Na jednoj regati prije nekoliko godina jedan od jedriličara je, onako muški arogantno, izvalio da će pojesti svoju skipersku dozvolu ako ove cure dođu do cilja prije njega. Došle su. A on nije održao riječ i nije pojeo svoju dozvolu. Ali su zato cure osvojile uvažavanje i poštovanje muških ekipa. I imaju ga i danas. One su članice Ženske jedriličarske ekipe „Suzan Pavić – Su“, prekaljene jedriličarke kojima u žilama umjesto krvi teče more, a borba s vjetrom i jedrima neizostavni im je začin svakodnevnom životu.

Kad smo se našli s tim suncem opaljenim ženama, od kojih su mnoge u zrelim godinama i tek je nekoliko mlađih, u jednom zagrebačkom kafiću u kojem se one redovno sastaju i kad smo ih zamolili da nam ispričaju svoje dogodovštine sa svih onih regata na kojima su sudjelovale, onda je prvo pitanje osnivačice ekipe Željne Labinjan bilo: „A koliko vremena imate?“. Jer za sve te priče ni knjiga ne bi bila dovoljna. U prepoznatljivim žutim prslucima i s nadaleko uočljivim ružičastim genakerom, velikim prednjim jedrom s logom ‘’Sponzoruša’’ koji su im svojevrsni zaštitni znak, gdje god se pojave i na kojoj god regati sudjelovale ne prolaze nezapaženo. A tih je regata bilo da im ni broja ne znaju: Gladuša, Viška, PMS, Karnevalska, noćna regata Full Moon, Komiška, Uskršnja, Trka oko Krka, Kornati Kup, zadarska Koka, brojne klupske regate… U prosjeku, kažu, od osam do 10 regata godišnje .

A kako je sve počelo? „Nas nekoliko žena i djevojaka bile smo članice jednog jedriličarskog kluba u Zagrebu jer smo jedrile s našim muževima, dečkima i prijateljima. Na jednom je okupljanju Željna Labinjan krenula s pričom o stvaranju ženske jedriličarske posade, a muški su nas članovi podržali. Potom je jedna veća grupa nas jedriličara promijenila klub i pridružila se Jedriličarskom klubu Samobor u kojem smo i danas. I tada smo baš onako ozbiljno počeli planirati formiranje ženske ekipe. Muški članovi su nam onako kroz smijeh i šalu rekli da će nas oni ‘sponzorirati’ pokojom gajbom piva ili majicama, a mi smo prihvatile šalu i tako je ženska ekipa, koja je službeno osnovana 2015. godine, u startu dobila ime ‘Sponzoruše’“, pripovijeda Snježana početke jedriličarske štorije.

Cure su vrlo brzo po osnivanju krenule na prvu regatu, na kojoj je skiperica bila Tanja Dinter, jedriličarka koja je u to vrijeme već imala skiperskog iskustva. „Mi ostale članice do tada smo jedrile najčešće s muževima, dečkima ili prijateljima, ali nikada samostalno i nismo imale bog zna kakvog jedriličarskog iskustva. I nismo sve bile mlade, bilo nas je u četrdesetima, pa i pedesetim godinama života“, kazuje dalje i dodaje da je Željna, jedna od najstarijih članica i ‘’motor’’ cijele ekipe, jedina imala završenu jedriličarsku školu i u vrijeme osnivanja ‘’Sponzoruša’’ pripremala se za polaganje skiperske C kategorije.

Željna Labinjan, jedna od najstarijih članica i ‘motor’ cijele ekipe, jedina je imala završenu jedriličarsku školu u vrijeme osnivanja ‘Sponzoruša’

Jedna od prvih regata na kojoj su ‘’Sponzoruše’’ sudjelovale kao ekipa bila je PMS ženska regata na Visu u ožujku 2016. godine. „Ne, PMS nije ono što mislite“, kroz smijeh i vesele upadice ostalih članica objašnjava Snježana, „službeni joj je naziv Povijesni mediteranski susret jedriličarki. Ta je regata vrlo popularna i doista je međunarodna, jer na njoj svake godine sudjeluju i ekipe iz Mađarske, Austrije, Srbije, Crne Gore i Njemačke i još nekoliko zemalja, a nerijetko ima i više internacionalnih posada. To je vrlo energična regata koja se jedri u viškoj uvali, jedri se na tri broda istog tipa na kojima se posade smjenjuju. Mi smo bile posve friške, neiskusne, a ostale posade su jedrile ‘na nož’, žestoko natjecateljski“. Jugo je bilo jako, a posebno je neugodno u toj viškoj vali. „Bile smo užasno nervozne, uplašene i s golemom tremom, to je bila prva ozbiljna regata na kojoj smo sudjelovale. I ono malo što smo znale tog smo dana sasvim zaboravile. I odmah u startu zapele smo za muring, konop za vezivanje broda uz obalu. Pa nas je udario reful juga, izgubile smo kontrolu nad brodom i nasukale smo se“, prisjeća se Snježana, a priču smijehom prate ostale članice.

„Uglavnom, lijepo smo se osramotile, ne moram ni reći da rezultat nije bio bogzna kakav, a mi smo, sjedeći poslije regate u restoranu na zajedničkoj večeri svih posada, onako pokisle i razočarane, doslovno bile na rubu da odustanemo od našeg ‘izleta’ u jedriličarske vode. I vjerojatno bismo se stvarno povukle da nije bilo našeg dobrog duha, suca Frane koji je zaslužan što mi danas postojimo. On nam je, gledajući nas onakve deprimirane, samo kazao: ‘Cure, ne odustajte. Uzmite nekog iskusnijeg skipera da vas nauči i idemo dalje!’. Poslušale smo ga i evo nas danas ovdje“, smije se. Već iduće godine priča je bila posve drugačija. ‘’Sponzoruše’’ su osvojile treće mjesto i pobrale brojne pohvale zbog vidljivog napretka u jedriličarskoj vještini koju su pokazale u samo godinu dana. Ostvarile bi i bolji plasman, ispričala nam je Snježana, no imale su „okršaj“ na regatnom polju s ekipom Mađarske koja je prilikom okreta brodom dotaknula signalnu bovu i prekršila pravila, ali to nije htjela priznati sucima. „Mi smo uložili protest, no suci su stali na njihovu stranu jer su one bile jaka i iskusna ekipa, već dokazana na regatama, a mi smo, eto, obične amaterke i uz to još s kontinenta. I tako je drugo mjesto otišlo u Mađarsku“, ispričala je Snježana i prisjetila se kako je tada i regatni sudac Franjo, koji ih je samo godinu prije podržao i potaknuo da ne odustanu, skakao u zrak i vikao „To su moje cure!“. A kratko prije toga je, sjedeći u sudačkom gumenjaku, uočio da ekipa ‘’Sponzoruša’’ svojim brodom ide baš prema njemu. „Franjo je hitro bacio sendvič koji je jeo, upalio je motor i ‘zašijao’ (krenuo unatrag, op. N.) bojeći se da ga ne udarimo. Od tada nam se redovito sklanja s puta. Nikad ga nismo udarile, ali nije mu lako“, priča Željna, a cure oko stola glasnim smijehom prate njezine riječi.

‘Ja sam Sponzoruša i tražim sponzore’, tim se riječima Željna Labinjan obratila ljudima u kombiju tvrtke Elan i tako je počela njihova suradnja. FOTO: Regate.com.hr

Ime ‘’Sponzoruše’’ ekipa je držala gotovo četiri godine i po njemu su, ali i po ružičastom genakeru s otisnutim logom ekipe, bile poznate i prepoznate na svim regatama. No jedan ih je tragičan događaj motivirao da promijene ime. „Jedna od naših redovnih članica, dobri duh ekipe i žena koju smo svi jako voljeli i cijenili, naša Suzan Pavić koju smo svi zvali samo Su, razboljela se i ubrzo nas zauvijek napustila. Nakon njezine smrti u siječnju 2018. skupile smo se i odlučile njoj u spomen ekipu nazvati njezinim imenom. Od tada se zovemo Ženska jedriličarska ekipa ‘Suzan Pavić – Su’“, objasnila je Snježana. A Željna dodaje da i danas, kad kreću na svaku novu regatu, simbolično pogleda prema nebu i pozdravi Su poručujući joj da je nisu zaboravile i da je uvijek s njima.

Ispričale su nam cure i kako su prije nekoliko godina sudjelovale na regati koja se zove Trka oko Krka i vozi se oko cijelog otoka Krka. „Tad smo iznajmile brod s električnim WC-om koji nam je nakon par sati potpuno ispraznio akumulatore i ostale smo bez struje. Nama nije smetalo što jedrimo u mraku, postizale smo čak i dobar rezultat, no problem je bio što nam se ugasio ‘treker“, odnosno uređaj koji prati našu lokaciju i koji šalje naš položaj sucima. Jedan od sudaca nam se javio putem radio-stanice i konstatirao da smo se ‘izgubile kao guske u magli’, što mi je u prvom trenutku bilo neshvatljivo jer smo gledale gomilu brodova koji su bili iza nas. Tad mi je sinulo da je treker’ zapamtio našu zadnju lokaciju prije nestanka struje, a mi smo već bili daleko naprijed“, kaže Željna i dodaje kako su često za regate iznajmljivale jeftine brodove koji često nisu bili posve ispravni, pa su čak naučile nositi sobom i ponešto alata u „torbi s točkicama“ i obaviti i neke osnovne popravke. „Tijekom godina zajedničkog jedrenja naučile smo snalaziti se i dobro reagirati u svim situacijama. Mi smo žene koje dolaze s kontinenta, svaka od nas ima svoj redovni posao. Među nama su poduzetnice, IT stručnjakinje, grafičke dizajnerice, državne službenice, umirovljenice, većina nas ima i obitelji, neke su čak i bake. Mi nismo stalno na moru i nemamo priliku redovno trenirati. Pa kad dođemo na regatu, moramo iz sebe izvući sve ono znanje koje smo nakupile kroz godine i tim znanjem i snalažljivošću kompenziramo nedostatak treninga“, upada svojim objašnjenjem Snježana i dodaje da ekipa ima stalnu grupu od šest do osam redovnih članica, a ostale se pridružuju povremeno. Među starijim članicama posade koje već godinama jedre zajedno, osim Snježane i Željne, tu su i Tanja Dinter, Gordana Klarić, Nives Gorenec, Verica Bjelan, sestre Enia i Bruna Labinjan i Biljana Vuksan, često im se iz Stuttgarta pridruži i Miljana Bogar, a u novije vrijeme ekipi su se pridružile i Romana, Vlatka, Nataša, Nikolina, Jelena… No sve će uvijek posebno istaknuti Suzan Pavić – Su koja je, kako kažu, duhom uvijek s njima na svakoj regati.

Nakon smrti članice Suzan Pavić u siječnju 2018., ‘Sponzoruše’ su njoj u spomen odlučile promijeniti ime ekipe. FOTO: Regate.com.hr

Snježana kaže da su zahvalne svim stalnim i povremenim sponzorima bez kojih bi teško nabavile potrebnu opremu, ali i uz čiju pomoć sudjeluju na regatama, a među najvažnijima ističe tvrtke Micronis, AliQuantum, Lab2000, Jedriličarski klub Biograd i njihov klub, YC Samobor čije su članice i koji im često uskače i pomaže oko plaćanja kotizacija za regate. Željna se druženju i razgovoru pridružila putem videopoziva s broda na kojem je upravo odjedrila regatu, pa je kroz smijeh ispričala anegdotu o počecima traženja sponzora: „Na samim počecima, kada smo muku mučile s nabavom opreme i pronalaženjem sponzora, nakon odjedrene Viške regate 2016. godine na kojoj smo sudjelovale kao ‘Sponzoruše’, na ulici smo ugledale kombi tvrtke Elan. Tad sam imala oko 50 godina i jednostavno sam pokucala na vrata kombija i čovjeku koji mi je otvorio onako hladno kazala: Ja sam sponzoruša i tražim sponzore. I upalilo je! Elan je doista postao jedan od prvih naših sponzora, njihov je logo i danas na našem genakeru, a kasnije su nam se pridružili i drugi sponzori.“

Cure su upravo početkom travnja odjedrile legendarnu regatu Gladušu, jednu od najpoznatijih i najpopularnijih amaterskih regata na Jadranu, koju je nakon četiri godine pauze ponovo organizirao Jedriličarski klub Guc iz Salija na Dugom otoku. „Nakon dugo vremena smo otišle na Gladušu, Željna je okupila posadu i ne samo da smo dobro odjedrile nego smo se i odlično provele i dobro zabavile, iako smo imale nekoliko posve novih članica koje prije nisu jedrile s nama i za koje nismo znale kako će se snaći. No sve je prošlo savršeno, nove članice su se dobro snašle i definitivno zaslužile biti članicama ekipe“, smije se Snježana. Kroz ekipu su, kaže, od početka postojanja pa do danas prošle čak 44 žene. „Neke su s nama bile kratko i nisu se našle i prepoznale u našoj priči. No neke su došle iz radoznalosti i ostale godinama. I još su s nama“, govori nam Snježana. Jedna od friških članica koja je upravo na ovogodišnjoj Gladuši prvi put osjetila strast borbe pod jedrima je i Nataša Franić. Na sam spomen regate Nataši se usne razvuku u širok osmijeh koji jasno govori da se definitivno zarazila jedrenjem. „Ja sam upravo na ovogodišnjoj Gladuši bila prvi put u ekipi i malo je reći da sam oduševljena. Impresioniralo me koliko su te žene snažne i odlučne, koliko su mudre i kako se dobro snalaze na brodu. Sve dišu poput jedne, odlično se razumiju. Prvi put sam iskusila što znači biti član dobro uigrane ekipe i imam silnu želju naučiti više“, ispričala je u jednom dahu i potvrdila da joj je želja ostati u ekipi.

‘Cure, ne odustajte. Uzmite nekog iskusnijeg skipera da vas nauči i idemo dalje!’ rekao im je sudac Frane nakon što su se nasukale na prvoj regati

Bezbroj je zanimljivih pojedinosti i priča obogatilo gotovo 10 godina postojanja ekipe. Pričaju i da na svaku regatu nose hranu, više vrsta kolača i pića i po tome su već poznate među kolegama jedriličarima. „Na nekim se regatama natječemo s profesionalnim ili poluprofesionalnim posadama koje svaku takvu regatu vrlo ozbiljno shvaćaju pa brodove oslobađaju svakog suvišnog tereta. Nerijetko se dogodi da svaki član posade na brodu ima tek jednu bočicu vode, pa kad se dogodi da se zbog nedostatka vjetra start regate prolongira nekad i po nekoliko sati, onda svi ti brodovi poput morskih pasa kruže oko nas ne bi li užicali kakvu bocu vode ili pokoji zalogaj“, govori Snježana. Među zanimljivim regatama ističu onu 2019. u Kijevu, na jezerima i na rijeci Dnjepar, na kojoj su sudjelovale Željna i Snježana. Njih dvije su se pridružile ekipi talijanskih jedriličarki na regati 151 milja koja se jedrila iz Livorna do Punta Ale na zapadnoj obali Italije. „Talijanke su nas putem Facebooka pozvale da im se pridružimo jer su im nedostajale dvije članice posade. Željna i ja smo prihvatile i to je bilo vrlo zanimljivo iskustvo“, kaže Snježana.

Ekipa nema stalan brod s kojim ide na regate, već se snalaze i iznajmljuju ga po potrebi, ovisno tome na koju regatu idu. „Kad imate stalan brod onda svaka regata podrazumijeva da se brod iz matične marine prvo mora transferirati do mjesta na kojem se održava regata. A to znači da nekoliko jedriličarki najmanje nekoliko dana prije regate mora brodom krenut prema mjestu na kojem se regata jedri. A sve naše članice su zaposlene i nemaju toliko vremena niti slobodnih dana, pa brodove obično iznajmljujemo na samoj lokaciji“, tumači Snježana, a ostale članice uglas dodaju kako su zahvalne Gordanu Borčilu iz Yachting centra Biograd koji im uvijek rado izađe u susret i iznajmi brodove po povoljnim cijenama i tako podržava njihov rad. „U godinama iza nas često smo surađivali s mnogim skiperima koje smo pozvali da nas poduče vještini jedrenja i regatnim pravilima koja su vrlo složena, a posebno smo dobru suradnju imali s klupskim instruktorom Željkom Jurom iz JK Samobor“, kaže Snježana i ne krije da su se na samim počecima suočile s podsmješljivim pogledima i podrugljivim komentarima muških jedriličarskih posada. „No kako je vrijeme odmicalo i kad su vidjeli da se trudimo i da ne dolazimo na regate kako bismo se samo pokazale i fotografirale, već svakoj regati pristupamo ozbiljno i želimo postići dobar rezultat, pa kad su ti dobri rezultati i zaredali, počeli su nas prihvaćati i uvažavati. Podrugljivih komentara je nestalo i danas imamo odlične odnose s muškim kolegama“, kaže. Uglavnom, cure su jednoglasno konstatirale da im je jedrenje svojevrsna antistres terapija, ali i dobar razlog da se maknu od svakodnevice, muževa, djece, unuka i ostalih obaveza.

Cure su upravo početkom travnja odjedrile legendarnu regatu Gladušu, jednu od najpoznatijih i najpopularnijih amaterskih regata na Jadranu. FOTO: Privatna arhiva