Bivši ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksandr Levčenko u srijedu je za nacional.hr analizitrao situaciju u Ukrajini, objašnjavajući stanje i povijesni kontekst s regijom Pridnjestrovlje.

“Rusija nema snage pobjediti Ukrajinu, iako je ovih dana Sergej Lavrov izjavio da je cilj Moskve uništenje postojeće ukrajinske državnosti i potlačeni život okupiranih Ukrajinaca što je bilo ‘upakirano’ u riječi svrgavanja sadašnje vlasti u Kijevu i budući zajednički suživot Ukrajinaca i Rusa u jednoj zemlji. Kremlj o tome može samo sanjati. Apsolutna većina ukrajinskog naroda stala je u obranu svog državnog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti. Tako su se iluzije Moskve da će se ona boriti samo s profesionalnom ukrajinskom vojskom i nacionalistima – raspale. Svi Ukrajinci – a to su građani zemlje različitih nacionalnosti, sada su jedinstveni kao ukrajinska vojska i neće Rusima prepustiti svoj državni interes kao nacionalisti. Kremlj to dobro razumije i svoj vojni udarac koncentrira na Donbasu i nada se učvrstiti svoje pozicije na privremeno okupiranom području juga Ukrajine”, piše Levčenko.

Dodaje da je Moskva prije nekoliko mjeseci najavila da je njen primarni cilj doći do odmetnute regije Pridnjestrovlja (Transnistrija) koja je u pravnom smislu dio teritorije Moldavije. “Kišinjev je tek tada shvatio smrtnu opasnost za svoju državnost, koju želi poništiti Rusija, i napokon se priključio europskim sankcijama prema Ruskoj Federaciji. U Kremlju su shvatili da nemaju nikakve šanse pokoriti sjevernu, središnju i zapadnu Ukrajinu. To je teritorij koji je pradomovina za većinu postojećih slavenskih naroda osim Poljaka, koji su isto autohtoni Slaveni. Iz ovih krajeva  svoje slavenske korijene vuku Česi, Slovaci i svi Slaveni Balkanskog poluotoka”, navodi Levčenko.

“Tako je ovdje prva ukrajinska državnost postojala još od kraja 5. stoljeća i, naravno da nikakva Rusija, koja ima svoje korijene kod finsko-ugarskih naroda, ne može uništiti Ukrajince kao srž sveg europskog slavenstva. Ipak, Moskva nastavlja s planovima da pokore cijelu južnu Ukrajinu. I tu im kao kost u grlu stoje Mikolajev i Odesa. Iako su to uglavnom rusko govorni gradovi,  stanovnici su odlučno spremni suočiti se s ruskim okupatorima i vratiti ih natrag kući, ako ne dobrovoljno onda u kovčezima”, piše Levčenko.

Bivši ukrajinski veleposlanik naglašava da Moskvi jako nedostaje snage na jugu Ukrajine. Pa je tako, nastavlja, više puta pokušavala uvući Pridnjestrovlje, gdje je glavni centar grad Tiraspol, u ratni sukob s ukrajinskom stranom. “Šanse proruskih separatista s Dnjestra nisu samo male, nego su u minusu. Svejedno, Kremlj želi da još netko sa strane umire za postignuće njihovih agresivnih ciljeva u Ukrajini. Svi agenti utjecaja u Pridnjestrovlju su aktivirani, kao i dvije tisuće ruskih vojnika koji su tamo stacionirani, ali većinom je to lokalno stanovništvo koje je uzelo rusko državljanstvo. Najveća nada Moskve ipak je šest tisuća pridnjestrovljanskih vojnika, koji mogu odvući pažnju ukrajinske vojske na neko vrijeme i raspršiti djelovanje ukrajinskih vojnih snaga”, poručuje.

Podsjeća kakav je nacionalni sastav Pridnjestrovlja – oko 35% lokalnih Moldavaca, 30% lokalnih Ukrajinaca i otprilike isto toliko uglavnom pridošlih etničkih Rusa. “Tu je u doba SSSR bila bazirana 14. sovjetska armija, koja je pokrivala cijeli teritorij Moldavije i šire, ali kad je Kišinjev proglasio državni suverenitet, onda se sovjetska vojska  povukla, osim iz Pridnjestrovlja, gdje je podržala separatističke težnje lokalnog mješovitog stanovništva. Stvar je u tome da istočna obala Dnjestra povijesno nikad nije bila u sastavu Moldavije. Poslije Prvog i pred početak Drugog svjetskog rata ovaj je teritorij pripadao Kijevu i bio je proglašen kao Moldavska autonomija u sastavu sovjetske Ukrajinske socijalističke republike. Nakon početka nacionalnog pokreta u Kišinjevu za stvaranje neovisne države u doba Gorbačova, moskovski KGB tu je osnivao kontra-pokret za odcjepljenje od Moldavije, ako ona proglasi neovisnost. Ona je to i učinila 27. kolovoza 1991. godine. Godinu dana poslije izbio je rat Kišinjeva s pobunjenim Tiraspolem. Ali vojska 14. armije, koja je u međuvremenu iz sovjetske postala ruska, snažno je  podržala proruske pobunjenike. Ovdje su doputovali i takozvani ruski kozaci i dragovoljci  pa su odigrali odlučujuću ulogu u ovom ratu. Moskva je za ovu regiju nametnula takozvane mirotvorce, bili su to isti vojnici 14. ruske armije. Dana 16. rujna 2006. godine tu je, uz pomoć Kremlja, organiziran takozvani referendum kojim je navodno proglašena ‘neovisnost’ Pridnjestrovlja s kasnijim priključenjem Ruskoj Federaciji. Moskva, koja je i bila faktički organizator ovog referenduma, tada se još nije usudila prihvatiti njegove rezultate, čekajući bolji trenutak”, dodaje.

Podsjeća Levčenko i na izjavu takozvanog ministra vanjskih poslova Pridnjestrovlja Ignatjeva, koji je prije nekoliko dana izjavio da je sada realizacija rezultata referenduma iz 2006. godine za Tiraspol – prioritet. “Kockice su se posložile. Rusija je spremna prihvatiti odmetnutu regiju, ali joj je vrlo važno do tamo probiti koridor. Ali, to je moguće samo ako zauzme Mikolajev, a tu nastaju ogromni problemi”, nastavlja.

Levčenko ističe da je Pridnjestrovlje sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća predlagalo svoj ulazak u sastav Ukrajine, što je službeni Kijev odlučno odbio kao narušavanje teritorijalnog suvereniteta Moldavije. “Moskva je i prije i poslije 2014. godine ‘ispod stola’ nudila Pridnjestrovlje Ukrajini umjesto Krima. Tu trgovinu tuđim teritorijem, Kijev je, naravno, ponovno odbio. Ali, ostaje opasnost negativnog djelovanja odmetnute Pridnjestrovske regije kako za nacionalne interese Moldavije, tako i Ukrajine. Što se tiče Kijeva  – on neće popustiti”, zaključio je.