Ivana Nikolić Popović, osnivačica Malog muzeja čuda, i Igor Novaković, kolekcionar igračaka, otkrivaju povijest nekadašnje hrvatske tvornice igračaka Biserka

Tamo se svakoga dana iz kupki s plastičnom masom i pod vještim rukama radnica redaju kljunasti Paje Patkovi, dugouhi Plutoni, musavi Lunje, patuljci i Snjeguljice… i još niz vragolana tako dragih svoj djeci svijeta.“ Tim je riječima jedan novinar prije mnogo godina opisao zagrebačku tvornicu igračaka Biserka, jedinu koja je tada u ovom dijelu Europe imala licencu Walta Disneyja.

Pajo Patak i Pluton bili su toliko popularni, a Biserka toliko kvalitetna i produktivna da su ove zagrebačke igračke bile prodavane diljem Europe, a ne samo na Balkanu. Sve je započelo na području Ilice 1946. u nezamislivim uvjetima, s pričom „kao u filmu“ koja je prerasla u europsku slavu. Nažalost, i tu hrvatsku tvornicu uništili su privatizacija i rat u devedesetima. Sjećanje na kultnu hrvatsku tvornicu odlučili su održati Ivana Nikolić Popović, suorganizatorica Q’ART-a, i kolekcionar „svega vezanog uz Zagreb“ Igor Novaković. U Ilici 92 može se tijekom adventa posjetiti Mali muzej čuda u kojem je izložen malen, ali vrijedan dio modela koje je Biserka tijekom nekoliko desetljeća rada proizvodila.

Preciznije, Biserka je proizvela 750 različitih modela, a Igor Novaković je kroz godine uspio sakupiti njih 700. Igor je vrlo strastven oko tih igračaka, ima ogroman osmijeh na licu kada o njima govori, ali je za njega to „vrlo ozbiljna priča o našoj kulturnoj baštini“.

„Godine 1946. u prizemlju jedne dvokatnice postoji zanatska zadruga u kojoj gospodin plete košare i mreže. Tamo dolazi raditi Olga, prva radnica Biserke, i s njom još par gospođa i zajedno počinju izrađivati lutke od jute punjene slamom. Polako su se probijali na tržište, a zadruga još nije imala ime pa je jedna radnica predložila da se nazove Biserka, po Olginoj petnaestogodišnjoj kćeri koja je svakoga dana poslije škole dolazila pomagati svojoj majci“, započeo je priču o igračkama Igor Novaković.

Ubrzo je tvornica prešla na kaširane lutke, a potom i na gumene PVC lutke od kojih svaki model ima svoj zaseban kalup za lijevanje i hlađenje gume. Ovo zvuči vrlo napredno, ali radnicima tvornice je u to vrijeme krov prokišnjavao i na putu do WC-a su stajale 3 radnice i nekoliko paleta. U posjet im je čak došao Smislov, tadašnji svjetski prvak u šahu, a čaša za rakiju nije bilo – posudili su ih od susjeda. Radile su se tri smjene s radnim sastancima od nekoliko minuta. Onda je došao ključan trenutak.

„Marko Bogdanović, tadašnji direktor, igrom slučaja upoznao je Disneyevu predstavnicu za jugoistočnu Europu. Nakon predstavljanja tvornice dobili su priliku da na godinu dana proizvode Disney figure. Dolazi Disney era, veliki boom, Miki, Mini, Šiljo… Kreće ogromna potražnja, čak u cijeloj regiji i kreće izvoz. Kupuje se veći poslovni prostor, toliko velik da se u njemu šleper može okrenuti. Postaju najveći proizvođač Disneyevih igračaka u Europi. Onda dolazi rat i privatizacija i 1994. prestaju s radom. Sve se prodaje. Od Biserke na kraju ostaje samo sjećanje“, završio je Novaković priču.

Bez obzira na licencu, ove igračke bile su dostupne svima i cijenom pristupačne, a ujedno i higijenske i obojene jestivom bojom zbog djece. Igračke su vrlo zahvalne za čuvati, boja im je još danas u dobrom stanju, a i Igor osjeća nostalgiju zbog njih. I on se igrao s igračkama iz Biserke kao dječak. Sjetio se njih tijekom sakupljanja materijala za izložbu o Univerzijadi jer je na stopalu jedne male figurice Zagija bilo napisano ime Biserka, što je njega potaknulo na istraživanje i otkrivanje tvornice igračaka svoje mladosti.

Ivana Nikolić Popović, osnivačica Muzeja igračaka, smatra da je Mali muzej čuda nešto između muzeja i prostora za druženje. Ilica je kvart s puno djece, a malo sadržaja upravo za njih. Druženje, radionice i čitanje priča te pritom upoznavanje prošlosti jedne vrlo bitne tvornice u novijoj hrvatskoj povijesti odlično zadovoljavaju namjere projekta Q’ART, stvaranje participativnih sadržaja za sve građanstvo.

Sve one šarene skulpture koje su građani mogli u proteklim godinama vidjeti na Ilici bilo su dio projekta „Urban Toys“ pod vodstvom Q’ART-a. On je ujedno bio glavna inspiracija za stvaranje Muzeja igračaka. Ipak, „igračke su jedan vrlo dobar način komunikacije kako s mladima, pa tako i odraslima“. One pomažu u razvoju socijalizacije i kreativnosti kod djece, a imaju brojne dimenzije koje potiču djecu da stvaraju svoje svjetove i priče.

„Naša ključna misija je da se djeci, uz ove priče o emocijama i vrijednostima, pokaže kako se iz stare igračke može napraviti nešto drugo i novo, ‘upcycling’ i svi slični modeli. Nije samo bitna nova igračka, nego da mogu stvoriti nešto novo i vrijedno. Ovo se uklapa i u građanski odgoj i u odgoj vezan uz kreativnost. U zemljama poput Japana puno se radi na tome da se djecu nauči što je međusobno poštovanje i uvažavanje, suosjećanje prema ljudima, životinjama i biljkama. Hrvatsko školstvo to ne radi, a mi vidimo da se kroz ove alternativne inicijative to može djeci prenijeti“, rekla je Ivana Nikolić Popović, zaključivši kako je krajnji cilj pronaći jedan prostor u Zagrebu koji bi mogao omogućiti sveobuhvatni i cjelogodišnji Mali muzej čuda.