RUMI MEŠTROVIĆ

LIKOVNO POVEĆALO Vesna Sokolić – trajna vrijednost intimističkog pejzaža

U sklopu „Srijede u Muzeju“ u varaždinskoj palači Herzer otvorena je samostalna izložba slikarice Vesne Sokolić, kao retrospektivni pregled njezinog stvaralaštva od 1943. do danas, ujedno istaknute u nastavljanju nasljeđa duge tradicije hrvatskih intimističkih i kolorističkih slikara 20. stoljeća, umjetnice duge i samozatajne prisutnosti na likovnoj sceni, čija se djela nalaze u galerijama i privatnim zbirkama u Hrvatskoj i širom svijeta.

Vesna Sokolić (Zagreb, 1924.) diplomirala je 1946. na ALU u Zagrebu, gdje je poduku dobivala od značajnih likovnih pedagoga i klasika modernog slikarstva prve polovice 20. stoljeća, među kojima su Omer Mujadžić, Krsto Hegedušić, Ljubo Babić, Vladimir Becić, Marino Tartaglia i Tomislav Krizman. Na njezin likovni razvoj utjecala su česta putovanja i boravci u Parizu, Nizozemskoj, Španjolskoj i Americi, kao i krstarenja Jadranom. Prvu samostalnu izložbu održala je 1954./55. godine, a retrospektivnu 1998., u Domu HDLU-a. Godine 2008. o njezinu likovnom stvaralaštvu objavljena je opsežna monografija povjesničarke umjetnosti Ivanke Reberski u izdanju Art studija Azinović. Među nagradama koje je primila za svoj rad je i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Vesna Sokolić doajenka je hrvatskog modernog slikarstva, jedna od zadnjih tzv. velikih intimista i kolorista prošlog stoljeća, u čijim se djelima može evolutivno pratiti redukcija viđenog pejzaža. Kritika je redovito isticala umjetničin izniman senzibilitet za pejzaž i raspon kolorističkih mogućnosti, i jedna je od rijetkih slikarica koja je s jednakom snagom i vizijom obradila kontinentalni i morski / mediteranski pejzaž. Ivanka Reberski u monografiji navodi kako se Vesna Sokolić sa svojom velikom pejzažnom dionicom svrstala u red inventivnih poetika na temu „alternativnog“ krajolika, kako je taj osebujan pravac, na granici apstrakcije, nazvao povjesničar umjetnosti Grgo Gamulin. Obogaćena novim iskustvima što ih je stekla za studijskog boravka u Parizu, gdje se usavršavala tijekom 1954. i 1955. godine, ta se temperamentna slikarica prepustila istraživačkom izazovu koji ju je usmjerio prema smjelim kolorističkim varijantama. „Iz svijeta intime okrenula se motivima i vizualnim senzacijama što ih priroda, životno okruženje i urbana ikonografija posvuda obilato nude“ (Ivanka Reberski). Slikarstvo Vesne Sokolić kroz sva je desetljeća kontinuiranog rada ostalo otvoreno vitalitetu i optimizmu, bez melankolije i depresije ili tamnih tonova u atmosferi slike, na što se referira i Ivanka Reberski kada njezino slikarstvo definira i kao tzv. ekspresivni kolorizam. Doduše, na njezinim slikama nema ljudskog lika pa možemo u prilog teoriji o bijegu u prirodu od svakodnevice primijetiti kako kod umjetnice postoji ideja meditativno-kontemplativnog pejzaža, u kojemu se zrcali panteistička snaga prirode. Pored pejzažnih reinterpretacija kontinentalnog i mediteranskog tipa umjetničina likovna ikonografija obuhvatila je niz znakovitih motiva, među kojima se poput amblema izdvajaju motivi cvijeća, galebova i otoka. Cvijeće i cvjetni izlozi provlače se kroz gotovo sve njezine slikarske faze. „Galebovi u letu opsesivno joj se nameću kao znakoviti simboli posvemašnje slobode kretanja“ (I.Reberski). U tekstu kataloga izložbe, Ivanka Reberski ističe kako je u tom mediteranskom okruženju, uz galebove i otok doista izvorno njezina, nikad prije u nas viđena pejzažna metafora: „Strukturna formacija otoka, poput nekog izoliranog zasebnog svijeta koji izranja iz duboke modrine, na njezinim slikama kao da personificira mitsko mjesto mediteranske Arkadije izvan dohvata dehumanizirane suvremene civilizacije. U isti kontekst mitske Arkadije mogu se dopisati gotovo himnički ostvareni motivi proljeća i jeseni, a ne manje autentično njezine su pejzažne reminiscencije prostora u kojem je živjela ili, kojima je krstareći brodila, od njezina vrapčanskog životnog okruženja i pariškog Pigallea, do Istre i Gorskog kotara, primorskih gradića i obalnih ambijenata uzduž razvedene obale“. Slikala je jednakim intenzitetom primorsku zemlju, gromače, livade u kršu, rascvjetane bademe, maslinike, crveni otok, vinograde u jesen, proljeće ili naprosto isječke primorskog priobalja. Duži boravak 1990. u Parizu rezultirao je novim ciklusom slika s motivima pariških cvjećarnica i cvjetnih trgova.

Ovu značajnu retrospektivu pripremila je viša kustosica Gradskog muzeja Varaždin, Elizabeta Igrec, a može se razgledati do 11. studenoga.

Komentiraj