DIMNA ZAVJESA Tajna najdugovječnijih zagrebačkih skela

Možda kada se popnu na skelu, radnici ne rade, nego se mole. TREBALO BI ZAVIRITI U DNEVNIKE GRADNJE. U njima, ako se uopće vode, uredno piše što se radilo pojedinog dana, koliko je ljudi radilo, materijala potrošilo i, naravno, kolika je cijena. Možda skele stoje uz katedralu jer se nema novca da se skinu, a možda je odgovorno lice otišlo u zasluženu mirovinu ili u Irsku. Sve je danas u Lijepoj Našoj moguće. Skele katedrale prilika su za političku opciju koja će biračima i građanima obećati skidanje skele s katedrale ako pobijedi na izborima

Za vrijeme ljetnih mjeseci, u kolovozu, kada je Zagreb prazan, kada se velika većina Zagrepčana vrati na svoja ognjišta i u svoje vikendice, kada ima mjesta za parkiranje, kada ulazite u tramvaje bez borbe s đacima koji se bacaju na prazne sjedalice, kada se po Gajevoj ne morate gurati, kada biciklisti ne jure u čoporima po Cvjetnom trgu, vidite da po Zagrebu, kao po Beču ili Parizu, lutaju turisti. Ima ih odasvud. Možda prevladavaju Kinezi, Japanci ili Korejci, ne zna se. Na čuđenje Dalmatinaca i zimmerfreia, Zagreb je turistički najposjećeniji grad u Hrvatskoj. Za razliku od Dubrovnika ili Splita u kojima sve galerije i crkve možete obići za manje od sedamdeset i pet minuta po paklenoj žegi, u Zagrebu se točno ni ne zna što sve treba vidjeti. Stvar se prepustila instinktu turista. Mogu buljiti u grafite na zagrebačkim fasadama ili u krov crkve Svetog Marka. Meštrovićev paviljon, Klovićevi dvori, Mimara, Moderna galerija, Galerija naive, Mirogoj, Arheološki muzej, Maksimir, Gornji grad, Lenuzzijeva potkova, Dolac, Donji grad. U Zagrebu turiste čak i ne pljačkaju. Kila bresaka ne košta osam eura kao u Rovinju, ni espresso deset kao na Stradunu. I turisti su u Zagrebu drugačiji. Nisu tajkuni ni šeici. Ne prolaze gradom polugoli, ne viču i ne dovikuju se, ne vode svoje sadašnje i bivše žene po Ilici. Tihi su, znatiželjni i pristojni. Pažljivo prolaze ulicama centra i gledaju. Za razliku od Talijana za vrijeme feragosta, ne vode sa sobom gomilu neodgojene dječurlije koja viče, dere se, trči po nekoj rivi. Azijati, a čini se da su oni u većini, neprimjetno se zaustave i snime ili fotografiraju detalj zagrebačke fasade, fontanu na Zrinjevcu, Preradovića na Cvjetnom trgu ili Kamenita vrata, Kazalište, Tkalčićevu ulicu, bana Josipa Jelačića. Više ne snimaju s fotoaparatima ili videokamerama kao prije nekoliko godina. Danas snimaju mobitelima. Turisti i Zagrepčani koji su ostali u gradu savršeno se slažu. Turisti se najviše zadržavaju na Dolcu i ispred katedrale. Iz prospekata na engleskom čitaju podatke:

“PRVA KATEDRALA U ZAGREBU sagrađena je i posvećena 1217 godine. Stradavala je više puta u požarima. U 17. stoljeću dobiva drveni renesansni toranj. Nakon potresa 1880. obnovljena je u neogotičkom stilu po nacrtima bečkog graditelja Schmidta, a gradnju je vodio Hermann Bollé. Tada je zagrebačka katedrala dobila svoj današnji oblik. Katedrala je duga 77 metara i široka 48.2 metra. Visina tornjeva iznosi 108 metara.”

Prije tri godine, 2013. sam u Jutarnjem listu pisao o zagrebačkoj katedrali. Pisao sam o obnovi katedrale koja traje desetak godina i tome se blago čudio. Naivno sam vjerovao da je obnova katedrale pri kraju, iako mi se činilo da traje predugo. Nisam vjerovao da ću o istoj temi pisati i u ljeto gospodnje 2016. Godinama gledam skele koje se s jednog tornja sele se na drugi i ponovno vraćaju. Izgleda da je sjeverni toranj obnovljen, iako uz njega još uvijek stoje kran i zlokobna skela u podnožju koja kao da čeka da se netko popne uz toranj. Treba reći da je u sjevernom tornju postavljena nova rasvjeta, vrlo efektna. Svaka čast. Skidam šešir. Treba se nadati da će se isto dogoditi i s južnim tornjem, kad tad. Katedrala nije privatni posjed. Nečija klet u Zagorju ili vikendica na nekom otoku pa da vlasnik može raditi s katedralom što on ili njegova žena hoće, bez obzira na susjede i mještane. Zagrebačka katedrala pripada i zagrebačkim vjernicima i nevjernicima. Dragi Bog koji je svemoguć, sve zna i može, kao što mi je govorio vjeroučitelj fra Ciprijan Vupora, sigurno zna zašto obnova katedrale traje i traje i zna kada će obnova katedrale biti dovršena, a skele maknute. Bilo bi fer da to doznaju i građani Zagreba.

Otkako je sagrađena, zagrebačka katedrala je zaštitni znak Zagreba, Kao Eiffelov toranj Pariza ili Big Ben Londona ili crkva Svetog Marka u Veneciji. U zadnjih dvadesetak godina rijetko se moglo snimiti zagrebačku katedralu bez skela. Kao što je katedrala zaštitni znak Zagreba i Hrvatske, tako su skele postale zaštitni znak katedrale. Turistima nije čudno što se katedrala obnavlja. Oni dođu i odu. Jedan me je Amerikanac koji je boravio u Zagrebu dva puta u razmaku od deset godina upitao kada će se napokon dovršiti gradnja katedrale jer je čovjek mislio da se katedrala gradi, a ne obnavlja. Japanski turisti koji fotografiraju katedrale po Europi mogu pobrkati katedrale u Beču ili Milanu, dok zagrebačku prepoznaju po skelama. Mene kao građanina Zagreba žuljaju skele na katedrali koje se premještaju od tornja desnog na lijevi pa ponovno na desni, jer toj se igri ne vidi kraj niti se zna po kojim i čijim se pravilima igra. Zadnjih godina skele se pokrivaju fotorikvandom na kojem se može vidjeti što se nalazi iza skele. Vidi se i sat koji, doduše, pokazuje isto vrijeme jer je vrijeme stalo. Vidio sam Duždevu palaču u Veneciji pokrivenu fotorikvandom. Izrada fotorikvanda nije jeftina, ali se ukalkulira u cijenu obnove. Rikvand vjerno prikazuje zgradu koju pokriva. Rikvand je pokrivao Duždevu palaču četiri mjeseca, onda je skinut, a palača obnovljena i mirna Bosna.

Zagreb ima bogatu tradiciju epskih obnavljanja fasada. Pamte se skele koje su u centru grada pokrivale fasade godinama. Meštrovićev zdenac sagrađen je za četiri mjeseca, a obnavljao se trideset. Umjetnički paviljon sagrađen je za petnaest mjeseci, a obnavljao pedeset. Koliko je koštala obnova paviljona, ne može se ni nagađati i bolje je da se ne zna. Ne zna se koliko košta beskonačno mrcvarenje zagrebačke katedrale. Mala djeca znaju da sve što se radi košta više ako se radi dulje. Katedrala i Umjetnički paviljon pripadaju građanima Zagreba, a ne biskupima, kanonicima, a najmanje političarima. Neka netko proba pokriti milansku katedralu, Big Bena ili Eiffelov toranj godinama. Bio sam u Parizu kada je obnavljanja pariška katedrala Notre-Dame. Bila je cijela pokrivena skelama, ne samo jedan toranj. Kada sam se vratio u Pariz nakon sedam mjeseci, skelama ni traga, a katedrala je bila obnovljena. Obnova Notre-Damea sa stotinama gotskih skulptura na fasadi, trajala je sedam mjeseci. Predugo, mislili su u Parizu. Navodno nikad na Umjetničkom paviljonu nije radilo više od petero ljudi, katkad troje, a danima nitko. Možda je slično s katedralom. Tihi štrajk ili epidemija šarlaha među radnicima. Možda kada se popnu na skelu, ne rade, nego se mole. Trebalo bi zaviriti u dnevnike gradnje. U njima, ako se uopće vode, uredno piše što se radilo pojedinog dana, koliko je ljudi radilo, materijala potrošilo i, naravno, kolika je cijena. Možda skele stoje uz katedralu jer se nema novca da se skinu, a možda je odgovorno lice otišlo u zasluženu mirovinu ili u Irsku. Sve je danas u Lijepoj našoj moguće. Skele katedrale prilika su za političku opciju koja će biračima i građanima obećati skidanje skele s katedrale ako pobijedi na izborima. Kada se već skuplja novac za obnovu Vodotornja u Vukovaru, zašto se akciji žicanja love od hrvatske sirotinje ne bi dodala i zagrebačka katedrala. I vukovarski Vodotoranj i zagrebačka katedrala brendovi su cijele Hrvatske, a ne samo općina, biskupija ili županija. Ima i plan B, koji je možda spremila privremena Vlada na telefonskoj sjednici. Cijelu katedralu pokriti skelama, oblijepiti rikvandom i ponuditi je u paketu sa slavonskim oranicama, Podravkom, Plitvičkim jezerima i Kornatima strateškom partneru, a lovu protrajat. Stjepan će Šterc izgubiti bitku. Za sedamdeset i tri godine i tako nas neće biti.

Komentiraj