim godinama svog stvaralaštva film je o Dori Maar.

Režirao je cjelovečernje filmove Pont Neuf (1997), Zavaravanje (1998) prikazan na Berlinskom filmskom festivalu i Filmskom festivalu u Ženevi, Dubrovački suton (1999), u užoj selekciji Festivala svjetskog filma u Munchenu te Crveno i Crno (2005).

Osim za svoje filmove, pisao je scenarije i za filmove drugih redatelja.

Senečić je dobitnik nagrade Zlatni Oktavijan za životno djelo za scenografiju u hrvatskoj kinematografiji (2015), nagrade Vladimir Nazor za životno djelo za filmsku umjetnost (1996), dobitnik je četiri Zlatne arene za scenografiju na Festivalu jugoslavenskog igranog filma (1964, 1985) te Filmskog festivala u Puli (1992, 2001), nagrade Dr. Branko Gavella za kazališnu scenografiju (1980), prestižnog Grand Prixa za slikarstvo, za slike na staklu, na Salonu nacija – Le Salon des Nationas – u Parizu 1984. godine i brojnih drugih.

Objavio je knjige Pont Neuf, Dno, Zagrebački motivi, Veezia / Zatvori krug… vrijeme je i Britanac.

Posljednja kazališna predstava koju je režirao i postavio u vlastitoj produkciji bili su Gospoda Glembajevi sa samo tri lika. Ignjata Glembaja utjelovio je Žarko Savić, Leonea Glembaja Andrej Dojkić, a barunicu Castelli Vesna Tominac-Matačić. Predstave su izvođene u prostoru zagrebačkog kluba Kolding, a doživjele su i brojna europska gostovanja.

Senečić nije prestao stvarati sve do svoje smrti.

Obavijest o datumu i mjestu komemoracije za Željka Senečića dostavit će se naknadno.