Glumac, scenarist i redatelj, 70-godišnji Nanni Moretti, jedan je od najpoznatijih živućih talijanskih filmaša. To dokazuju nagrade koje je proteklih desetljeća osvojio na najvećim svjetskim festivalima. Onaj najveći, u Cannesu, obožava ga, čak devet puta su se njegovi filmovi natjecali za Zlatnu palmu. Osvojio ju je 2001. filmom „Sinova soba“, a ove godine došao je u Cannes s filmom „Sunce budućnosti“ koji će hrvatsku premijeru imati na filmskom festivalu u Puli koji počinje u subotu, 15. srpnja. Tim povodom razgovarali smo s Morettijem ekskluzivno za Nacional. „Sunce budućnosti“ mješavina je komedije i drame u kojoj Moretti (kao i uvijek u svojim filmovima, često ga znaju zvati talijanskim Woodyjem Allenom) glumi Giovannija, redatelja kojem se raspada brak dok pokušava snimiti film o talijanskoj komunističkoj partiji i načinu na koji se ona odnosila prema invaziji Sovjetskog Saveza na Mađarsku 1956. godine. Radnja filma koji Giovanni želi snimiti bavi se mađarskim cirkusom koji stiže 1956. godine u Rim na poziv talijanske komunističke partije. Nije čudno da se Moretti bavio ovom temom jer je oduvijek bio uvjereni ljevičar, što nikada nije krio.

NACIONAL: Film koji Giovanni snima smješten je u 1956. godinu. Vi ste tada imali tri godine, koja su vaša prva politička sjećanja koja su vas kasnije izgradila? Koja je vaša politička ideologija danas?

Naravno, ne sjećam se tog razdoblja. Za politiku sam se počeo interesirati kada sam imao 16 godina. Nikada nisam bio dogmatik. Kao mladić sam se pridružio jednoj lijevoj parlamentarnoj grupi. Da ne bi bilo zabune, nisu bili maoisti, niti sam ja ikada bio maoist, tada sam imao 18 godina. Od mladih sam dana bio cijepljen protiv bilo kakvog oblika dogmatizma. Kao što znate, danas je u Italiji na vlasti desna stranka i mislim da će ljevici dobro doći nekoliko godina boravka u oporbi jer bi im to moglo pomoći da ponovo nađu svoj identitet.

Moretti s Federicom Pontremoli, koscenaristicom filma ‘Sunce budućnosti’. FOTO: Sarah Meyssonnier/REUTERS/PIXSELL

NACIONAL: Nedavno sam razgovarao s talijanskim redateljem Marcom Bellocchiom koji je rekao da je danas u Italiji Crkva ljevija od lijevih političkih stranaka.

To je prejaka izjava. Pretjerano kategoričko mišljenje.

NACIONAL: Kako ste došli do ideje o mađarskom putujućem cirkusu?

Kada smo odlučili da će se radnja filma odvijati 1956., u lokalnoj podružnici talijanske komunističke stranke, dopala nam se ideja da uključimo stanovnike Mađarske koji su se tada našli u Italiji. Njihovo prisustvo izazvat će konflikt s lokalnim čelnikom talijanske komunističke stranke kojeg glumi Silvio Orlando.

NACIONAL: Postoji li veza s Ukrajinom i Rusijom?

Ne, napisali smo scenarij za ovaj film prije nego što je Rusija napala Ukrajinu. Scenarij je bio spreman za ekranizaciju u lipnju 2021., a ruska agresija započeta je kasnije. Dok sam pregledavao povijesne materijale koje smo koristili za snimanje ovog filma, vidio sam snimke ulaska ruskih tenkova u Budimpeštu. To me toliko impresioniralo da sam shvatio kako je to, zapravo, aktualna priča.

NACIONAL: U jednom trenutku u filmu Giovanni razgovara s mladićem koji ne zna da postoji komunistička partija u Italiji, misleći da komunisti egzistiraju samo u Rusiji. Jesu li mladi danas toliko neupućeni i neuki da ne znaju takve stvari?

Prvo vam moram reći da pamćenje nije jača strana u Talijana. Ujedno sam želio reći kako Giovanni snima film koji je na neki način anakron. Taj je film redatelju bitan, posvećen mu je, ali istovremeno ta tema možda ne interesira nikog drugog pa tako redateljev asistent ne zna za postojanje komunista u Italiji. No nije da samo mlade ljude ne zanima povijesni film, možda je isti slučaj i sa starijim osobama.

Filmska ekipa ‘Sunca budućnosti’ uoči premijere na filmskom festivalu u Cannesu. FOTO: GONZALO FUENTES/REUTERS/PIXSELL

NACIONAL: U filmu imamo cirkus, glazbu, paradu, mogu li se tu naći natruhe utjecaja Federica Fellinija?

Nije mi bila namjera to raditi, čak ni slučajno. Kada jako volite određene autore, sasvim je normalno da se u vašim filmovima pojavi atmosfera iz njihovih filmova, a da pritom niste toga ni svjesni. Fellini je div, ostavimo ga na nebu. Na mene kao gledatelja, ali i kao redatelja, jer ja kao gledatelj uvijek utječem na svoj redateljski rad, uvijek je utjecao autorski film šezdesetih godina prošlog stoljeća. Takav autorski film me uvijek inspirirao, bilo da govorimo o filmovima iz Velike Britanije, filmovima francuskog novog vala, prvim filmovima poljskih redatelja Jerzyja Skolimowskog i Romana Polanskog ili talijanskim filmovima s početka šezdesetih, u što spadaju prvi filmovi redatelja kao što su Ermanno Olmi, braća Taviani, Bellocchio, Bertolucci i Pasolini. Zašto volim te filmove? Zato što ti filmovi preispituju sebe i svoju realnost te zamišljaju drugačije načine za stvaranje filmova. Oni su stvarali drugačije filmove od onih koje smo naslijedili.

NACIONAL: U vašem prethodnom filmu „Tri kata“ u jednoj sceni Talijani protestiraju protiv dolaska migranata. To je danas važna tema, kako vi gledate na taj problem?

Na nesreću, mnogi politički stavovi nisu politički niti su humani, oni su propaganda ideologija u negativnom smislu. To je vrlo ozbiljan problem kojem treba pristupiti s visokom dozom humanosti, uljuđenosti i osjećajem za realnost.

‘Nije da samo mlade ljude ne zanima povijesni film, možda je isti slučaj i sa starijim osobama’, kaže Nanni Moretti o temi svog novog filma. FOTO: Press

NACIONAL: Jeste li napisali lik Giovannija kao svoj alter ego ili ste željeli stvoriti originalan lik filmaša koji ima tek nekoliko dodirnih točaka s vama?

Giovanni nije moj alter ego, on je mnogo više od toga. No moj režijski postupak nije nalik onome Giovannija, ja nisam tako rigidan, ja sam fleksibilan prilikom režiranja filmova. Giovanni u filmu kaže kako mrzi redatelja Nicka Cassavetesa i njegov stil s puno improvizacije.

NACIONAL: U filmu postoje brojne reference na današnje događaje iz svijeta kulture, reference na, primjerice, Netflix. Koja je vaša veza s modernom kulturom?

Mislim da sam u filmu jasno prikazao moje viđenje trendova u današnjoj kinematografiji, kao i mišljenje o televizijskim serijama. Nisam pritom mislio na sve filmove i na sve serije, samo na one koje su trenutno u modi. Neke od serija su mi se dopale, primjerice „Posljednji ples“, dokumentarna serija o Michaelu Jordanu i njegovoj košarkaškoj momčadi. Svidjela mi se i serija „Nasljeđe“. Kao gledatelj, mislim da još uvijek imam istu znatiželju koju sam imao prije 50 godina kada sam počeo ići u kino i gledati filmove. Kada sam bio mlad, prije nego što bih pogledao neki film, pročitao bih sve što se moglo pročitati o tome filmu. Danas sam drugačiji, nastojim što manje znati i čitati o nekom filmu prije nego što ga vidim. Uspoređujući situaciju s onom kada sam bio u dvadesetim godinama, i danas sam spreman pogledati priče drugih redatelja kao što sam spreman ispričati i svoje priče. Kada pišem scenarij ili kada snimam film, razmišljam o nepoznatim ljudima koji sjede u mraku kino dvorane i gledaju slike koje su veće od svega. Ne radi se tu o naznakama nostalgije. Ja jesam redatelj, ali sam i gledatelj koji želi vidjeti film u kino dvorani. Dakle, streaming platforme odgovaraju prikazivanju TV serija, kao što su i TV serije idealne za prikazivanje na platformama. S druge strane, filmovi se rade za kino dvorane.

NACIONAL: Međutim, brojni redatelji snimaju filmove za streaming platforme, od vašeg zemljaka Paola Sorrentina pa do slavnih imena kao što je Martin Scorsese. Biste li ipak razmislili o snimanju filma za neku platformu?

Ja uvijek nađem financijske izvore za snimanje svojih filmova. Moja publika nalazi se razbacana po mnogim zemljama. Istina, ne u 190 zemalja, kolika je dostupnost streaming platformi. Do sada sam, dakle, uvijek uspijevao naći novac kako bih financirao snimanje svojih filmova. Kada mi taj novac više neće biti dostupan, onda ću pokušati naći način da ih snimam uz minimalne troškove. Zaboljelo me kada sam saznao da Scorsese snima film „Irac“ za Netflix. Bio je to velik udarac za mene. Zaboljelo me i kao redatelja i kao producenta i kao gledatelja. Ako se netko poput Scorsesea predao, onda smo u lošoj situaciji. Za mene je kino dvorana nešto nezamjenjivo. Ne mogu zamisliti svoj život bez mogućnosti odlaska u kino.

NACIONAL: Kako ste onda preživjeli vrijeme pandemije koronavirusa kada su kina bila zatvorena?

Pisao sam scenarij za novi film. Vrlo sam spor u pisanju scenarija i pripremama za film. Ujedno, tijekom prvog lockdowna pogledao sam svih sedam sezona serije „Momci s Madisona“. To je bio moj posao, pogledati preko 100 epizoda. Nisam ovisnik o serijama, ali ih volim pogledati. Spomenuo sam „Naslijeđe“, ali dopala mi se i serija „The Kominsky Method“ s Michaelom Douglasom, turska serija „Ethos“, ali za to nije zaslužna pandemija koronavirusa.

Moretti s poznatim francuskim glumcem Mathieuom Amalricom, koji glumi u njegovu filmu. FOTO: Press

NACIONAL: Je li istina da ste pokušali stupiti u kontakt sa Scorseseom kako bi prisustvovao premijeri vašeg filma na festivalu u Cannesu?

Poslao sam u e-mail. Nikada nisam dobio odgovor. Možda sam imao pogrešnu e-mail adresu.

NACIONAL: Na kraju filma „Sunce budućnosti“ Giovanni maše u kameru, što su mnogi kritičari shvatili kao vaš oproštaj od publike. Ipak niste toliko stari da se oprostite od filmskog posla.

To nije bilo nešto što je bilo planirano prema scenariju. Jednostavno sam gledao u kameru i jednom trenutku mahnuo. Ostavio sam tu scenu na kraju filma, iako se još uvijek pitam zašto sam mahao. Morate uzeti u obzir da sam svoj prvi film snimio prije 50 godina sa super osmicom. Da imam nekih ideja, pripremao bih novi film. Trenutno ne radim ni na kakvom filmu, niti ga planiram, jer ću u listopadu debitirati kao kazališni redatelj. Režirat ću dramu na temelju djela koje je napisala talijanska spisateljica Natalia Ginzburg.