Članica žirija Pulskog filmskog festivala, koji će se održati od 15. do 23. srpnja, bit će i direktorica fotografije i snimateljica Tamara Cesarec koja je 2016. osvojila Zlatnu arenu za kameru na filmu „Narodni heroj Ljiljan Vidić“ Ivana Gorana Viteza.

Nakon završene Akademije dramske umjetnosti Cesarec je počela, kao i mnoge njezine kolegice i kolege, raditi za televizijske kuće, da bi s vremenom kao direktorica fotografije i snimateljica prešla isključivo na film. Tijekom karijere u Hrvatskoj je surađivala s brojnim redateljicama i redateljima kao što su Vlatka Vorkapić („Super snaga čudnih ljudi“), Dana Budisavljević („Nije ti život pjesma Havaja“), Goran Dević, Zvonimir Jurić („Crnci“), Zrinko Ogresta („Projekcije“, „S one strane“), Đuro Gavran („Htjeli smo radnike, a došli su nam ljudi“), Nina Violić („Odvajanje“) te Ivan Goran Vitez s kojim je snimila dva igrana filma: „Šuma summarum“ i Zlatnim arenama nagrađeni „Narodni heroj Ljiljan Vidić“. Godine 2016. odlazi u Kanadu gdje danas živi i radi. U proteklih osam godina sudjelovala je na brojnim filmskim i televizijskim projektima kao što su: „Flash“, „The Percetion“, „Timeless“, „Van Helsing“, „Riverdale“, „Helstrom“, „Wytch Craft“, „Family Law“ itd.

NACIONAL: Osvojili ste Zlatnu arenu za svoj snimateljski rad na filmu Ivana Gorana Viteza „Narodni heroj Ljiljan Vidić“ 2016. godine zbog čega su vas pozvali da ove godine sudjelujete kao članica filmskog žirija Pula film festivala. Je li vas iznenadio poziv?

Je, iznenadio me. Drago mi je što me nisu zaboravili.

NACIONAL: Koliko uopće uspijete pratiti život hrvatskog filma s obzirom na to da već osam godina živite u Kanadi?

U povremenom sam kontaktu s vrlo malim brojem kolega tako da sam izvan svega što se događa u pozadini, ali trudim se koliko toliko pratiti što se snimi. U Vancouveru, u kinoteci, povremeno se nešto nađe na programu, a neke naslove odgledam na platformi www.croatian.film.

NACIONAL: Prije nego što ste se odlučili preseliti u Kanadu, snimali ste u Hrvatskoj i igrane i dokumentarne filmove, reklame, vijesti, spotove itd. Po svemu sudeći, imali ste puno posla kao snimateljica. Zašto ste ipak otišli u Kanadu?

Jesam li imala dovoljno posla u Hrvatskoj? Baš i nisam. Lijepo izgleda ovako nabrojeno, ali realno je to ipak bilo na kapaljku. No u Kanadu sam otišla nezadovoljna stanjem u društvu, ne zbog stanja u hrvatskom filmu. Otišla sam vjerujući da time osiguravam bolju startnu poziciju mojoj tada četrnaestogodišnjoj kćeri, a dijelom i jer sam bila željna promjene i izazova.

NACIONAL: Koliko je bilo teško snaći se u Kanadi kao snimateljica iz Hrvatske?

Ciljano sam otišla u Vancouver, takozvani Hollywood North, znajući da posla tamo ima. Vancouver i Toronto su servisi za Los Angeles, odnosno New York. Porezne olakšice, razlika u vrijednosti kanadskog i američkog dolara, jeftinija radna snaga i razvijena filmska infrastruktura razlozi su zašto se puno toga što gledate snima ovdje, a ne u SAD-u. Od mog dolaska pa do, eto, nedugo, mislim tu na štrajk scenarista, u svakom trenutku u Vancouveru se snimalo tridesetak projekata. To se odnosi samo na ono što je „unionized“, nemam informaciju koliko se snima nezavisno jer nisam nikad bila dio toga.

NACIONAL: Kada ste onda i kako počeli raditi svoj posao u Kanadi?

Vrlo brzo nakon dolaska počela sam raditi u filmskoj industriji ovdje, ali sad vam moram malo razbiti iluziju, ne kao snimateljica, već prvih godinu dana na poziciji šegrta, to se zove Camera Trainee, a zatim kao asistentica kamere, što i danas, nakon osam godina, uglavnom radim. Ni škola, ni radno iskustvo, ni nekakav showreel ili rezime, ako se nisu dogodili na sjevernoameričkom kontinentu, kao da se i nisu dogodili. I nije pretjerano važno jeste li došli iz Hrvatske, Njemačke ili Australije, ista vam je pozicija.

NACIONAL: Kako se onda dolazi do „pravog“ posla?

To me iznenadilo, a postala sam toga svjesna vrlo brzo nakon dolaska. Ono naše „preko veze“ ovdje se zove „networking“ i vrlo je važan dio posla. Što i kako radite možda će vam omogućiti da zadržite posao, ali posao ćete dobiti samo na račun toga koga poznajete ili, rjeđe, koji ste abecedno na listi slobodnih asistenata odnosno snimatelja. U startu nisam poznavala nikoga.

NACIONAL: Je li vam iskustvo koje ste stekli u Hrvatskoj ipak pomoglo na prvim projektima koje ste radili u Kanadi ili ste se osjećali kao da krećete iz početka?

Razlika između rada na hrvatskom filmu i industrije ovdje je ogromna. U Hrvatskoj je film dio kulture, ovdje se tretira kao bilo koji drugi industrijski proizvod. Postoji nešto kanadskog sadržaja, financiranog iz fondova Telefilma, koji radi na principu sličnom HAVC-u, postoji nešto male nezavisne produkcije, ali većina je samo servis Hollywoodu i raznim streaming platformama. Iskustvo rada na hrvatskom filmu definitivno mi je pomoglo u snalaženju i nekom bržem uspostavljanju pozicije ovdje jer sam imala, ako ništa drugo, dobro razumijevanje filmskog procesa. Malo što drugo je primjenjivo. Razlike su u svemu i velike su.

‘U Kanadi uglavnom radim kao asistentica kamere’, rekla je Tamara Cesarec. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: U čemu su te razlike kada je riječ o poslu snimateljice?

Kako sam ranije rekla, ovdje uglavnom radim kao asistentica kamere. Povremeno mi direktor fotografije na nekom projektu ukaže povjerenje pa odradim koji dan kao snimateljica. Povremeno, vikendom, radim kao direktorica fotografije ili snimateljica na nečijem kratkom igranom, takozvanom „passion“ projektu. Posao je isti. Igračke su drugačije. Budžet je drugačiji.

NACIONAL: Trudite li se kao snimateljica stvoriti neki svoj prepoznatljivi vizualni potpis ili taj posao doživljavate kao važan vizualni dio filma koji mora isključivo biti u službi dramaturgije?

Vjerujem u funkcionalnu filmsku fotografiju. U fotografiju koja priča priču, gradi atmosferu, „oboji“ likove i njihova stanja i nije sama sebi svrha. Mislim da je to posao i odgovornost svakog direktora fotografije. Ako pritom ostavite negdje i svoj potpis – odlično.

NACIONAL: Koliko imate slobode pri snimateljskom poslu, a koliko morate pratiti upute redatelja?

Vjerujem da je to individualno. Neki redatelji imaju jasnu sliku, drugi se oslanjaju na direktora fotografije i snimatelja. Neki redatelji su vješti u davanju uputa, neki, nažalost, ne poznaju ni osnove filmskog jezika. Pojave se dobro pripremljeni na setu sa storyboardom. Odnos redatelja i direktora fotografije izuzetno je važan. Generalno govoreći, direktor fotografije ovdje ima vrlo ravnopravnu poziciju s redateljem pri gotovo svakoj odluci osim glumačkih uputa.

NACIONAL: Koji je bio prvi projekt na kojem ste radili kada ste stigli u Kanadu?

Ako se dobro sjećam, serija „The Flash“, kao asistentica kamere.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste članica Hrvatske udruge filmskih snimatelja. Jeste li se preseljenjem u Kanadu učlanili u kakvo kanadsko strukovno društvo?

Da, jesam. Ovdje sam članica International Cinematographers Guilda, ICG 669, koji je lokalni ogranak kamere pri IATSE (International Alliance of Theatrical Stage Emplyees), sindikata filmskih i kazališnih radnika u Kanadi i SAD-u. Svi projekti koji imaju budžet veći od osam milijuna dolara potpisuju ugovor s lokalnim IATSE. Jedino kao članica sindikata mogu raditi na tim projektima, odnosno, ne smijem raditi na projektima koji nemaju potpisan taj ugovor.

NACIONAL: Vratimo se ovogodišnjem Pula Film Festivalu. Jeste li imali već priliku gledati neki od hrvatskih filmova u konkurenciji?

Od ovogodišnje konkurencije nisam gledala ništa i zapravo mi je to baš drago jer ću ih sve gledati u istim uvjetima i bez nekog znanja i očekivanja. Mislim da je to i dobra pozicija s obzirom na to da imam odgovornost kao članica žirija.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste snimali dosta dokumentarnih filmova i reportaža. Snimate li radije dokumentarne ili igrane filmove i serije?

Nisam godinama, od odlaska iz Hrvatske, snimala nešto dokumentarno. Voljela bih. Pogotovo sad kada već godinama ne radim ni na čemu za što imam osjećaj da ima nekog smisla. Ne želim biti „Negative Nancy“, ali s obzirom na količinu sadržaja, sve je teže naići na posao koji bi mi ispunio išta osim novčanika. Imala sam u Kanadi neke ideje za dokumentarce, ali nisam ništa realizirala. U zadnje vrijeme sve češće mi prolazi glavom i ideja nečega što mi je prije dosta godina Damir Čučić usadio, terapije filmom. A usput imam i neku ideju otvoriti kino u centralnoj Americi, konkretno, u Nikaragvi.

NACIONAL: Nerijetko je slučaj da snimatelji nakon određenih godina iskustva i sami počinju režirati. Imate li i vi takve namjere i planove?

Ne. Svojevremeno sam se javila na natječaj HAVC-a s dokumentarnim filmom i nisam prošla. To je negdje bio i kraj tih planova.

NACIONAL: U jednom intervjuu izjavili ste da ste na snimateljski posao u vrijeme studiranja gledali kao na umjetnost. Kako na snimateljski posao gledate danas, nakon brojnih filmskih projekata?

I dalje gledam isto. Snimateljski posao jest umjetnost, dokle god ti je stalo.