Pogled na Vallis Aureu – kako su Rimljani u davna vremena nazvali požešku Zlatnu dolinu – podsjeća na početni stih nacionalne himne „Lijepa naša domovino“. Mogli bismo je bez dvoumljenja proglasiti najljepšom dolinom u Hrvatskoj, jedinstvenim krajolikom obrubljenim planinskim masivima Papuka i Krndije. Vinoljupci je nazivaju domovinom graševine, najpoznatije i najrasprostranjenije autohtone vinske sorte u Hrvatskoj.

U Zlatnoj dolini ljudi će vam diskretno došapnuti da imaju svog „neokrunjenog pučkog kralja“, ali će vas pritom zamoliti da mu to ne kažete jer se on osjeća pučaninom i ravnopravnim dijelom marljiva, pretežito poljoprivrednog stanovništva koje je prepoznalo potencijale plodne doline i poljoprivrednu kulturu uzdignulo na visoku razinu.

Široj javnosti nije poznat kao „neokrunjeni pučki kralj“, ali svi znaju da je Vlado Krauthaker doajen hrvatskog vinarstva. Diplomirani agronom, u mladosti enolog Kutjevačkih podruma, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća – praktički ni od čega, ali s jasnom vizijom što želi – započeo je vlastitu proizvodnju vina.

Vlado Krauthaker, diplomirani agronom, u mladosti enolog Kutjevačkih podruma, početkom 90-ih započeo je vlastitu proizvodnju i postao najuspješniji hrvatski vinar. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Tridesetak godina poslije, prema ocjeni struke i kolega, najveći je hrvatski vinar. Ima 47 hektara vlastitih vinograda, 3 hektara u zakupu i 68 hektara u kooperantskom odnosu, a u starom i supermodernom novom podrumu proizvodi oko 600 000 vina na godinu. Krauthaker ne namjerava povećavati vinogradarske površine, ali se pribojava hoće li ove godine imati dostatnih količina vina da podmiri potrebe tržište.

„Lanjska godina malo je podbacila u količini ubranog grožđa, nasreću ne i u kvaliteti i to bi se potkraj godine moglo odraziti na uravnoteženo podmirenje tržišta. Uspješnoj prodaji znatno pridonosi i oporavak turističkog prometa. Sudeći po prodaji vina, Hrvatska se gospodarski oporavlja i za kvalitetnim proizvodom uvijek postoji tržišna potražnja. Ovisno o godini, izvozimo nešto više od 20 posto vina u petnaestak zemalja, najviše u Njemačku, Austriju, države bivše Jugoslavije, Francusku, Veliku Britaniju, zemlje Beneluxa, SAD itd.

Volio bih da svi kolege vinari shvate važnost promocije i marketinških ulaganja u vinarstvo, kako bi se Hrvatska u svijetu afirmirala kao vinska zemlja. Za to je nužno jedinstvo među vinarima, a ne da svatko vuče na svoju stranu i gleda samo svoj interes. Svatko od vinara trebao bi uložiti velik trud da pobijedi vlastiti ego i uloži napor u homogenizaciju hrvatske vinske scene.

‘Hrvatska se gospodarski oporavlja i za kvalitetnim proizvodom uvijek postoji tržišna potražnja. Ovisno o godini, izvozimo nešto više od 20 posto vina’

Trebali bismo napokon prevladati poslovnu strategiju naslijeđenu iz socijalizma, orijentiranu na proizvodnju jeftinih vina niske kvalitete i usredotočiti se na vrhunski proizvod koji uvijek ima kupca. Trebalo bi gledati šire od vlastita podruma, zalagati se za osnaživanje vinogorja pojedinih regija i razvijati kolektivizam. Morali bismo zbijati naše vinske redove i prema inozemstvu nastupati jedinstveno.

Cijela je naša zemlja – osim rijetkih regija – pogodna za uzgoj vinove loze i tu bi bogomdanu pogodnost trebalo bolje koristiti. Apsurdno je da neki turisti koji dolaze u Hrvatsku uopće ne znaju da smo – iako mali u odnosu na vinske velesile Italiju, Francusku i Španjolsku – zemlja izvrsnih vina. To ukazuje na nedostatak informiranosti i promocije naših vina, ali i na podbačaj u razvijanju kulture vina.“

Vlado Krauthaker, 73-godišnji međimurski Slavonac, nije poznat samo po uspješnom poslovanju i golemim zaslugama za reafirmaciju graševine, naše vodeće vinske sorte, nego i po višestruko potvrđenoj stručnosti i u vinogradu i u podrumu. Ali i po ljudskim vrlinama kao što su marljivost, strpljivost i upornost, dosljednost i tolerantnost, kolegijalnost i strastvena posvećenost poslu kojim se bavi. Potvrđuje tezu kako je vrhunsko vino umjetnost koju mogu kreirati samo talentirani pojedinci koji su svojim stvaralaštvom nadrasli prosječnost i vinuli se u sfere izvrsnosti.

Krauthakerova poslovna priča jedna je od najpoučnijih i najdostojanstvenijih u hrvatskom poduzetništvu. Njegov vinski imperij izrastao je na znanju, golemom trudu i poslovnoj etičnosti, daleko od pretvorbenih mešetarenja kakva su obilježavala hrvatsko gospodarstvo devedesetih godina, ali i poduzetničkih avantura u rasponu od megalomanskih ambicija do sramotnih stečajeva.

Krauthakerov vinski imperij izrastao je na znanju, golemom trudu i poslovnoj etičnosti, daleko od pretvorbenih mešetarenja koja su obilježila devedesete. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Vlado Krauthaker rođen je 1951. u selu Prekopa, nedaleko od Štrigove u Međimurju. Već su se njegovi djedovi bavili vinogradarstvom, trgovinom vina i ugostiteljstvom, dok je otac Šandor radio kao tehnolog u vinskom podrumu u Štrigovi. Od ranog djetinjstva Vlado je bio u doticaju s vinogradima i podrumom, a kad je pohađao posljednji razred srednje škole umro mu je otac pa se za upis na Agronomski fakultet u Mariboru morao izboriti za stipendiju koju mu je dodijelio Kombinat Kutjevo.

Nakon završena studija, 1976., na nagovor svog sumještanina Ivana Jambrovića zaposlio se u Kombinatu Kutjevo, što smatra svojim najboljim potezom u životu. Kombinat Kutjevo bio je u to doba moćno i dobro organizirano poduzeće s oko 2200 zaposlenika, u kojem su se stjecala vrhunska znanja o vinogradarstvu i vinarstvu, osobito pod mentorstvom legendarnog Ivana Jambrovića.

U Kutjevu je Vlado upoznao i svoju buduću suprugu Ružicu. Živjeli su u skromnom stanu dobivenom od poduzeća.

Postupno je napredovao u struci, od poslovođe i tehnologa do glavnog enologa. Kad su 1992. u Kutjevačkom podrumu počele vlasničke promjene, a s njima i kriza u poslovanju, nakon 19 godina rada odlučio se iskušati u privatnom poduzetništvu.

Vlado Krauthaker od ranog djetinjstva bio je u doticaju s vinogradima i podrumom, a za upis na Agronomski fakultet u Mariboru stipendiju mu je dao Kombinat Kutjevo. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Privatizacija Kutjevačkog podruma bila je vrlo ružna, a ljudi koji su ga stvarali osjećali su se prevarenima i obezvrijeđenima. Nisam više psihički mogao podnositi taj pritisak i stresne uvjete poslovanja. Bile su to teške i neizvjesne ratne godine, u kojima je mnogo muških zaposlenika bilo na bojišnici, a oni malobrojni u pogonu pokušavali su održati proizvodnju“, kaže Vlado.

S bratom, inače moreplovcem, dogovorio se o podjeli obiteljskog imanja u Međimurju koje su potom prodali. S tim je početnim kapitalom Vlado započeo samostalni vinarski put u Kutjevu, rodnom mjestu svoje supruge Ružice. U poduzetničkom osamostaljenju uzor mu je bio veliki kutjevački vinar Ivan Enjingi koji je već bio potvrdio svoju poslovnu uspješnost. U početku Enjingi je nesebično pomagao Krauthakeru, omogućivši mu proizvodnju vina u svom podrumu i ustupivši mu na uporabu vlastito postrojenje.

Odgojen u siromašnoj obitelji, Vlado je od rane mladosti naučio da bez mukotrpna rada nema preživljavanja. S tim iskustvom i uvjerenjem započeo je posao u Kutjevu, na jednom hektaru vlastita zemljišta na kojem su lozu zasadili supruga i on. Kao iskusni enolog počeo je proizvoditi vina koja su kvalitetom opravdala očekivanja, a potražnja je nadmašivala ponudu pa je ugovorio kooperantski odnos s vinogradarima na još četiri hektara.

I nakon odluke o odlasku, Vlado je u Kutjevačkom podrumu ostao od 1992. do 1994., kako bi kolegi koji ga je naslijedio pomogao u prenošenju stručnih iskustava. Vlastiti obrt otvorio je 1994. godine, a kako su banke odbijale financirati rizične poduzetničke pokušaje, novac je posudio od prijatelja.

Životna filozofija Krauthakera potvrđuje tezu da je vrhunsko vino umjetnost koju mogu kreirati samo talentirani pojedinci koji su nadrasli prosječnost. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„Ivan Enjingi puno mi je pomogao 1993. i 1994. godine, a svojim autoritetom pridonio je da mi ljudi vjeruju i pruže mi financijsku potporu u početnim poduzetničkim koracima. Posuđivao sam i vraćao novac u dogovorenim rokovima, mukotrpno radio i potvrđivao samome sebi da sam na pravom putu. Imao sam sreću da su mi ljudi koji su mi posuđivali novac vjerovali. Bilo je to vrlo teško i riskantno razdoblje: posudiš novac i čekaš kakva će biti godina. Godina 1995. bila je vrlo loša, brali smo grožđe 11. studenoga po snijegu. No kad smo prebrodili tu iznimno tešku godinu, sve se poslije doimalo lakšim. Stekli smo samopouzdanje i uvjerili se da možemo funkcionirati i u najtežim uvjetima. Nakon te godine, u kojoj unatoč nepovoljnim okolnostima nismo bankrotirali, više se nismo ničega bojali.

Ocijenivši moje poslovanje uspješnim i banke su me postupno prihvaćale kao klijenta kojem se može vjerovati. Kamate na kredit bile su vrlo visoke: od 10 do 16 posto. Jedan poznati bankar – nakon petnaestak godina mog uspješnog rada, kad sam već bio etablirani vinar – priznao mi je kako je njegovo ondašnje neodobravanje kredita mom obrtu bila njegova najveća bankarska pogreška“, kaže Vlado.

Otac Vladine supruge Ružice bio je građevinar i postupno su gradili vlastiti podrum te pribavljali opremu.

„Svake smo godine sadili nove vinograde i proširivali kooperaciju, neprestano ulažući u opremanje podruma suvremenom tehnologijom. Mnogo smo i dobro radili, uvijek smo bili čvrsto na zemlji i nismo se investicijski zalijetali. Kao enolog bio sam i strateg proizvodnje, a za financijski dio posla zamolio sam za pomoć umirovljenog kolegu Zlatka Rosenberga, čije sam kvalitete poznavao još iz Kutjevačkog podruma, u kojem je bio šef komercijale. Zlatko je s nama radio osam godina i mnogo nam pomogao u financijskim poslovima i definiranju filozofije tržišta, u čemu je bio izvrstan stručnjak. Od njega smo kupili i jedan brdovit položaj na kojem smo zasadili chardonnay i po njemu taj položaj i vino nazvali Rosenberg.“

‘Apsurdno je da neki turisti koji dolaze u Hrvatsku uopće ne znaju da smo – iako mali u odnosu na vinske velesile – zemlja izvrsnih vina’

Prva butelja graševine s etiketom Krauthaker pojavila se na tržištu 1993., a Vlado je obilazio restorane kako bi vlasnicima predstavio svoj proizvod. Tvrtka je uvijek bila u velikim kreditnim obvezama, ali ih je uredno podmirivala. Krauthaker je cijelo tridesetogodišnje razdoblje pomno pazio da ga uspješnost poslovanja ne ponese i da se slijedom toga ne preinvestira. Prihodima iz poslovanja mogao je uredno podmirivati kreditna zaduženja.

„Možda zvuči pomalo apsurdno, ali i u tim teškim razdobljima bilo je lakše poslovati nego danas. Kad se svojim proizvodom uvrstiš među vodeće hrvatske vinare, a danas je jako puno dobrih i izvrsnih, treba ulagati goleme napore da bi se zadržao položaj u toj elitnoj skupini. Učenje nikad ne prestaje, a suradnja sa znanošću, primjerice Agronomskim fakultetom u Zagrebu i prof. Edijem Maletićem, ali i meteorolozima kao što je mr. Ivan Čačić i drugim znanstvenicima, važna je sastavnica poslovne strategije. Proizvodnja ‘pod vedrim nebom’ uvijek je neizvjesna, a posljedica je permanentni pritisak na svakog djelatnika tvrtke. Moja kći Martina i zet Ivo danas vrlo kompetentno vode posao, a moja je uloga sve više savjetodavna i to je prirodan proces prenošenja stečenih znanja na mlađe naraštaje. Homogenost i kompaktnost unutar tvrtke iznimno su važne za uspješnost poslovanja“, priča Krauthaker.

Vinarija Krauthaker zapošljava 47 djelatnika, a u vrijeme berbe još sedamdesetak sezonskih berača. Proizvode se vina A i B kategorije, ovisno o položaju vinograda i kvaliteti grožđa. Od 38 sorata najzastupljenija je Graševina s oko 60 posto, slijedi Pinot sivi s oko 7 posto, Chardonnay s oko 6 posto, Sauvignon s oko 5 posto i Zelenac s oko 5 posto. Od crnih sorata najzastupljeniji su Merlot, Pinot crni, Cabernet Sauvignon i Syrah.

„Unatoč ubrzanom razvoju vinarstva, u Hrvatskoj se vinogradarske površine smanjuju. Od ukupne vinske proizvodnje u Hrvatskoj od 24 do 26 posto je graševina, od 10 do 12 posto malvazija, a od 9 do 10 posto plavac mali. Osim tri vodeće sorte, koje su manje od 50 posto vinske proizvodnje, mnogo je manjih sorata, o kojima nedostaje preciznija statistika, ali i kvalitetnije informiranje o njihovim specifičnostima. Edukacija o vinima u ugostiteljstvu i hotelijerstvu, čak i u onima više kategorije, na nedovoljnoj je razini.

Etiketa Krauthaker osim vrhunskog statusa u hrvatskoj vinskoj ponudi, zapravo je putokaz kojim bi se smjerom trebalo razvijati hrvatsko vinarstvo. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Institucije koje se brinu o hrvatskom vinogradarstvu i vinarstvu ne raspolažu ujednačenim podacima pa prema jednoj statistici raspolažemo s oko 17 500 hektara vinograda, a prema drugoj 21 000 hektara.

Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju barata jednom statistikom, Zavod za vinogradarstvo i vinarstvo drugom, Hrvatska agencija za poljoprivredu i hranu trećom… Procjene o proizvodnji vina kreću se od 60 do 65 milijuna litara na godinu, iako mnogi tvrde da s ‘crnim tržištem’ doseže 100 milijuna litara. Bez uvođenja reda na vinskom tržištu, za što je odgovorna država, teško ćemo u inozemstvu steći status vinske zemlje. Zakon o vinu, donijet u Hrvatskom saboru prije tri godine, još nije zaživio u praksi jer nisu donijeti pravilnici koji bi precizno regulirali poslovno ponašanje u vinogradarstvu i vinarstvu. Država ne može ustanoviti stvarnu količinu vinograda i proizvedenog grožđa u pojedinim regijama, niti predočiti preciznu statistika o vinogorjima, urodu i gdje taj urod završava.

Državne institucije, počevši od Ministarstva poljoprivrede, trebale bi kontrolirati svakog proizvođača grožđa, koliko ubere i gdje to grožđe završava. O nekontroliranom i štetnom uvozu da i ne govorim“, kaže Krauthaker.

Vlado Krauthaker bio je veliki zagovaratelj ekološke proizvodnje vina sa zajamčenom etiketom. Oko 40 posto Krauthakerove proizvodnje vina imalo je tu oznaku. Pojavom bakterijske bolesti zlatne žutice, koju prenosi američki cvrčak (otkrivene u Francuskoj 1958.), morala se primijeniti zaštita prskanjem vinograda, što je u protivnosti s dosljednim ekološkim standardima. Zato je Vlado Krauthaker sa svojih vina uklonio oznaku „Ekološko“, iako se vina i dalje proizvode prema visokim ekološkim kriterijima. Osim toga, proizvodnja izvorno ekološkog vina znatno poskupljuje proizvod pa je upitno može li si naše tržište priuštiti ono što je prihvatljivo na tržištima visokorazvijenih zemalja.

‘Kad sam već bio etablirani vinar, jedan poznati bankar priznao mi je da je neodobravanje kredita mom obrtu bilo njegova najveća pogreška’

“Svaki bi proizvođač svojim imenom na etiketi trebao odgovarati za kvalitetu svojeg vina, a ne institucija koja ga ocjenjuje na temelju jedne degustacije. Što manje administriranja i senzorike, to bolje i za vino i za vinare. Tržište je zapravo jedini kriterij za ocjenjivanje vina”, kaže Krauthaker.

Etiketa Krauthaker, osim vrhunskog statusa u hrvatskoj vinskoj ponudi, zapravo je putokaz kojim bi se smjerom trebalo razvijati hrvatsko vinarstvo. Krauthakerova se vinarska filozofija temelji na strastvenosti, iskrenosti i etičnosti, a svakom vinaru preporučuje autonomni pristup s ujednačenim kriterijima u vinogradu i podrumu.

Na kraju razgovora na stolu se pojavila ljudima ne baš omiljena štitasta stjenica, ne bez razloga nazvana Smrdljivi Martin (Rhaphigastre mebulosa). Vlado ga je nježnim pomicanjem dogurao na svoj dlan, ustao i kroz prozor pustio u prirodu.

„Svako živo biće u prirodi ima pravo na život“, kaže sa smiješkom doajen hrvatskog vinarstva koji bi mogao biti ne samo ogledni primjer vinogradarstva i vinarstva, nego i cjelokupnog hrvatskog gospodarstva.