GOST KOLUMNIST: ZRINKA VRABEC MOJZEŠ Put od MOST-a do HDZ-a popločen je dobrim namjerama

Baš sam u prošlom broju Nacionala gledala fotku trojice finalista u izbornom pripetavanju – Milanovića, Petrova i Karamarka poslaganih jednog kraj drugoga – i Dragu Prgometa kako viri iza njih sjedeći na drvenoj ogradi. I razmišljala kako bih, praveći se da ih ne poznam i ne znam ni gdje je Hrvatska, trebala isprobati najbanalniji politički test osobnosti, temeljen na pitanju koje glasi: od koga biste od ovih kupili rabljeni auto?

Ajde – pogledajte ih malo, pa razmislite – kome biste povjerovali da vam neće uvaljati istrošenu kantu i pritom vas trostruko nasamariti?

Evo, na primjer Prgomet! Je l’ biste, onako hipotetski, kupili od njega rabljenog golfa? Na prvi pogled, meni ostavlja dojam kao da ne bi baš lagao o kilometrima, a možda bi priznao i ogrebotine na vratima i odvaljeni retrovizor. Djeluje nekako opušteno i nepretenciozno, kao netko tko zna svoje limite. Nakon što je ladno odšetao iz HDZ-a kojeg je prozreo iznutra, čovjek mi se čini najmanje narcisoidan, najmanji autokrat i najmanje opterećen stranačkim ambicijama neprikosnovenog alfa mužjaka i predvodnika krda, budući da stranke (još) nema. U datim okolnostima, bila bih na rubu da pristanem na tog Golfa, ako bi cijena bila realna.

S OSTALOM TROJICOM i njihovim fizionomijama malo je teže. Jer da mi, recimo, probaju prodati nabrijanu mazdu s nepoznatom kilometražom, rasklimanu škodu koju je vozila pijana časna ili pofrajkani mercedes, teško da bih kupila auto od bilo koga od njih. Ima nešto u izrazu tih lica zbog čega im nekako ne bih vjerovala – Zoki Milanoviću zato što bi se pravio pametniji od mehaničara; Petrovu zato što bih imala osjećaj da ni sam sebi ne želi priznati istinu o časnoj i njenoj totalki na škodi, a Velikom vođi s malim ustima, Tomi Karamarku zato što bih bila uvjerena da mu je merđo prošveran preko grane iz Širokog s lažnom šasijom, k tome ozvučen i priključen na neki uređaj da me malo prati.

Budući da za najvišu funkciju u vladi ne postoji psihotest kojim bi se provjerile kognitivne i liderske sposobnosti kandidata, zemljom nam bez ikakvih prepreka može zavladati manijak, kleptoman, vjerski fanatik, psihopat, vrhunski manipulator, ukratko svatko tko uz pomoć partije i talenta uvjeravanja i trgovanja uspije skupiti 76 ruku u Saboru, tako nam Bog pomogao. Znam, znam, to je demokracija, što smo htjeli, to smo i dobili, pa nakon što smo odglasali svoje, sad samo možemo sjediti i bez ikakvog utjecaja na daljnji tijek postizbornog kurvanja čekati tko će koga prekupiti ili nataknuti.

Kad se dogodio povijesni rezultat bez pobjednika, činilo mi se da to i nije tako loše za Hrvatsku. Pomislila sam kako je to prilika da Zoka olabavi malo, konsolidira stranku, pomiri se sa stranačkim veteranima koje je otpisao i vrati ljevicu ljevici. Naslućivala se i šansa za recivilizaciju HDZ-a i traženje novog vođe koji će više nalikovati europskim demokršćanima, a manje Putinu iz našeg sokaka (koji najbolje funkcionira u mračnim kuloarima), a u javnosti se usprtlja i muca u društvu Angele Merkel. Ponadala sam se da će pojava trećeg prisiliti Zoku da se ovaj put okruži pametnijima od sebe, a ne inferiornima i poslušnima, pa da konačno provede te reforme o kojima se priča i priča u nedogled, a dug raste, radna mjesta propadaju, mladi odlaze, stari kopaju po smeću, dok nacija tone u rezignaciju.

KRATKO JE TRAJALA TA MISAO jer Prgomet je izletio iz igre, a da je nije ni započeo. Kao i svi pijetlovi koji zakukuriču prerano, zbog pragmatičnog i artikuliranog stava da Most treba sudjelovati u izvršnoj vlasti (kao i zbog nesretnog prozora bez zavjesa), završio je u loncu i prije no što smo saznali kakve su mu pregovaračke sposobnosti i je li on taj koji može premostiti jaz između desnog i lijevog, okupiti trust stručnih mozgova i zajedno sa Zokom utrti put nekom razumnom lijevom centru.

No nakon dva tjedna natezanja između prodavača mazde, škode i mercedesa, jasno je ko dan da su nade bile uzaludne jer je očito da o budućem vođi neće odlučivati ni njihove liderske sposobnosti, ni naši glasovi, ni programi, ni čvrsti principi amorfne skupine anonimnih i inkompatibilnih jedinki okupljenih pod Mostom. Glume se pregovori, raspravlja se o pustim planovima, strategijama i rokovima, insistira na načelima, a zapravo se igra igrica: tri meni, dva tebi, ljudi smo, dogovorit ćemo se, uz blagoslov Hrvatske biskupske konferencije!

I DOK FARSA ZA JAVNOST TRAJE, dok novinari trče s Iblerova na Trg žrtava fašizma i natrag, bojim se da će o našoj budućnosti dvije tisuće i petnaest godina nakon Krista odlučivati Autokefalna crkva u Hrvata koja se ponaša ko da s Vatikanom nema veze, a papa Franjo ne postoji. Pa kad im nije uspjelo s izbornom poslanicom kardinala Josipa Bozanića navući HDZ-u barem relativnu većinu, morali su se umiješati u formiranje postizborne koalicije nakon što su glasovi pobrojani. Badava im je Papa poručivao da se okane politike i vrate vjeri, da pružaju ljudima utjehu, a ne stranačke savjete, da se ne miješaju u vođenje zemlje, nego da pomažu siromašnima, krste, vjenčavaju i rastavljaju heteroseksualne i toleriraju one druge – homoseksualne, ako baš ne ide drugačije. “Samo ti pričaj Franjo, nećeš dugo”, misle duboko u sebi naši nacionalno osviješteni biskupi kojima je petljanje u izbore prije i poslije i za vrijeme njih slađe od svakog zabranjenog voća. Ne mogu oni odoljeti nagonu agitiranja, osobito kad u prvim crkvenim redovima ugledaju bivše udbaše koji još od doba neumrlog predsjednika Franje ližu oltare, ne bi li saprali nečistu savjest. Takvi su našem kleru najdraža publika i saveznici! Takvi su im obećali izdašno financiranje od države zauvijek i dali za pravo da se već skoro četvrt stoljeća upliću u poslove sekularne države, zalažu za opskurne referendume, kroje obrazovne programe u javnim školama, sprečavaju uvođenje građanskog i zdravstvenog odgoja, propituju davno stečena ženska i ljudska prava i osiguravaju dolazak na vlast uvijek istoj stranci.

I zato, ne samo što je uzoriti Kardinal primio sina razmetnog Tomu dan nakon izbora, nego su i crkveni jurišnici po njegovu nalogu promptno krenuli lomiti nesretnog Petrova koji je, bojeći se sam sebe, kod javnog bilježnika u predizbornom magnovenju potpisao da neće ni s kim u koaliciju ni mrtav! Iako se Božo junački batrga i tvrdi da je čvrst ko stijena i da Crkva na njega neće i ne želi utjecati, ne mogu se oteti dojmu da je stvar već riješena. Jer Božo nesalomljivi, u čijim rukama je sudbina buduće Vlade, koliko god se trudio neće moći pobjeći od sebe i onih koji su u njega uložili godine vjerskog obrazovanja, a i nešto kapitala.

Kad smo već kod kapitala – on je sam ničim izazvan obznanio da planira (!) četvrto dijete (malo ga je u radu na tome omela kampanja), pa je možda Crkva tu vidjela svoju novu priliku, u nadi da mu treba još jedna beskamatna posudba za proširenje kuće?

U IGRI NEIZVJESNOSTI kojoj se još ne nazire kraj možemo tek nagađati hoće li neki pripadnik ili pripadnica Trećeg putića, usprkos svemu, zajedno s Prgometom odbiti suradnju s navodno mrskim im Karamarkom. Zov vlasti i metropole mnogima je neodoljiv, ma koliko se neiskusni i politički naivni činili i ma koliko im reformske namjere u početku bile iskrene. Sve mi se vidi da će neizbježni put od Mosta do HDZ-a , kao i onaj do pakla, biti popločen dobrim namjerama. Od kojih neće puno ostati kad se jednom utope u čvrstom zagrljaju uzoritog Milijana Vase Brkića, duhovnog i organizacijskog vođe najšire stranačke baze. U domovini, a naročito dijaspori. Amen!

Komentiraj

PIŠE:Zrinka Vrabec Mojzeš
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.