Kraj pravosudne farse: Zbog odluke Vrhovnog suda pljačka zemljišta na Mirogoju otišla u zastaru

Otimačina više od 30 tisuća četvornih metara zemljišta na zagrebačkom Mirogoju, iza koje stoji Srećko Mihaljević, nedavno je i službeno legalizirana zahvaljujući skandaloznom ponašanju pravosudnog aparata

Otimačina više od 30 tisuća četvornih metara zemljišta na zagrebačkom Mirogoju, u stvarnosti cijelog jednog brijega na kojemu se već desetljećima nalaze klesarske radnje, obiteljske kuće, površine u vlasništvu države, pa čak i dio znamenitih arkada – službeno je legalizirana, odnosno ostala je nekažnjena zahvaljujući skandaloznom ponašanju jednog dijela pravosudnog aparata, prije svega Vrhovnog suda. Nakon višegodišnjeg loptanja više različitih pravosudnih instanci, no prije svega upravo tog suda, u sudskom slučaju starom točno 22 godine – kada je podignuta optužnica protiv poduzetnika iz Njemačke Srećka Mihaljevića i referenta u gruntovnici Milivoja Vrbana – prije nekoliko tjedana i službeno je proglašena apsolutna zastara. Vrban je, istina, ranije pravomoćno osuđen za zloupotrebu položaja jer je proveo zemljišno-knjižne postupke u Mihaljevićevu korist, no službeno će zauvijek ostati nejasno tko ga je na to potaknuo i komu je to odgovaralo. Naime, Vrhovni sud je u travnju prošle godine jednom vrlo neuobičajenom odlukom – suprotnoj svim dotadašnjima, pa i vlastitima – obznanio da upravo u odnosu na Mihaljevića „činjenično stanje nije ispravno utvrđeno“. Time je postupak protiv njega vremenski rastegnut otprilike koliko je potrebno da padne u zastaru, što je šokiralo sugovornike Nacionala iz pravosudnih krugova upućene u taj slučaj. „Radi se o potpunom apsurdu i postupku koji teško narušava povjerenje građana u funkcionalnost pravosuđa i same države, a moguće upućuje i na pogodovanje“, kratko je opisala jedna vrlo utjecajna osoba iz hrvatskog pravosuđa. Ista osoba upozorila je na činjenicu da se u dijametralno suprotnim presudama Vrhovnog suda uočava jedna ključna izmjena u sastavu sudačkog vijeća: za razliku od sastava koji je u ožujku 2015. godine potvrdio presudu protiv Mihaljevića i Vrbana, u drugom navratu, u travnju prošle godine, predsjedanje je bio preuzeo dugogodišnji sudac tog suda Ranko Marijan, koji je osuđujuću presudu poništio. Njegovo vijeće je u tom slučaju novu sjednicu održalo u prosincu prošle godine, kada je konstatiralo zastaru i ponovno preinačilo osuđujuću presudu. Pored toga, ukinulo je i dio presude kojom se Mihaljeviću oduzima 4,8 milijuna kuna nezakonito stečene koristi.

Vrhovni sud je u travnju prošle godine obznanio neuobičajenu odluku prema kojoj u odnosu na Mihaljevića ‘činjenično stanje nije ispravno utvrđeno’ te je postupak protiv njega rastegnut do zastare

Srećko Mihaljević je 1993. godine od tvrtke Gortan kupio 5000 četvornih metara u Aleji Hermanna Bolléa 23, a platio ih je tadašnjih 1,45 milijuna maraka (otprilike 725 tisuća eura). No u zemljišnim se knjigama, preko referenta Vrbana, uknjižio kao vlasnik 36.000 četvornih metara koje je Županijsko državno odvjetništvo procijenilo na 4,8 milijuna kuna: radi se o prostoru na kojem se nalaze obiteljske kuće i klesarske radionice, dio arkada Mirogoja, pa i dio zemljišta u vlasništvu bolnice „Fran Mihaljević“. Nakon neosnovanog prisvajanja, ovaj poduzetnik je već koju godinu kasnije pokrenuo tužbe i ovršne zahtjeve za iseljenje protiv vlasnika radionica i kuća, a zatim i tražio plaćanje najma za „korištenje njegova vlasništva“. Kako su neki od njih posvjedočili, prethodno ih je danas 77-godišnji Mihaljević čak obilazio s ponudama za kupnju njihove imovine, no od toga je ubrzo odustao i nakon spornog knjiženja započeo prijetiti ovrhom i deložacijom. Oni su zbog toga ustali s protutužbama i u jednom trenutku ipak uspjeli zaustaviti pravne nasrtaje tog poduzetnika, no neuobičajenim dugogodišnjim procesom Mihaljević je na koncu završio u iznimno lagodnoj situaciji: niti će biti pravomoćno osuđen niti će morati nadoknaditi milijunsku počinjenu štetu. U ovom trenutku još uvijek nije poznato hoće li država i kako eventualno pokrenuti druge postupke kako bi zaštitila vlastitu imovinu: svojedobno je zaštitu državnog interesa zatražio bivši Hrvatski fond za privatizaciju, no korisnici tog atraktivnog zemljišta upozoravaju na to da se zapravo više očekuje od Državnog odvjetništva i sudova. Naime, još 2006. godine revizija HFP-a utvrdila je da to zemljište – nekad u vlasništvu Agrokombinata – doista pripada državi pa je Županijsko državno odvjetništvo tužilo Mihaljevića i zatražilo ispravak u zemljišnim knjigama. Zastrašujući je podatak da do danas taj spor nije riješen. Također, nije rasvijetljeno otkriće da su u zagrebačkoj gruntovnici istrgnuta i nestala tri lista na kojima su bili podaci upravo o tom dijelu grada.

Mihaljević je zemljište kupio 1993. godine, na njega se – i to na višestruko veće površine – uz pomoć referenta Milivoja Vrbana uknjižio 1997. godine, a punih deset godina kasnije protiv njih dvojice podignuta je optužnica koja je 2008. godine postala pravomoćna. Suđenje je okončano u samo godinu dana i obojica optuženika bila su oslobođena jer je prihvaćena teza obrane da Vrban nije postupao protivno propisima, no Vrhovni sud ukinuo je presudu i vratio postupak na početak. Na novom suđenju situacija se potpuno mijenja, Vrban čak priznaje krivnju pa u rujnu 2013. godine obojica bivaju osuđena na deset, odnosno dvanaest mjeseci zatvora, koji se zamjenjuje radom za opće dobro. Početkom 2015. godine Vrhovni sud potvrđuje tu presudu i ona postaje pravomoćna, no Mihaljević se potom obraća i Ustavnom sudu – a ta institucija ukida sve presude i postupak vraća na početak iz gotovo potpuno formalnih razloga: objašnjeno je, naime, da ni Županijski ni Vrhovni sud nisu kvalitetno obrazložili primjenjuje li se na optuženike blaža verzija zakona, s obzirom na to da su se u tih desetak godina zakoni višekratno mijenjali.

Potom slijedi ponovljeni postupak u kojem se uvažavaju primjedbe Ustavnog suda, obojica optuženika bivaju ponovno osuđena, no Mihaljević ulaže žalbu Vrhovnom sudu koji ju je – suprotno vlastitim ranijim odlukama u istom predmetu, a na temelju istih dokaza i činjenica – uvažio. Utvrđuje da su u Vrbanovu slučaju činjenice ispravno konstatirane, dok za Mihaljevića tvrdi da sad „nije bez ikakve dvojbe utvrđeno činjenično stanje oko poticanja Vrbana na zloupotrebu položaja“. Drugim riječima, referent je osuđen jer je počinio kazneno djelo upisa vlasnika u zemljišne knjige bez ikakve osnove, dok je osoba kojoj je tim činom zapravo pogodovao – ostala nekažnjena.

U poraznom slijedu događaja oko zemljišta na Mirogoju, Srećko Mihaljević je, unatoč svim dokazima i šteti koja je još prije više od dva desetljeća iznosila oko pet milijuna kuna, službeno ostao neosuđen

„Intrigantan je podatak da je u objema dijametralno suprotnim odlukama Vrhovnog suda sudjelovala ista sutkinja Ileana Vinja, u prvom slučaju kao predsjednica, a u drugome kao članica sudačkog vijeća. Ili je u međuvremenu promijenila mišljenje usprkos jednakim činjenicama ili je preglasana – no nije zabilježeno njeno izdvojeno mišljenje“, kazao je za Nacional izvor blizak vrhu hrvatskog pravosuđa. U kontekstu tog slučaja on je spomenuo i suca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao ipak najodgovornijeg za dramatični obrat i Mihaljevićevo oslobađanje unatoč poprilično jasnim materijalnim dokazima. „Presuda je pravomoćna i stoga se nju može komentirati: radi se o porazu hrvatskog pravosuđa“, kazao je sugovornik Nacionala.

U poraznom slijedu događaja oko zemljišta na Mirogoju, s cijelom serijom različitih odluka, presuda, žalbi i rješenja, predmet je početkom ove godine završio u rukama suca Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, koji je Srećka Mihaljevića ekspresno ponovno proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora od jedne godine, s time da se jedan dan zatvora može zamijeniti s dva sata rada za opće dobro. No već je bilo prekasno: samo dva tjedna kasnije nastupila je apsolutna zastara za sva kaznena djela, što je formalno konstatirano i objavljeno prošloga tjedna. Srećko Mihaljević je, usprkos svim dokazima o počinjenom kriminalu i šteti koja je još prije više od dva desetljeća iznosila oko pet milijuna kuna, službeno ostao neosuđen. Protiv njega se svojedobno vodio još jedan kazneni postupak, zbog navodnih malverzacija s nekretninama tvrtke Mozaik, a bio je i krunski svjedok USKOK-a u predmetu protiv jedne službenice Ministarstva pravosuđa koja je od njega navodno primila veliki novčani iznos kako bi mu kod nekih sudaca osigurala žurno rješavanje upisa vlasništva. No u tom predmetu USKOK je na koncu sam odustao od optužbe.

Komentiraj