Dinko Šimunović rođen je 1873. godine u Kninu, u učiteljskoj obitelji. Djetinjstvo je proveo po mjestima Dalmatinske zagore (Koljani, Kijevo), gdje mu je otac službovao. Učiteljsku školu završio je u Arbanasima (kod Zadra), a službovao je, kao i njegov otac, po selima Dalmatinske zagore.

Život i rad među siromašnim, ali ponosnim ljudima toga kraja, odrazio se u njegovom književnom stvaranju. Godine 1909. odlazi u Split, gdje je kao profesor radio do mirovine.  U Zagreb se doselio 1929., gdje je i umro 1933. godine.

Njegovo najplodnije stvaralačko razdoblje je između 1905. i 1914. godine. Napisao je nekoliko zbirki pripovijedaka, te dvije autobiografske proze: Mladi dani i Mladost. Njegove se pripovijetke ubrajaju u klasična djela hrvatske književnosti.

Vrijeme radnje u njegovoj možda i najpoznatijom pripovijetci je kasno ljeto: “toga je ljeta sunce neobično dugo i žarko sipalo sjaj na Čardake i Lug”, a priča nas upoznaje s malenom Srnom koja je živjela u doba kad djevojčice nisu smjele mnogo toga… Jednog je dana išla s roditeljima u vinograd kupiti grožđe. Tamo je srela Savu i Klaru. Sava je pričala kako ju je zbog njezinog veza snašla nesreća. Srna je od njih čula da se djevojčica kad prođe ispod duge promijeni u dječaka. Tada se na nebu pojavila duga i Srna je htjela proći ispod nje. Tako je išla i došla do močvare. Mislila je da ju može prijeći, ali nije mogla i utopila se. Nakon toga su se njeni roditelji preselili u napuštenu tvrđavu i tugovali. Jedne noći su se bacili s visoke litice.