Sociologinja i aktivistica za ljudska prava te istraživačica migracija i kulturnih identiteta Tea Vidović Dalipi posljednjih desetak godina snimala je dokumentarni film „Snajka: Dnevnik očekivanja“, o svojoj vezi s Romom s Kosova Mirsadom Dalipijem, njihovoj kćeri Fridi te brojnim očekivanjima zbog kojih su se našli razapeti između pritisaka obitelji i društva i kompromisa na koje su oboje bili spremni pristati.

Dokumentarni film „Snajka: Dnevnik očekivanja“ veliku svjetsku premijeru imao je na Dokufestu u Prizrenu početkom kolovoza, a ovih dana prikazan je i na Sarajevo Film Festivalu u sklopu Human Rights Days.

U opisu stoji da je riječ o filmu koji zadire u kompleksnost romantičnog odnosa dvoje ljudi iz različitih kultura, Hrvatice Tee i kosovskog Roma Mirsada, te intimnim promatračkim pristupom preispituje njihov idealistički pothvat balansiranja obiteljske prtljage s izazovima zasnivanja doma s potpuno drugačijim pravilima. Film je sniman punih deset godina u Zagrebu i Zaprešiću te kosovskim gradovima Ferizaj i Lipljan, a realiziran je u produkciji zagrebačkog Restarta u koprodukciji s talijanskim Stefilmom, Al Jazeerom Balkans i kosovskim Möbiusom.

Tea Vidović Dalipi je sociologinja, istraživačica migracija i kulturnih identiteta kojoj je ovo ujedno debitantski film. Školovala se u Zagrebu na Filozofskom fakultetu te u Erfurtu u Njemačkoj. Završila je Mirovne studije u Zagrebu gdje je i započela dugogodišnju suradnju s Centrom za mirovne studije te razvijala programe vezane uz azil i migracije. Aktivna je članica civilnog društva u Hrvatskoj gdje surađuje s brojim pojedincima, organizacijama i inicijativama čiji je fokus zaštita ljudskih prava i djelovanje u zajednici. Njezin suprug Mirsad Dalipi kosovski je Rom koji se preselio u Zagreb i svira s brojnim glazbenicima, dok u nevladinoj udruzi Status M promovira odgovorno ponašanje s ciljem izgradnje društva nenasilja i rodne ravnopravnosti, a osim toga je edukator u programu pozitivnog roditeljstva, i to s očevima u hrvatskim zatvorima.

NACIONAL: Film „Snajka: Dnevnik očekivanja“ već je prikazan na filmskom festivalu u Prizrenu, na festivalu dokumentarnog filma Liburnia Film Festival i ovih dana i na Sarajevo Film Festivalu. Jeste li imali veliku tremu?

Velika svjetska premijera bila je u Prizrenu na Dokufestu 5. kolovoza, gdje smo film gledali s Mirsadovim roditeljima, sestrom i šogorom. Potom je međunarodna premijera bila na Sarajevo Film Festivalu u sklopu Human Rights Days. Hrvatska premijera tek stiže 22. kolovoza na Liburnia Film Festivalu, a u međuvremenu će film biti prikazan i na Makedoxu u Skoplju 20. kolovoza. Moja najveća trema bila je prikazati film kosovskoj publici i Mirsadovoj obitelji. Razmišljali smo je li bolje da im pokažemo kod kuće ili ne, ali smo se svi zajedno dogovorili da je bolje gledati na velikom platnu u kinu s publikom.

NACIONAL: Mora da je bila onda još veća trema kada su s vama bili i članovi njegove obitelji?

Moja želja je bila da sjedim pored svekrve i svekra te osjetim njihovu reakciju – tako je i bilo. Malo sam se tamo raspala kad sam ih vidjela u publici, ali sam neizmjerno zahvalna što sam imala priliku s njima i publikom gledati film, osjetiti sve reakcije koje je film izazvao. Tako da – da, trema je bila velika.

NACIONAL: Kakva je bila reakcija publike?

U Prizrenu smo osvojili nagradu publike – mislim da to mnogo govori o njenoj reakciji. Publika od koje sam imala najveću tremu dala nam je nagradu. Nije li to sjajno!? Nakon projekcije mnogo nam je ljudi prilazilo i dijelilo s nama svoje priče i iskustva. Ljudi su se osjetili slobodnima prići nam, razgovarati s nama, dijeliti.

NACIONAL: Kako ste prihvatili to neposredno obraćanje publike?

To mi je bilo izuzetno drago jer nam je svima lakše kada znamo da nismo sami u svojim težinama i lakoćama. Slično je bilo i u Sarajevu. Prilazili su nam ljudi raznih dobnih skupina i dijelili. Razgovarali smo s mladima iz zemalja bivše Jugoslavije koji su bili fenomenalni. Hvala im za to.

‘Moja želja je bila sjediti pored svekrve i svekra na premijeri filma da osjetim njihovu reakciju’, rekla je Rea Vidović Dalipi. FOTO: Press

NACIONAL: Ovaj film svojevrsni je rezultat vaše želje – kao aktivne članice civilnog društva u Hrvatskoj gdje surađujete s brojim pojedincima, organizacijama i inicijativama čiji je fokus na zaštiti ljudskih prava i djelovanju u zajednici – da, kako ste jednom prilikom izjavili, svladate tehniku kojom ćete moći dijeliti svoje viđenje migracija i svijeta. Koliko su vam nakon deset godina snimanja ovog filma neke stvari jasnije?

Mnogo. Unazad deset godinama sam sazrela, narasla, iskusila, naučila – u svakom pogledu. Baveći se migracijama, upoznavajući ljude koji napuštaju svoje zemlje i traže sigurnost u drugim zemljama, gledajući kako se ta nova društva odnose prema njima, prateći politike koje se kreiraju – razočarala sam se.

NACIONAL: Zašto?

Možda je bolje kad si naivan. Mislim da prave promjene mogu doći jedino na lokalnoj razini jer se tu događa život, tu vidimo ljude, tu vidimo praksu. Važno je da razgovaramo o onome što se događa u našoj ulici, našem kvartu, našem gradu i zajedno tražimo načine suživota u kojem nam je svima život dobar.

NACIONAL: Kakvo je onda, po vašem iskustvu, stanje danas u Hrvatskoj?

Mislim da se Hrvatska previše fokusira na ono što Europska unija želi u pogledu migracija te vrlo malo radi na izgradnji vlastite migracijske i integracijske politike. Sve je to samo slovo na papiru. Praksa je očajna, ljudima je život težak i mnogi napuštaju Hrvatsku. Ali veseli me vidjeti da se lokalne samouprave bude i aktiviraju u ovom području. Došli su im ljudi u gradove i potrebno je stvarati prilike i uvjete za sve, a pritom mijenjati lošu politiku i praksu.

NACIONAL: U jednom intervjuu izjavili ste da u tih deset godina, koliko ste snimali film, niste naučili samo o romskoj kulturi i Kosovu, već i o sebi, o tome kao se nosite s drugačijom kulturom. Iz vaše osobne perspektive, koliko je teško pomiriti dvije prilično različite kulture, način života i uvažiti sve strane kako bi sve sjelo na svoje mjesto?

Vidim tu nekoliko razina. Prvo je važna komunikacija, dijalog, razgovor – da bismo razumjeli situaciju u kojoj smo se zatekli. Zatim su važni vrijeme i prostor – da sve to što smo izrekli sjedne na svoje mjesto i da možemo postaviti potpitanja ili razumjeti tišinu i neverbalnu komunikaciju. Potom je važno posvijestiti pozicije u kojima stojimo – naročito za one koji imaju moć, koji su privilegirani, uglavnom bijeli. A onda se trebamo dogovoriti kako ćemo – trebamo razumjeti vlastite granice, granice drugih i okvire unutar kojih ćemo funkcionirati. Ako smo ljuti, nasilni, grubi prema drugoj strani – isto ćemo dobiti nazad. Kao pojedinci, ali i kao društvo.

NACIONAL: Što je, po vašem mišljenju, potrebno promijeniti ili bolje rečeno popraviti da se smanje te razlike i da nam druge kulture i drugačiji način života bude sasvim normalan razvoj unutar jedne zajednice?

Treba mijenjati politiku, treba imati migracijsku politiku, treba imati integracijsku politiku.

NACIONAL: Ali Hrvatska ima svoju migracijsku politiku, zar ne?

Hrvatska je posljednju migracijsku politiku imala 2015. jer je to bila obaveza prema EU-u – ne postoji strateški dokument u kojem možemo jasno vidjeti smjer kojim Hrvatska ide. Posljednji Akcijski plan za integraciju vrijedio je za period od 2017. do 2019. To nisu prioriteti Hrvatske i takvim odnosom ljude tjeramo na odlazak iz Hrvatske. Možda je to politika: ne radimo ništa da se ljudi ne bi previše zadržavali.

NACIONAL: Ali istovremeno u Hrvatsku dolazi sve više stranih radnika.

U posljednjih godinu dana u Hrvatsku je došao veliki broj migrantskih radnika iz azijskih zemalja te su oni trenutno znatno veća populacija od izbjeglica. A uvjeti u kojima žive i rade loši su i prekarni. Potrebno je stvoriti zakonodavni okvir koji će omogućiti da radnici dolaze kod poslodavaca koji imaju stabilno poslovanje i koji proizvode dodatnu društvenu vrijednost. Tako bismo izgradili osjećaj da je Hrvatska zemlja u kojoj se može živjeti, a ne samo kratkoročno zaraditi neki novac – gdje netko iskorištava njihovu radnu snagu za svoj profit. To je pretpostavka integracije u cijelo društvo. Politika treba mijenjati svoj model koji će umjesto fokusa na poslodavce biti fokusiran na radnika, čovjeka. Tako bi trebalo biti za sve.

NACIONAL: Film ste počeli snimati pod radnim nazivom „Snajka traži sreću“. Zašto ste promijenili naziv filma?

“Snajka traži sreću” bila je završna vježba na Restartovoj školi dokumentarnog filma. Nakon čega mi je mentor Oliver Sertić ponudio da radimo dalje na filmu. Kako se život razvijao, razvijala se i potraga te to više nije bila samo sreća, nego mnogo više: stabilnost, pravda, jednakost, privatnost, mir, sloboda. Naslov smo mijenjali u posljednjoj fazi stvaranja: montaži. Montažu sam radila s Jelenom Maksimović Maksom – gledale smo sve što je bilo snimljeno i gradile film oko godinu dana, uz pauze. Naslov je proizišao iz materijala, očekivanja pršte na sve strane i s njima se moramo nositi. Snajka nije samo žena, snajka je i muškarac.

NACIONAL: Kako to mislite?

Očekivanja su stavljena pred oboje, a dolaze i od obitelji i od društva. Snajka je i ona i on. Snajka treba zaboraviti na sebe, svoju privatnost, svoje tijelo, svoje mogućnosti, svoje želje – da bi služila drugima. Ono što se dogodilo jest da unatoč tome što smo odbili tradicionalni put Snajke, Snajka smo ipak ostali. Neka nova vrsta Snajke.

NACIONAL: Snimajući film ušli ste duboko u vlastitu intimu, ali i intimu svoje i suprugove obitelji. Kako su reagirale vaše obitelji kada ste im rekli da snimate film o vama i o njima?

Snimanje sebe i svoga života nije strano nikome od nas jer svi to radimo svakoga dana s mobitelima i na društvenim mrežama. No kad to postane stvaranje filma, onda je to druga dimenzija. Od malih nogu bavila sam se fotografijom te je fotoaparat uvijek bio dio mene – visio je oko mog vrata i kada sam prvi put upoznala Mirsadovu obitelj. Tako da nikomu nije bilo čudno što snimam ili slikam. No kada smo počeli razgovarati o dokumentarnom filmu i snimateljima suradnicima koji bi dolazili u naše domove, postalo je nelagodno. Zato mi je bilo važno raditi s ljudima koji su opušteni, prirodni, koji imaju iskustva i koji su nam pomogli da održimo autentičnost. To su bili Dinka Radonić, Vedran Senjanović, Tibor Keser, Bojan Mrđenović, Hrvoje Radnić i Maksa – koja je najviše zaslužna za to da ovaj film ispoštuje svakoga od nas.

NACIONAL: Je li bilo uvrijeđenih članova obitelji koji nisu htjeli sudjelovati u snimanju ili su se njemu protivili?

Nije bilo takvih situacija. Oni koji nisu željeli da ih se snima, nisu bili snimani. Na dvjema obiteljskim svadbama fokus je stavljen na Mirsada i mene, a ne na druge ljude. Zahvalna sam našim obiteljima što su se upustile u ovo, a najviše bakama koje su tako divne i prirodne. Moja najdraža scena je kad njih dvije razgovaraju o vizama.

NACIONAL: Kakve su bile reakcije na film nakon što ga je pogledala Mirsadova obitelj?

Reakcije su bile pozitivne. Mirsadova obitelj je prije rata na Kosovu upravljala gradskim kinom u Ferizaju/Uroševcu, a projekcija je bila u jednom sličnom starom kinu – Kinu Lumbardhi. Mirsadovog tatu je to podsjetilo na odrastanje i bio je dirnut što smo bili baš tamo. Mami se nije svidjela scena kad Mirsad pije vino u kadi. Baka, nažalost, nije mogla doći, ali kad smo dobili vijest da smo primili nagradu publike, skakutala je u dnevnoj sobi i vikala “dobila sam nagradu!” – a Frida odmah pored nje. Mirsad i njegova obitelj su mnogo toga proživjeli te mislim da je važno da o tome govorimo. Scena u kojoj se svađamo zbog obrazovanja i škole je trenutak u kojem sam i ja prvi puta čula za rasizam s kojim se moraju nositi. To su momenti u kojima sasvim nesvjesno nastupam kao osoba koja je bila privilegiranija od njega u odrastanju, a on mi je tako divno začepio usta: ne samo meni, nego svima nama.

NACIONAL: Ima jedna prilično gorka scena u filmu, tijekom svadbe na Kosovu gdje se prepirete sa svojim suprugom jer želite plesati kao i ostale žene, ali vam nitko nije objasnio što trebate raditi i kako zaplesati s njima. Međutim, gotovo se nijedna žena, osim vas kada ste zaplesali, ne smije. Kako ste se osjećali u tom trenutku?

To je bio još jedan trenutak očekivanja – nisam ja željela plesati, nego se od mene očekivalo da plešem, a ja to nisam znala. To je bila moja prva kosovska svadba, a nitko nije napravio uvod – tako da nisam znala što se od mene očekuje niti kako se prema kome trebam odnositi.

NACIONAL: Zar se niste prethodno raspitali o tome što se od vas očekuje?

Pitala sam dan prije, ali su mi samo rekli da je sve normalno. No na svadbi se ispostavilo da njihovo normalno nije moje normalno i doživjela sam kulturni šok. U tom trenu nisam uopće bila svjesna toga da se smijem niti da se druge žene ne smiju. To sam vidjela tek u montaži. Na toj svadbi bila sam jako ljuta i izgubljena – htjela sam nestati, otići, pobjeći. Danas kad gledam na to, sigurna sam da bi bilo lakše da sam znala više o samoj ceremoniji i običajima.

Mirsad, Frida, Tea i Mirsadov otac na premijeri filma ‘Snajka: dnevnik očekivanja’ u Prizrenu. FOTO: Elmedina Arapi

NACIONAL: U intervjuu koji je vaš suprug Mirsad Dalipi dao Nacionalu 2019. godine, između ostalog je rekao da je rasizam bio prva stvar s kojom se suočavao svaki put kada bi putovao u EU, jer po njegovom mišljenju, rasizam u ljudima buja čim vide nekoga tko je taman, s bradom, iz druge države. Kakva su vaša iskustva kao njegove supruge po pitanju rasizma?

Rasizam je svakodnevica ljudi koji nisu bijeli. On seže od pogleda na ulici do šaltera u instituciji u kojoj trebaš ostvariti svoja prava. Rasizam preko roditelja dolazi do djece koja ga šire dalje i zadirkuju svoje prijatelje da su crni. On se provlači kroz šale i poštapalice pa sve do ozbiljnih situacija u kojima ljudima bivaju duboko povrijeđena prava.

NACIONAL: Kako tome stati na kraj?

Mi kao društvo moramo posvijestiti sebe same i svoje djelovanje, shvatiti da nas naša djeca slušaju i oponašaju te utjeloviti da ono što činimo postaje društvo u kojem živimo. Ako uskraćujemo ljudima njihova prava, ako ih izoliramo, ako smo nasilni prema njima – to ima društvene posljedice koje možda nisu odmah vidljive, ali bit će u budućnosti.

NACIONAL: U opisu filma stoji da je ovo izuzetno osoban film koji razotkriva niz obiteljskih rituala, tradicijskih stereotipa, pa i kulturnog rasizma, u kojima dvoje zaljubljenih pokušava pronaći pravu mjeru između zadovoljavanja slike koju o njima imaju njihovi roditelji i potrebe da zadrže svoje autentično ja i žive prema vlastitim vrijednostima. Uspijevate li živjeti prema vlastitim vrijednostima unatoč svim preprekama koje ste prikazali u filmu?

Mislim da uspijevamo, a i ovaj film u tome nam je pomogao. Mi smo partneri, a potom i vrlo bliski prijatelji koji se cijene, vole i žive zajedno dajući jedan drugome prostor da budemo ono što želimo biti. U tome su nam najviše pomogli razgovori, dijeljenje perspektiva i otvorenost da probamo nove stvari. Mijenjamo se kroz život koji nas obogaćuje novim iskustvima. Meni je najveća vrijednost obitelji moga supruga kolektivnost koju su uspjeli održati, a koje u mojoj obitelji nije bilo. Učim puno od njih i zahvalna sam što su me primili u obitelj iako sam mnogim stvarima rekla ne.

NACIONAL: Kakvi su planovi dalje s filmom? Kada i gdje je planirana zagrebačka premijera?

Film je trenutno na festivalskoj turneji – prema planovima produkcije, nakon Prizrena, Sarajeva, Skoplja, Raba i Opatije, dolazimo u Beograd u studenome, a očekujemo još nekoliko festivala ove i sljedeće godine. Trenutno se dogovara kada je najbolje ići u kino-distribuciju u Hrvatskoj – to će možda biti već ove godine, a možda i početkom iduće. Voljeli bismo film prikazati u školama, ali i manjim sredinama kojih se dotiče tema snajke – a prema reakcijama publike, ima ih mnogo. Svakako će u nekom trenutku film biti dostupan i na VOD platformama i vjerujemo na televiziji. Sasvim sigurno na Al Jazeeri Balkans koja je koproducent filma, a nadamo se i nekim europskim TV kućama, pa i HRT-u. Zagrebačka premijera filma ovisit će o odluci kada krećemo u kino-distribuciju, a to još ne znamo. No pratite nas na društvenim mrežama gdje će sve biti objavljeno na vrijeme.