GLUMCI U RATU: Tko nije za vojsku nije ni za Hollywood

Objavljeno u Nacionalu br. 858, 2012-04-24

Nacionalov dossier donosi tko je od slavnih hollywoodskih glumaca zaista bio spreman braniti domovinu ne samo pred kamerama, nego i na bojišnici i tko su bili zagovornici rata i domoljublja, a sakrili su se iza kulisa

Jedan od najpoznatijih žanrova Hollywooda i filmske industrije ostatka svijeta je ratni film. No lako je biti junak pred kamerama, kad meci nisu pravi, a nakon što redatelj vikne “rez!”, može se popiti piće sa statistom kojeg si maloprije izrešetao. Pravi rat ipak je nešto drugo i traži drukčije sposobnosti i malo veću hrabrost. Stoga je posebno zanimljivo kako su se u ratu ponašali glumci koji su poslije pred kamerama manje-više uvjerljivo bili ratni heroji; tko je od njih bio zaista spreman svoju domovinu braniti ne samo riječima pred kamerom, nego i djelima gdje je gusto, a tko je bio glasni zagovornik rata, ali na sigurnom, daleko od bojišnice, i time zaslužio posprdni epitet “chicken hawk” (jastreb, ali kokošar)? Kad se spomene američko domoljublje na filmu, jedna od prvih asocijacija koje će svakome pasti na pamet jest John Wayne, velika zvijezda ne samo vesterna nego i niza ratnih filova poput “Pijeska Iwo Jime” i “Najdužeg dana”.

Međutim, taj veliki domoljub služenje u vojsci u II. svjetskom ratu izbjegao je pod kvalifikacijom 3-A, kao hranitelj obitelji. Njegovi obožavatelji poslije su tvrdili da je diskvalificiran za vojsku ozljedom srednjeg uha dobivenom u ronilačkim scenama na snimanju “Traga crvene vještice”, ali istina je drukčija – “Dukeu” je karijera upravo krenula i iskoristio je prostor koji se otvorio odlaskom mnogih glumaca u rat da učvrsti svoj položaj u Hollywoodu. Wayne jest imao 34 godine i dvoje djece, ali žena mu je bila vrlo imućna (kći uglednog panamskog poslovnog čovjeka, konzula Paname u L.A.- u); Henryju Fondi, starijem od Waynea i također ocu obitelji, i to bez bogate supruge, godine nisu smetale da se prijavi u vojsku s riječima “ne želim biti u lažnom ratu u studiju!” i, unatoč već stečenoj glumačkoj slavi, tri godine uredno obavlja ne baš glamurozan posao quartermastera treće klase (dočasnika koji donosi karte kapetanu) na razaraču “Satterlee”. U kazališnoj predstavi i poslije u filmu “Mister Roberts” Fonda je u ulozi mornaričkog časnika nosio svoju kapu iz rata.

U “LAŽNOM RATU u studiju” isticao se Erroll Flynn, kojem su mnogi zamjerali da ne ide braniti zemlju čije je državljanstvo stekao, ali ono što su u studiju krili kao zmija noge – da mu zaštite imidž akcijskog junaka –bila je činjenica da se Flynn očajnički želio boriti, ali su ga svi rodovi vojske redom odbijali zbog ozbiljnih zdravstvenih tegoba koje se na ekranu nisu vidjele: srčani problemi, malarija, tuberkuloza i nekoliko veneričnih bolesti. No Flynnovu reputaciju junaka iskoristio je njegov najbolji prijatelj, britanski časnik David Niven (koji je, ironijom sudbine, poslije dobio Oscara za ulogu – lažnog veterana); u jednoj gustoj situaciji duhoviti Niven je svoje vojnike pred napad ohrabrio rečenicom: “Lako je vama, dečki, vi ovo morate učiniti samo jednom, a ja ću, kad se vratim u Hollywood , morati sve to ponoviti s Errollom Flynnom!” Niven je bio školovani časnik koji je završio vojnu akademiju Sandhurst, ali mu je mirnodopsko služenje bilo dosadno; pobjegao je iz zatvora kojim je kažnjen zbog stegovnog prekršaja i ostavku na čin poručnika dao brzojavom s broda kojim se otisnuo u Hollywood. No čim je Britanija napadnuta 1939., Niven je ignorirao upute konzulata britanskim glumcima (koji su većinom bili prestari za vojsku) da ostanu u SAD-u i vratio se u domovinu. Na svoj zahtjev raspoređen je u komandose, a uz angažman na bojištu stigao je snimiti i dva domoljubna filma; njegova filmska ekipa iskorištena je i u “operaciji Copperhead”, kojom su nacisti prije desanta u Normandiji prevareni tako što je glumac koji je sličio feldmaršalu Montgomeryju poslan na Gibraltar. Još jedan kuriozitet je da je u ratu Nivenov “batman” (posilni) bio kasniji oskarovac Peter Ustinov, što je Niven poslije komentirao kao jedini način da u skladu s britanskim vojnim propisima kolege glumci, jedan ročnik i jedan visoki časnik, mogu piti skupa.

NIVEN, KOJI JE RAT završio u činu potpukovnika, osim par anegdota poput one o njemačkom časniku koji mu je za dlaku umakao, nije mnogo govorio o svom ratnom angažmanu (tijekom kojeg je, po svemu sudeći, vjerojatno bio i na našoj jadranskoj obali u sklopu komandoske postrojbe). Upitan zašto šuti, rekao je: “Reću ću vam samo jednu stvar o ratu, svoju prvu i zadnju ratnu priču. Zamolili su me neki moji američki prijatelji da pronađem grob njihova sina kod Bastognea. Našao sam ga tamo gdje su mi rekli, ali je bio uz 27.000 drugih, i u tom trenutku sam rekao sebi: Nivene, ovdje je dvadeset sedam tisuća razloga zašto poslije rata trebaš začepiti gubicu.” Do čina pukovnika je, krenuvši od običnog vojnika, u ratu došao i Jimmy Stewart. Zbog vojne tradicije svoje obitelji (oba djeda služila su u građanskom ratu, otac u I. svjetskom), iskusni civilni pilot Stewart ostavio je glumačku karijeru – u kojoj je već dobio i Oscara – i prijavio se dragovoljno u ratno zrakoplovstvo još prije Pearl Harbora, u ožujku 1941. Nakon što ga je vojska isprva odbila zbog mršavosti, Stewart je iskoristio MGM-ova trenera glumaca koji ga je nabildao do prihvatljivosti. Osim na sudjelovanju u propagandnim filmovima – nakon procjene da Americi za pobjedu treba 100.000 pilota, nakon filma “Winning Your Wings” za pilote se prijavilo 150.000 kandidata – Stewart je inzistirao da ne bude angažiran samo za propagandu i obuku i uz mnogo prepirki izborio se za borbeni angažman. Upravljao je bombarderima B-24 u misijama nad Njemačkom, a nakon obaveznih 20 letova, na njegov zahtjev, ostale misije nisu se službeno brojile. (U istoj eskadrili je, kao avionski topnik i radist, služio još jedan kasniji dobitnik Oscara, narednik Walter Matthau.) Nakon rata Stewart je, kao vojnik koji se zaista borio, glatko odbijao sve uloge u ratnim filmovima bilo koje vrste. Ostao je zrakoplovni rezervist koji je umirovljen u činu brigadnog generala; čak je sudjelovao u Vijetnamskom ratu, leteći kao promatrač na jednoj misiji bombardera, ali to na njegov zahtjev nije išlo u javnost. Stewartovo odbijanje da snimi ratni film spriječilo je apsurd poput onog u slučaju britanskog glumca Richarda Todda, koji je kao školovani časnik koji je završio Sandhurst sudjelovao u Danu D sa 7. padobranskom bojnom. Kad mu je ponuđeno da u filmu “Najduži dan” odglumi samoga sebe, Todd je to odbio, smatrajući da je takva uloga premala za tad već slavnog glumca i za sebe uzeo ulogu svog zapovjednika Johna Howarda; tako se u tom ratnom spektaklu našla pomalo čudna scena u kojoj Richard Todd, glumeći bojnika Howarda, prima izvješće od drugog glumca koji glumi – Richarda Todda! U ratu se istaknuo i Clark Gable, koji je nakon osobne tragedije (njegova treća supruga, sjajna komična glumica Carole Lombard, ljubav njegova života, poginula je u zrakoplovnoj nesreći putujući zbog prodaje ratnih obveznica), prijavio u zrakoplovnu časničku školu. Kao snimatelj dokumentacije za ratne filmove letio je na nekoliko borbenih misija u letećim tvrđavama B-17 i bio pod vatrom; dvaput je odlikovan i rat je završio u činu bojnika. Otpust iz vojske potpisao mu je satnik Ronald Reagan, koji zbog slabovidnosti nije išao u prekomorske operacije. Reagan je iz svog razdoblja u vojsci sačuvao jednu rolu filma s originalnim snimkama oslobađanja Auschwitza, ali nisu točne glasine da se poslije hvalio Yiztaku Shamiru da je sam snimio taj film, tada još nije imao Alzheimerovu bolest; Reagan je samo bio svjestan mogućnosti da se pojave poricatelji holokausta i htio se sam pobrinuti da bude sačuvan neprijeporan fizički dokaz o tom užasu.

NARAVNO, I DRUGE SU se nacije borile u ratu, poput Francuza čiji su glumci i redatelji također sudjelovali u pobjedi protiv nacizma: Jean Gabin je odustao od pokušaja da izgradi karijeru u Hollywoodu (ionako se posvadio s većinom producenata) i prijavio u De Gaulleove Slobodne francuske snage; tijekom borbi u Africi dvaput je odlikovan za hrabrost i poslije je sudjelovao u oslobođenju Pariza. Jean-Pierre Grumbach je, otišavši u partizane, uzeo konspirativno ime po svom najdražem američkom piscu i zadržao ga i poslije rata, kad je kao Jean-Pierre Melville sinimio najbolje francuske krimiće (“Bob le Flambeur”, “Le Samourai”…). Legendarni pantomimičar Marcel Marceau pantomimom se počeo baviti iz nužde, tijekom rata; bio je to najtiši način da zabavlja židovsku djecu koju je švercao preko granice u Švicarsku. Na drugoj strani, brojni njemački i austrijski glumci i redatelji koji su se poslije rata proslavili, poput Bernharda Wickija, Curda Jürgensa ili Hardyja Krugera, rat su kao antinacisti i protivnici rata proveli u logorima. Najpoznatiji je ipak ratni angažman velikog redatelja Johna Forda, koji svom pulenu Johnu Wayneu nikad nije oprostio izostanak borbenog ratnog angažmana, što je bilo vidljivo u Fordovu jedinom ratnom filmu, “Žrtvovani”, snimljenom 1945. još prije samog kraja rata: na špici su svi, od glavnog glumca do zadnjeg tehničara, pokraj svog imena imali rod vojske koji su služili u ratu i čin koji su stekli – samo je iza Wayneova imena bila uočljiva praznina. (Wayneova treća supruga izjavila je da je “Dukea” cijeli život mučilo to što nije sudjelovao u ratu, zanemari li se kratak zabavljački obilazak bojišnice 1944., i da je to vjerojatno bio uzrok njegova ne samo razvikanog domoljublja, nego i rigidnog desničarstva.) John Ford već je imao dva od svoje četiri Oscara za režiju kad je odbio primiti Oscara za najbolji dokumentarni film 1944., za “Bitku na Midwayu”; smatrao je da je za taj film zaslužna cijela mornarica, a ne on sam, premda je bitku snimao svojom rukom i bio ranjen – japanski geler ga je pogodio u ruku.

No njegov angažman potječe još od prije rata. Nakon legendarnih pijanki po Meksiku, kad bi Ford, John Wayne i Henry Fonda demolirali lokale i bilo je uobičajeno da kapetan Fordove jahte ujutro u zatvoru plaća jamčevinu za njih, poslije svake od tih lumperajki u obavještajni odjel američke mornarice stizalo bi izvješće od rezervnog kapetana Johna Forda, u kojem bi bio točno pobrojan broj uočenih japanskih koćarica, navedeni svi japanski mornari koji hodaju previše uspravno da bi bili obični ribari te su vjerojatno prerušeni obavještajni časnici, i detaljna mapa svih pustih mjesta i skrivenih zaljeva koji bi Japancima mogli poslužiti kao podmorničke baze nadomak SAD-u.

NETOM NAKON izbijanja rata Ford je okupio najbolje redatelje poput Franka Capre i Williama Wylera te brojne glumce u FMPU, First Motion Picture Unit, koja je ne samo snimala propagandu i filmove za obuku, nego i – u suradnji s OSS-om, kasnijom CIA-om – snimila brojne izviđačke filmove. Osim Midwaya, Ford je snimao i iskrcavanje na Siciliju i Dan D, ali njegove snimke iz Normandije bile su previše krvave i odmah bunkerirane pa nikad nisu dospjele u javnost i još uvijek skupljaju prašinu u nekom vojnom arhivu. Prema nekim glasinama, uspio ih je pronaći i pogledati Steven Spielberg, koji je Fordove snimke pretočio u prvih pola sata filma “Spašavanje vojnika Ryana”. John Ford se u jednom trenutku 1944. našao i na hrvatskoj obali, najvjerojatnije na Korčuli, za što je i tajno odlikovan od Josipa Broza, ali je bilo kakav njegov ratni angažman bio puka izmišljotina – on je samo bio promatrač u misiji slavnog američkog kapetana lakih čamaca, Johna Bulkeleyja (čovjeka koji je 1942. izvukao generala Douglasa MacArthura s Filipina Japancima ispred nosa, preplovivši u lakoj brodici 1000 nautičkih milja do otoka Mindanao). U Fordovim biografijama Sinclaira i McBridea mogu se naći sljedeći podaci:

FORD JE IZ ENGLESKE došao u Francusku 29. srpnja i sutradan otišao na petodnevni put na “neimenovanu lokaciju” i vratio se 4. kolovoza. U biografiji Andrewa Sinclaira postoji podatak da je Ford išao s Bulkeleyjem u misiju PT brodom da pruži podršku jugoslavenskim partizanima: “Ford je bio antikomunist i podržavao Titova konkurenta Mihailovića, ali emigrantski vođe bili su beznadni, a britanski obavještajni krugovi neskloni njima. Cijela operacija je, kako je Ford poslije rekao, ‘bila prepuna ušljivih oxfordskih donova i aristokrata, kneževa i vojvoda i bogzna kakvih Bijelih Rusa’.” Prema Sinclairu, Ford je takve vođe smatrao nedostojnima “ponosnih i hrabrih ljudi Jugoslavije”. Frank Capra potvrdio je Josephu McBrideu da mu je, kad je posjetio Jugoslaviju 1971., Tito dao medalju “za izvedenu spasilačku misiju u II. svjetskom ratu” da je preda tad već teško bolesnom Fordu. Međutim, John Bulkeley je na McBrideovu zamolbu da opiše tu misiju rekao: “Bila je minorna, vrlo minorna. Uglavnom se odvijala noću. Tito je bio komunjara do srži. Mihailović je bio dobar momak, nekomunjara, ali ga je istisnuo taj drugi gospodin (Tito). Opskrba Mihailovićevih ljudi bila je britanski posao. OSS im je ispuštao mnogo stvari. Mi smo samo otišli na zapadnu obalu Jugoslavije i iskrcali jednu grupu ljudi i nešto streljiva. John Ford samo se išao provozati s nama. On je znao isplesti priče ni iz čega…” Bulkeley je bio skeptičan prema bilo kakvoj tvrdnji da je Ford bio u zajedničkoj akciji s partizanima: “Mislim da je to samo jedan od lažnih tragova koje je Ford volio ostavljati za sobom.” Tito je iz svoje ljubavi prema Hollywoodu dao visoko odličje čovjeku koji je ne samo u ratnoj misiji uglavnom “držao svijeću” četnicima, nego i bio antikomunist i pristaša “jugoslovenske vojske u otadžbini” Draže Mihailovića. Kod nas se našao i Sterling Hayden, sjajni hollywoodski glumac (“Johnny Gitara”, “Džungla na asfaltu”, “Dr. Strangelove”, široj publici najpoznatiji po ulozi policajca McCluskyja kojeg Michael Corleone ubija skupa s “Turkom” Solozzom u “Kumu”), pustolov i mornar koji je još prije glumačke karijere dvaput oplovio cijeli svijet. Nakon svoja prva dva filma, po izbijanju rata Hayden se odmah pod imenom “John Hamilton”, pseudonimom koji je koristio samo u vojsci, prijavio u marince kao običan vojnik, ali je na obuci uočen njegov potencijal i poslan je u časničku školu, nakon koje je kao poručnik prebačen k pukovniku “Wild Billu” Donovanu u OSS (Office of Strategic Sevices, kasnije CIA).

Uz brojne plovidbe kojima je iz Italije opskrbljivao partizane, John Hamilton je i nekoliko puta iskakao padobranom na teritorij NDH pod kontrolom ustaša i ondje organizirao mreže za izvlačenje oborenih pilota. Rat je završio u činu satnika, odlikovan Srebrnom zvijezdom za hrabrost, Brončanom strijelom za uspješno spuštanje iza neprijateljskih položaja te posebnom pohvalom maršala Tita. Haydena je toliko zadivila hrabrost jugoslovenskih partizana da se nakratko upisao u Komunističku partiju i zbog toga poslije završio pred zloglasnom McCarthyjevom Senatskom komisijom za antiameričke aktivnosti. Premda su sva imena komunista koje je priopćio na saslušanju već bila unaprijed poznata Komisiji, Haydena je do kraja života mučila ta “izdaja” i činjenica da je progovorio. Prostor nam ne dopušta da nabrojimo sve kasnije slavne glumce i redatelje koji su uredno obavljali svoju dužnost prema domovini u II. svjetskom ratu, od skromnog mornaričara Jacka Lemmona preko Roberta Altmana (više od 50 bombarderskih letova u Indoneziji kao član posade jednog B-24) ili naše sudionike NOB-a od Karla Bulića do Pere Kvrgića, koji je prve glumačke korake pravio na daskama partizanskih kazališta na oslobođenom teritoriju, ali treba spomenuti i još uvijek aktivnog Ernesta Borgninea; taj budući oskarovac je upravo odslužio šest godina u mornarici kad je bombardiran Pearl Harbor pa se odmah prijavio natrag i odslužio još šest godina do 1946. Od najvećih zvijezda koje su rat propustile iz opravdanih razloga i angažirale se samo u propagandi spomenut ćemo i Gregoryja Pecka (ozljeda kralježnice na tečajevima baleta; porijeklo njegove ozljede su u studiju skrivali da mu ne naruše imidž i izmišljali sto drugih uzroka ozljede) i Humphreya Bogarta, koji je odbijen zbog starosti, ali je dužnost domovini obavio u I. svjetskom ratu, odakle potječe njegov ožiljak na gornjoj usni. Neki tvrde da ga je dobio u pomorskoj bitki, od ivera nakon što je topovska kugla razbila ogradu pokraj koje je stajao, a drugi da ga je kao vojnog stražara jedan dezerter u pokušaju bijega ošinuo nezakopčanim lisicama.

MEĐU ONIMA koji su za rat bili premladi bio je pak Steve McQueen, koji je tri godine u marincima proveo od 1947. do 1950. Budući filmski buntovnik i u vojsci je bio toliko buntovan da mu je rekordnih sedam puta skidan čin i vraćan je na rang običnog vojnika, zbog bježanja iz vojarne 41 dan proveo je u vojnom zatvoru, ali je i odlikovan nakon što je na arktičkim manevrima hrabro skočio u ledenu vodu i petoricu marinaca izvukao iz tenka koji je tonuo. U marincima su služili u mirnodopskim uvjetima i Charlton Heston, Gene Hackman, Scott Glenn… Pod vatrom je pak bio marinac Harvey Keitel (1958. u Libanonu), kojega je vojno iskustvo koštalo najatraktivnije uloge. Na snimanju “Apokalipse danas” stalno je prigovarao zbog autentičnosti (jer je kao marinac znao, na primjer, da se u džungli ne nose kacige, previše bučne, nego samo marame oko glave) pa ga je Coppola zbog previše primjedbi na kraju otpustio nakon mjesec dana i sve scene ponovo snimio s Martinom Sheenom. Mirnodopsko služenje vojske u Koreji od 1958. do 1960. kao vojni policajac u Ratnom zrakoplovstvu omogućilo je Chucku Norrisu da se počne baviti korejskom borilačkom vještinom tang sun doo, što je kasnije proširio na karate i druge načine borbe koje je koristio u filmskoj karijeri. Najžešće borbe u Korejskom ratu nije propustio Michael Caine, koji je tad služio u postrojbi Royal Fusiliers. “Kad bih ubio nekoga, nije bilo krivnje – nije izgledalo stvarno. Samo sam pokušao preživjeti u ratu, to je bila samoobrana. Pucalo se uvijek noću i nemamo pojma jesmo li, i koga, ubili; nismo ni razmišljali o tome – imali smo strojnice i samo smo pucali. Nisam bio u bliskoj borbi, prsa u prsa, i nemam nikakve noćne more, jer u vojsci postaneš brutalan. Rovovi su bili kao u I. svjetskom ratu, pola milje razdvojeni, i mi smo samo pucali tamo-ovamo. Nikad nisi vidio bjeloočnice čovjeka kojeg si ubio.” U jednoj ophodnji život mu je visio o koncu – Kinezi su ih opkolili, ali se njegov zapovjednik dosjetio da u proboju krenu prema kineskim položajima, a ne od njih, i probili su se zahvaljujući iznenađenju: “Nisu nas našli, gledali su na krivu stranu i izvukli smo se. Ali u jednom trenutku pomislili smo da smo gotovi. Kad smo došli do svojih bunkera, proslavili smo pivom, veselili se što smo živi. Bio sam u trenutku kad sam znao da ću umrijeti i nisam pobjegao, nisam bio kukavica, i to je trenutak koji mi je promijenio život, u svakom smislu.”

Zbog svojih iskustava u Koreji Caine se zalaže za obaveznu šestomjesečnu vojnu obuku za mlade, smatrajući da bi to smanjilo kriminal i huliganstvo jer bi dalo mladima osjećaj zajedništva. Ogromna većina autora filmova o Vijetnamu i postvijetnamskim sindromima Indokinu je vidjela samo na slici, pa i Sylvester Stallone, budući Rambo, koji se nakon osamnaeste godine – kad je bio u dobi za vojsku – sa sportskom stipendijom upisao na American College u Švicarskoj, gdje je dvije godine, među ostalim, bio trener ženske atletske ekipe. Neki kažu da ga je majka poslala u Švicarsku da ne bi bio unovačen, drugi smatraju da jednostavno u “draft lottery” nije izvučen njegov broj i da bi se on uredno javio da je pozvan, a treći da je možda bio oslobođen zbog Bellove paralize (liječnici koji su mu porađali majku prejako su mu kliještima stisnuli lice, od čega mu je donja vilica ukočena), koja je, ako se dobije u ratu, razlog za vojnu invalidninu, ali to nekako zvuči previše slično onoj “upali srednjeg uha” Johna Waynea.

Komentiraj

Source:Marko Fančović