IVANČICA ĐERIĆ, AUTORICA ROMANA ‘SVA JE PRIRODA DIVLJA I SUROVA’, ZA NACIONAL GOVORI POVODOM DOLASKA NA FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Tijekom Festivala svjetske književnosti, koji će se održati od 3. do 11. rujna, u Zagrebu će boraviti književnica Ivančica Đerić, čiji je roman “Sva je priroda divlja i surova” upravo objavljen u Hrvatskoj. Ivančica Đerić autorica je pet romana i dviju zbirki pjesama, a na Festivalu će gostovati 10. rujna, na tribini Pisac i njegov čitatelj. S obzirom na to da je Ivančica Đerić rođena u Sisku 1969., odrasla u Prijedoru u Bosni i Hercegovini, a diplomirala na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, jako je vezana za područje bivše Jugoslavije, iako danas živi u Kanadi gdje je i magistrirala i radi u informatičkoj industriji. Stoga radnju romana “Sva je priroda divlja i surova” smješta u Zagreb, u studentski dom gdje je krajem 1980-ih ubijena jedna studentica. Roman govori i o sukobima koji su prethodili ratu, ali i o desetljećima koja su uslijedila, a u povodu njegova izlaska Ivančica Đerić dala je ekskluzivni intervju Nacionalu.

NACIONAL: U romanu “Sva je priroda divlja i surova” radnju smještate u Zagreb, u studentski dom. U tom domu stanovali ste dok ste studirali pa dobro poznajete grad. Zašto je radnja smještena u Zagreb?

Htjela sam napisati roman o onom rubnom vremenu, kroz oči tada mladih ljudi, studentarije, to je taj kraj 1980-ih, početak 90-ih. Tada sam živjela u Zagrebu pa mi se učinilo prirodnim tu smjestiti priču. Ona govori o mladim ljudima koje to rubno vrijeme obilježava, oblikuje, mijenja, maltretira, navodi na preispitivanja osobne prirode, prisiljava da naprečac ili sazru ili to odbiju. Ili ih, kao u slučaju Jovane Jakšić, odvodi u emigraciju.

NACIONAL: U vašim ranijim romanima glavni grad-junak bio je Tromuk.

Točno, to je za mene jedno sasvim postojeće, premda izmišljeno, mjesto u Bosni, koje je zapravo svako mjesto u Bosni. Htjela sam sada progovoriti iz nekog drugog kuta. Dosadno je uvijek sve gledati s iste točke.

NACIONAL: Rođeni ste u Sisku, odrasli u Prijedoru, zagrebački ste student. Vezani ste uz područje bivše Jugoslavije, pa pišete i o tim 1980-im godinama, ali i o 1990-ima i ratu koji je uništio mnoge živote. Kako vi doživljavate te godine?

Oprostite mi što na to moram odgovoriti veoma kratko. Bile i ne ponovile se. Tko za njima žali, nešto mu fali.

NACIONAL: Zašto ste otišli u Kanadu?

Otišla sam jer se nisam slagala s tim što se događalo, da je normalno ili nužno ubiti ili u logor zatvoriti susjeda samo zato što je taj susjed neke druge nacionalnosti. Ja nisam od onih koji misle da cilj uvijek opravdava sredstvo. Ne znam što o tome misle današnji mladi ljudi, jer živim daleko, ali oni mladi ljudi uz koje sam odrasla i s kojima sam studirala, ta nesretna generacija kojoj su oduzeli šansu za normalan život, ti dečki i cure žrtvovani od isfrustriranih staraca, ti moji školski drugari iz Prijedora, primjerice, ili sa studija u Zagrebu, nisu uopće htjeli rat. Nisu ga prizivali, nisu ga razumjeli, nisu ga željeli, nisu u njemu kanili sudjelovati. Nisu jedni druge smatrali strancima. Neki od njih u tom ratu su poginuli, a neki su se uspjeli izvući. Mnogi danas žive u inozemstvu. U Americi, Kanadi, Velikoj Britaniji, Njemačkoj ili Švedskoj. To su pošteni ljudi koje nitko nije ništa pitao, vjerovali su u nešto što je danas možda staromodno, ali je civilizacijski pozitivnije, da se susjeda ne ubija. To je istina koja se o njima sustavno prešućuje, vjerojatno nije popularna i često joj se ukida pravo na postojanje.

  • ‘OTIŠLA SAM U KANADU jer se nisam slagala s tim što se događalo, da je normalno ili nužno ubiti ili u logor zatvoriti susjeda samo zato što je taj susjed neke druge nacionalnosti’

NACIONAL: Kako je živjeti u Kanadi i s distance gledati na ovo područje?

Kanada je udobna zemlja u kojoj se ne događa previše povijesti. To vas uljuljka u nekakvo stanje, što ja znam, abnormalne normalnosti. U Kanadi pisca ne biste pitali mnogo o politici, jer ona je često neprimjetna, a kod nas je sveprisutna pa tako ja više govorim o politici, nego o lingvistici ili književnosti, iako mi je to posao.

U Kanadi postoji strah od toga da uopće nema nekog prepoznatljivog identiteta, često se postavlja pitanje što uopće znači biti Kanađanin. Drugih stvari im ne manjka. Kod nas je svega u manjku, osim jalovog inzistiranja na nekakvim apsolutnim odlikama našeg identiteta.

NACIONAL: Što ovdje vidite kao najveće izazove?

Ljudi su iscrpljeni, resursi opljačkani, ratni zločini neriješeni, korumpirani slavljeni, dobrohotni ušutkani, a manijaci su postali heroji. Koristoljublje je religija, a službena religija odavno ne služi svojoj svrsi. Hrana je luksuz, a i udisanje zraka je skupo. I unatoč svemu, život hita dalje.

NACIONAL: Ovih dana obilježena je 20. godišnjica Oluje. Jedan od vaših likova pogiba u Oluji. Kako gledate na prijepore između Hrvatske i Srbije oko Oluje?

O tome govori rečenica iz romana – pobjedniku uvijek nedostaje gen za sućut.

Gen za sućut je najvažniji. Mislim da mačo kultura uvijek inzistira na nekakvom sjećanju, čiju čistoću nitko ne garantira, koju, dapače, svaka vlast sustavno degradira. Sve je to nogomet ljudskim dušama. I sasvim je nepotrebno. Nikome nije nužna ta frenetična religija sjećanja, a svima bi godila jedna iskrena kultura suosjećanja. Ta kultura sustavno se suzbija umjesto da se njeguje, ona je uvijek prva žrtva političkog ping-ponga i to stvara frustraciju i potiče bijes koji više nemaš na kome iskaliti jer je, eto, rat gotov, a kao da nije gotov, to je jedna šizofrena situacija.

Djeca stoga uče različite povijesne podatke o istim događajima, govore navodno sasvim nerazumljivim jezicima, a žive u istoj ulici.

To je onaj klasični nezreli crno-bijeli svijet, dakle, nedostaju mu nijanse, a u takvom postupanju nema dugoročne sreće. Primjerice, nedavno sam o tome pogledala emisiju, o djeci u Mostaru koja se plaše prijeći Stari most, u strahu za vlastiti život boje se otići iz jednog kraja svoga grada u drugi, što je, dakako, jedan apsolutni debilitet nametnut novim generacijama.

NACIONAL: Što je po vama bolje od tog, kako implicirate, neproduktivnog kulta povijesnog sjećanja?

Ono što je u čovjeku loše, ne zaslužuje zvona. Bolje je zaboravljati sve loše. Uopće, kanimo se kulta bilo čega, na primjer kulta epoleta i rodoljubnih epiteta, drevnih stoljeća, nekadašnjih veličina, čiji je Tesla, tko je kome uzeo ili vratio Dalmaciju, tko je mitoman a tko konjušar, što je bilo u Drugom svjetskom ratu i tako dalje. Što ja znam, moguće je da griješim, ali taj rat završio je 1945.

NACIONAL: Kako biste ocijenili današnju situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi?

Bitno je što o tome misle oni koji tamo žive. Ja mogu samo ponuditi jedno moguće viđenje. Neke paragrafe iz moje knjige koji možda upravo asociraju na tu temu, bez mnogo kreativnog napora, mogla sam prepisati i iz nekih novina. To je jedno legitimno viđenje stvarnosti, a svatko neka sam prosudi koliko oslikava trenutak u kojem vi i ja razgovaramo.

NACIONAL: Ima li u Jovani Jakšić zapravo vas? Jer, i ona je otišla u Kanadu…

Ona ima svoju priču, ali dijelimo neke karakteristike, to posuđivanje je nekakav rutinski trik koji vam pomaže da ne morate, tijekom pisanja, izmisliti baš sve. Obje smo odrasle u Bosni. Preživjele smo izbjeglištvo, izolaciju, imigraciju i iritantnu regijsku infantilizaciju. Ona je recitirala poeziju, ja je pišem. Neke stihove koje sam napisala jako davno, s petnaest godina, iskoristila sam i u ovom romanu. Dopustila sam si taj mali iskorak u djetinjstvo. Države zaista nastaju i nestaju, ali pjesnici ostaju. U životu su često i važniji od državnih granica. Pomognu čovjeku, primjerice, da prevlada sve te granice, a da pritom u glavi ostane čitav.

NACIONAL: Zašto ste počeli pisati?

Zato što u tome nisam imala izbora, čovjek se rodi ili ne rodi takav.

NACIONAL: Što mislite o festivalima i takvom načinu promocije, aktivnom razgovoru s čitateljima?

Svaka prilika da se govori o književnosti je dobra prilika. Naravno, uopće uspjeti organizirati jedan festival književnosti, u ova Tweeter vremena koja pristaju samo na 140 slovnih znakova, jako je naporan posao. Skup, nezahvalan i često neprimijećen. Zagreb se može ponositi svojim festivalom književnosti.

NACIONAL: U Hrvatskoj se ne može živjeti samo od pisanja. Može li se u Kanadi?

Rijetki su pisci koji žive od pisanja. To je tako, situacija koja je replicirana tamo, ovdje, svugdje i bilo gdje. No svatko tko u tome uspije, ima prešutnu podršku svih pisaca. Time dokazuje da barem u nekom, posebno privilegiranom trenutku, naša umjetnost još ima nekog odjeka. Uspjeh bilo kojeg pisca je dobra stvar, jer u svim piscima, kanadskim, hrvatskim, britanskim, bosanskim, srpskim ili španjolskim, održava vjeru da ćemo opstati. Cehovski, zanatski i ljudski.

  • ‘KANIMO SE KULTA NEKADAŠNJIH VELIČINA, čiji je Tesla, tko je kome uzeo ili vratio Dalmaciju, što je bilo u Drugom svjetskom ratu. Moguće je da griješim, ali taj rat završio je 1945.’

NACIONAL: Pratite li književnu scenu regije?

Da, ima kod nas odličnih pisaca i volim ih čitati. Nikada nisam vjerovala da je sve u svijetu bolje, a kod nas ništa ne valja te navodno ne znamo alfabet, nemamo dobru tematiku, ne znamo stilistiku, ne razumijemo suvremenu književnu logiku, nismo u skladu s trenutkom već u zaostatku koji je nenadoknadiv. To je apsolutni primjer kompleksa niže vrijednosti. Ja vjerujem da, gdje god da ste, postoje kreativni i kvalitetni umjetnici, zato me i žalosti kada u novinama pročitam da ljudi preferiraju isključivo strane pisce koji, ako ćemo iskreno, često nisu bolji od mnoštva domaćih autora. Svatko neka čita što želi, ali ne zaostajemo ni po čemu, mjereno kreativnim metrom. Sasvim je druga stvar što imamo manje novca, manja su nam tržišta, bavimo se tematikom koja drugima nije komercijalno isplativa. Uostalom, primarna uloga kulture i nije stvaranje novca, već novih uvida.

NACIONAL: Koliko se europska scena razlikuje od američke i kanadske? Što najviše vole kanadski čitatelji?

Kanadska scena je dosta malena, tematikom odijeljena od europske, opsjednuta je pitanjima imigrantskog identiteta te onima srednje klase i autohtonih starosjedilačkih plemena. Tim redoslijedom.

Komentiraj

FOTO:ARHIVA I. ĐERIĆ
PODIJELI
- rođena u Zagrebu 1978. godine - mr.sc. međunarodnih odnosa - diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu - novinarstvom se bavi od 1999. godine - dosad je radila u Jutarnjem listu, lifestyle magazinu Story, političkome magazinu Aktual - u Nacionalu je pomoćnica glavnog urednika i piše teme iz kulture