Izrekavši da nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac, hrvatski predsjednik je, koliko god toga možda bio nesvjestan, istovremeno poručio i da nije nevin svatko koga je Haaški sud oslobodio

“Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac” – izjavio je jučer predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović. Nije prvi put da Milanović izjavi nešto besmisleno. Znao je to učiniti kao premijer a i u ovo malo predsjedničkog mandata imao je već sličnih “bisera”, ali niti jedan ovolik0 opasan.

I da nije pravnik Zoran Milanović morao bi znati da je svatko tko je kaženjen pred sudom u Haagu kažnjen za – ratni zločin. Haaški sud je utemeljen isključivo kao sud za razne zločine. U svakoj osuđujućoj presudi toga suda jasno je obrazloženo da se ta presuda odnosi na jedan ili više ratnih zločina.

Svatko osuđen za ratni zločin je – ratni zločinac. Štoviše, upravo osuđujuća presuda u Haagu određuje nekoga ratnim zločincem kao što ratnim zločincem bilo kojeg čovjeka određuje osuđujuća presuda za ratni zločin na bilo kojem nacionalnom sudu.

Sasvim je druga stvar što svaka presuda, osuđujuća ili oslobađajuća, rađa bezbroj komentara u kojima su “naši” uglavnom nevini osuđeni, a “njihovi” su krivi iako su oslobođeni. Najgore je u svemu što političari “jašu” na tom valu te ga najčešće i modeliraju svojim istupima, dodajući mu snagu i brzinu sve do razarajućih razmjera. Tako, između ostaloga, nastaje i održava se mit o “herojima a ne zločincima”.

S obzirom na hrvatsko-bošnjačku isprepletenost terirorija, osoba i događaja u ratnim devedesetim godinama sad već dobrano prošlog stoljeća “repovi” i danas utječu na političke odnose na način koji ponekad dosegne groteskne razmjere.

Tako je hrvatski predsjednik do izjave da nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac došao – zaobilazno, a sve ne bi li pohvalio hrvatsko-bošnjačku suradnju u vezi s Olujom i umanjio međusobne zločine do razine “puj pike, ne važi…mir, mir, mir…nitko nije kriv”.

A počelo je tako što je htio opravdati odluku da, uz postrojbe iz Hrvatske odlikuje i gardijske brigade HVO-a pa time i umirovljenog generala HVO-a Zlatana Miju Jelića.

Karadžić i Mladić samo nisu imali sreće?

Jelić nije osuđen u Haagu, nego je u rodnoj BIH optužen za ratne zločine koji se stavljaju na teret dijelu HVO-a kojim je on zapovjedao (ubojstvo najmanje 40 ratnih zarobljenika za vrijeme sukoba u Mostaru 1993.) te za nadležnost nad zloglasnim logorom Heliodrom u kojem je bilo zatvoreno oko 200 zarobljenika.

Na dan podizanja optužnice Jelić je s obitelji pobjegao – u Hrvatsku. Ovdje se pojavljuje na desničarskom tribinama i u “pripadajućim” medijima gdje priča poznatu priču o nevinosti i podmetanjima “muslimanskih obavještajnih službi koje žele degradirati sve hrvatske ratne zapovjednike i branitelje, a ne samo mene”.

Kako god bilo, Mijo Zlatan Jelić nije osuđen za ratni zločin jer mu još nije niti suđeno. Ako mu bude suđeno i presuda bude osuđujuća Zoran Milanović, bude li još predsjednik Hrvatske, u tom potencijalnom scenariju moći će učiniti samo jedno želi li ostati legalist i politički dosljedan… Oduzeti Jeliću odlikovanje.

Mogao je otprilike tako nešto i odgovoriti Zoran Milanović na reakcije povodom dodjele tog odlikovanja. No on, kao što sam već drugim povodom pisao na ovom mjestu, nekada šuti kad treba govoriti, a nekada kad govori bolje je da šuti. Ili bar da promisli o mogućim posljedicama.

Kao na primjer ovaj put kad je od Jelića, odlikovanja i HVO-a razgovor skrenuo kao Armiji BiH, Rasimu Deliću i Haaškom sudu. A lijepo je sam Milanović rekao: “Što da vam kažem a da ne krene svađa? Najbolje ništa.” Ali već u sljedećoj sekundi nije se poslušao.

Ničim izazvan predsjednik Hrvatske i pravnik po obrazovanju izjavio je: “Ne gledam na to što Bakir Izetbegović odlazi na grob Rasimu Dediću koji je osuđen za ratni zločin kao problem. Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac. Nije isto Delić i Mladić i Karadžić.”

Bivši zapovjednik Armije BiH, Rasim Delić, osuđen je u Haagu za zločine koje je počinio dobrovoljački odred “El Mudžahid” u Bosni od lipnja 1993. do rujna 1995. “Njegova” Armija BiH, kao što je opće poznato, jedno se vrijeme borila protiv “Jelićevog” HVO-a ali i zajedno s njim protiv srpskih snaga u BiH. Odred “El Mudžahid” ubijao je (i) Hrvate, a u logoru Heliodrom HVO je zatvarao, mučio i ubijao Bošnjake.

Milanović treba naučiti: u politici manje je nekada više

Kasnije su Armija BiH i HVO (i HV) surađivali, uključujući bihaćko ratište i pripreme za Oluju. Tako se nekako Zoran Milanović i domislio spomenuti u istom kontekstu Zlatana Mije Jelića i Rasima Delića. E, da..i Mladića i Karadžića.

“Nije isto Delić i Mladić i Karadžić.” – kazao je naš predsjednik. Pa i nije. Svatko od njih trojice imao je svoju ulogu u ratu, svatko od njih suočen je sa optužnicom za vlastito (ne)činjenje s pozicije zapovjedne odgovornosti i svatko od njih dobio je svoju kaznu. U Haagu.

Međutim, izrekavši pritom “Nije svatko tko je dobio kaznu u Haagu ratni zločinac.” Zoran Milanović u ulozi predsjednika Republike Hrvatske zapravo nije ustvrdio da su Karadžićevi i Mladićevi zločini teži nego Delićev (što mu je možda bila namjera i što bi se moglo dokazivati obrazloženjem presuda).

On je zapravo rekao da su neki osuđeni pred Haaškim sudom krivi za ratne zločine a neki nisu. Pritom nije ponudio nikakvu pravnu argumentaciju. Ako zna koga je sve Haaški sud nevinog osudio za ratni zločin bit će da zna i tko su krivci koji su oslobođeni.

Ili je sve zapravo pitanje (ne)sreće. Naime, govoreći o Haaškom sudu predsjednik Hrvatske je uspio reći čak i ovo: “Mi smo imali sreće da nijedan od naših generala nije osuđen.” Sreća? Hm…Znači li to da naprimjer Karadžić i Mladić samo nisu imali sreće? Razlikuju li se oni samo po tome od onih koji nisu osuđeni? Ili je razlika u tome što im je, kao i Rasimu Deliću, na sudu dokazana zapovjedna odgovornost a time i krivnja za ratne zločine?

Zoran Milanović dovoljno je dugo u politici da ne bi znao kako u nas i na najvišim položajima možeš “lupiti pa ostati živ”. No, krajnje mu je vrijeme da nauči i to da “lupetanje” ne smije prijeći u naviku ukoliko želi biti državnik. U politici često vrijedi pravilo – manje je više. Kad god javno zausti Zoran Milanović bi se trebao toga sjetiti.