LINIJA ŽIVOTA: A što nakon inauguracije, predsjedniče?

Milanović je odmah objavio da Tuđmanovu umjetnu povijesnu postrojbu, crveno kostimirane mundire, neće trebati. Niti će svoj ured seljakati po Hrvatskoj, kako je Kolinda Grabar-Kitarović to prakticirala, glumeći da je „jedna od vas“, okružena vlastitom dvorskom svitom, s počasnom gardom i pompoznim, kraljevski dizajniranim podizanjem zastave

Vratit će se laste s tisuću momaka’’! – kada je u proljeće 2017. Ante Kotromanović rame uz rame sa Zoranom Milanovićem takvu poruku poslao s vrha Dinare, činilo se da dvojac bivših, bivši premijer i njegov ministar, s glavom u oblacima zbijaju šale najavljujući svoj povratak. Da opijeni visinskim ozonom, pa će im biti oprošteno, mogu samo sanjati vlastiti come back u visoku politiku. Međutim, dogodilo se da je tri godine kasnije jedan od lastana upravo sletio na Pantovčak, i to ne s tisuću, nego s više od milijun na predsjedničkim izborima osvojenih glasova.

Izgleda da je život izvan politike prilično promijenio Zorana Milanovića. Premda on sam tvrdi da se ljudi ne mijenjaju. Ali s vremenom mogu postati zreliji, smireniji, ako je pameti, možda i mudriji. Ni on više ne djeluje kao adrenalina pun momak koji je utrčao u ring željan da se pomlati i nokautom protivnika proslavi vlastiti ego. U kampanji nije napravio gotovo ni jednu važniju grešku. Političar svojedobno ozloglašen zbog svoje antagonizirajuće ili-mi-ili-oni retorike, nastupao je uključivo, nije srljao u konfrontacije. Uporno je govorio o Republici, o tome da Hrvatska pripada svim svojim građanima. Nije obećavao brda i doline, najavljivao je samo promicanje normalnosti. Tvrdio da će se voditi općim interesima, da će u njemu svog predsjednika naći i oni koji ga nisu birali. Na toj liniji održao je nekoliko sjajnih govora. Ali, sjajno je Milanović znao govoriti i prije, kada je preuzimao stranku ili vladu. Šepavo je ispalo kasnije, kad je s riječi prešao na djela.

Nema populizma i šarada

Kako će funkcionirati kao predsjednik države? Izgledi da bi se na novoj funkciji mogao pokazati boljim nego za premijerskog mandata vrlo su realni. Nešto je više utakmica u njegovim nogama. U međuvremenu morao je proći kroz teške gubitke, političke poraze i grubo prizemljenje, što ljude znade učiniti manje drčnim i samoživim, više sklonim empatiji i humanosti. Zoran Milanović 2.0 više ne djeluje kao živi živac kojega ne smiješ taknuti. Njegova intelektualna superiornost nikada nije bila u pitanju. Ali sada je mnogo decentniji i odmjereniji. Više ne pokazuje potrebu da se iritantnim pametovanjem nameće javnosti. Osim toga, funkcija predsjednika koja nije radno zahtjevna poput premijerske, vjerojatno mnogo više odgovara njegovom karakteru. Kao prvi operativac nije se baš iskazao. Položaj koji traži čvrsta uvjerenja i sposobnost strateškog promišljanja možda mu je primjereniji.

Posve je izvjesno da će novi predsjednik Republike, peti po redu, biti posve drugačiji od svoje prethodnice. Ona je bila kraljica skandala i političkog trasha, lažnim sjajem napirlitana estrada, posvuduša. On je mnogo skloniji knjigama nego selfijima. Svoju će novu funkciju oljuštiti od pompe, možda i pretencioznosti, pogotovo onakve s kakvom je dosadašnja šefica hrvatske države zujala po zemlji i svijetu, svojim silno zamornim svakom-loncu-poklopac ponašanjem pokušavajući stvoriti dojam da je s Trumpom i Putinom u jaranskim odnosima, skoro kao nekada sa Zdravkom Mamićem. Milanović ne pati od takvih iluzija. Mnogo je svjesniji u međunarodnim razmjerima skromnih kapaciteta Hrvatske, ali je nacionalno mnogo samouvjereniji. Neće se dati pretvoriti u bilo čiju pudlicu. Njegovu sliku uz ogradu Bijele kuće sigurno nećemo gledati. Niti će hodočastiti po stadionima i svlačionicama, kako bi grlio znojne šampione. Populizam i ceremonijalne šarade dokazano ne podnosi. Odmah je objavio da Tuđmanovu umjetnu povijesnu postrojbu, crveno kostimirane mundire, neće trebati. Niti će svoj ured seljakati po Hrvatskoj, kako je Kolinda Grabar-Kitarović to prakticirala, glumeći da je „jedna od vas“, dio naroda kojem se paradno ukazivala, okružena vlastitom dvorskom svitom, s počasnom gardom i pompoznim, kraljevski dizajniranim podizanjem zastave.

Pantovčak bez polusvijeta

Zoran Milanović imao je petlje da iskoči iz dosadašnjih rituala inauguracije i svoje uvođenje u funkciju uredi posve drugačije. Kao što je prethodnica svojom inauguracijom najavila prirodu svog mandata – ne samo prakticiranjem kičeraja, nego prije svega listom uzvanika, na kojoj su se prvi ljudi države tiskali rame uz rame s polusvijetom – tako i novi predsjednik načinom polaganja svoje prisege šalje poruku. Svečanost je dao očistiti od lažne patetike i egzaltacije, učinio je mnogo skromnijom i modernijom, primjerenijom današnjem vremenu, gotovo asketskom. Sam je naziva republikanskom. Prije pet godina, odmah nakon useljenja na Pantovčak, Kolinda Grabar-Kitarović dala je postaviti Tuđmanov pisaći stol, smatrajući ga najprimjerenijim svojim osobnim političkim gabaritima. Teško da će Milanović raditi za historicističkim monumentom koji šljašti pozlaćenim glavama lavova i drugih beštija. Novi je predsjednik navodno jako sklon preuređenju rezidencije. Povjesničari umjetnosti i dizajneri, naime, predlažu da se umjesto uglavnom lažnog bidermajera kojim je nekad otmjena, modernistički zamišljena Titova vila nakrcana devedesetih, reprezentativni prostor ureda predsjednika države očisti od naplavina namještajnog šunda i pretvori u veliki izlog vrhunskih kreacija hrvatske industrije i umjetnosti. Ali ta je ideja još na vrlo dugom štapu.

Posve suprotno Kolindi Grabar-Kitarović koja je u mandat ušla najavljujući da će lupati šakom o stol pa je od tadašnjeg premijera Milanovića odmah tražila sjednicu Vlade i ostavku, novi predsjednik nije napastan. Premijeru Andreju Plenkoviću nudi se za najboljeg prijatelja, što ovome iz uskostranačkih interesa nikako ne odgovara

Sastavom svoje ekipe predsjednik također šalje poruku. Kabinet gospođe Grabar-Kitarović bio je jako potkapacitiran, u nekim dijelovima i skandalozan. O svojim savjetnicima najviše je rekla otkrivanjem indiskrecije da je njihovim instrukcijama vođena ustaški ZDS godinama nazivala starim hrvatskim pozdravom. Angažiranjem bivšeg šefa SOA-e Drage Lozančića, kojega je predsjednica države brutalno smijenila i javno blatila, Milanović će dobiti vrhunskog savjetnika, uz kolateralni dobitak da ispravlja jednu veliku nepravdu. Umirovljeni general Marijan Mareković, kao savjetnik za branitelje, rješava ga problema s možda mu i danas nesklonim dijelovima veteranske populacije. Kao premijer Milanović se nije proslavio izborom suradnika. Sada je krug raspoloživih pozicija skromniji, a broj zainteresiranih velik. Nastradat će ako ne uspije odoljeti navali ili kadrovsku politiku prepusti razbacivanju s obećanjima sklonim prijateljima.

Antifašizam kao civilizacijska vrijednost

Ali što nakon inauguracije? Kako će Zoran Milanović funkcionirati nakon što se gosti raziđu s Pantovčaka? Obrise njegove vanjskopolitičke agende moguće je razabrati bolje od onih unutarnjopolitičkih. Već u kampanji svoje je prioritete jasno postavio. Prema dosadašnjoj predsjednici bitnoj inicijativi Tri mora njeguje rezervu i distancu. Umjesto stavljanja Hrvatske u funkciju američkih interesa, orijentacija prema Europi. Ideja o svojevrsnom paktu sa zapadnim susjedima, Slovenijom i Austrijom. Tim slijedom prvo inozemno putovanje u Ljubljanu ili Beč. Ako ne uspije dogovoriti posjet Njemačkoj. Uz praktično prihvaćanje odmah nakon izborne pobjede pristiglog poziva ruskog predsjednika Vladimira Putina da 9. svibnja prisustvuje vojnoj paradi kojom će se u Moskvi obilježiti 75. godišnjica završetka Drugog svjetskog rata. Antifašističke tekovine Hrvatske u njegovoj vizuri, naime, uživaju status civilizacijske vrijednosti.

Na unutarnjopolitičkom planu također pokazuje razliku. Posve suprotno Kolindi Grabar-Kitarović koja je u mandat ušla najavljujući da će lupati šakom po stolu, pa je od tadašnjeg premijera Milanovića odmah tražila sjednicu Vlade i ostavku, novi predsjednik nije napastan. Premijeru Plenkoviću nudi se za najboljeg prijatelja, što ovome iz uskostranačkih interesa nikako ne odgovara pa na ponudu razumijevanja i suradnje odgovara neprijateljski, režećim tonom najavljujući tvrdu kohabitaciju. Kako će njih dvojica, međusobno odavno rivalski nabrijani, zaista funkcionirati pokazat će se vrlo skoro, prilikom izbora šefa Sigurnosno-obavještajne agencije i novog načelnika Glavnog stožera. Milanović nudi džentlmenski dogovor: neka Plenković izabere ravnatelja SOA-e, ali neka prihvati njegovog preferiranog kandidata, kontraadmirala Roberta Hranja, za čelnog čovjeka Hrvatske vojske.

Ali ta kadrovska igra moći po tajnim službama i oružanim snagama građane previše ne zanima. Zanima ih što od novog predsjednika države sami mogu očekivati. Milanović je u tom pogledu potpuno zagonetan. Svjestan da su njegove ingerencije vrlo skromne, odbija licitirati nerealnim obećanjima. Sam kaže da će njegovo najjače oružje biti govor. U njegovom slučaju to može biti vrlo moćno sredstvo. Dok se kontrolira. Ali ne znamo kojom bi jakom gestom novi predsjednik mogao otvoriti svoj mandat. Ako nešto takvo uopće planira. Kolinda Grabar-Kitarović odmah je dala ukloniti Titovu bistu s Pantovčaka, jasno trasirajući svoj put u desni revizionizam. Sugestije da sada vrati Maršalov reljef tamo gdje je bio, Milanović ignorira. Posve ispravno jer bi takvim klin-se-klinom-izbija nadigravanjem svoju ulogu reducirao na polemiku s prethodnicom. A njegove su zadaće mnogo važnije.

Zoran Milanović ima šanse da na poziciji predsjednika države izgradi vlastiti politički autoritet, kako bi Hrvatsku pokušao vratiti republikanskim vrijednostima. Slobodi i ravnopravnosti građana, preferiranju općih, a ne privatnih interesa, borbi protiv uspostavljenog sustava oligarhijskog prisvajanja države te furioznog mahnitanja klijentelizma i korupcije. Što znači da na Pantovčaku nikako ne smije ostati neprimjetan. Njegovoj funkciji uloga dežurnog komentatora ne odgovara, ali sigurno nije biran tek da protokolarno statira. Treba li Milanovićeve izjave da će se u konzumiranju predsjedničkih ovlasti ponašati samozatajno tumačiti kao najavu vlastite marginalizacije? Možda ako je povratak u politiku motiviran samo njegovim osobnim komoditetom. Pa će gore na Brdu, u blaženoj nirvani, čitati knjige i mozgati. Ne ako se vratio da bi u politici nešto zaista i uradio za Hrvatsku. Kao krucijalno pritom ne postavlja se pitanje može li, nego hoće li.

Komentiraj