Starog su mi uhitili zbog remećenja reda i mira: ispucavao je adventsku pitotehniku ispod Milanovićevog stana. Htio je valjda na taj način ispucat nagomilani bijes zbog jalovog dreždanja u šatoru u Savskoj sve one puste mjesece. A na kraju za to ništa nije dobio. Rastavili su šator i rekli im: idite doma, gotovo je. Drugim riječima, vratite se u sivu svakodnevicu bez akcije.

Morao sam ga ići posjetit u Rementinac, nosit mu cigarete. Stara je rekla da ne bi mrdnula prstom ni da ga osude na električnu stolicu. Neka se za njega brine ona njegova ognjištarska ljubavnica iz Oćestvova.

Stari me dočekao sav nabrijan. Prvu noć stavili su ga u Mamićevu ćeliju, sve druge bile su prebukirane. Pred blagdane ljudi se raspištolje, potkusureni kuhanim vinom s adventskih štandova, čak i najšugaviji uhljebski činovnik dobije poriv prekršiti javni red i mir.

“PRED LJETO TREĆI PUT POSTAJEŠ OTAC, a ponašaš se kao derište… Bacaš premijeru petarde pod prozor, zatvaraju te u Remetinac… Kakav ćeš primjer pružit tom novom sinu?”

“Bit će ponosan na mene! Baš sam se napričao s Mamićem tu noć kad su me priveli… To je ljudina! A ne vi jadnici koji se bojite prstom mrdnuti! Zato stalno i tavorite tako jadno… I ovaj Petrov iz MOST-a sav je takav nekakav slabašan, nešto kalkulira: bi – ne bi… On bi neko poštenje, slogu. Ako ima i malo mozga, zaigrat će kao pravi igrač i ući u dil s HDZ-om. Inače je šupak k’o i ti!” gordio se stari.

“Sad mi to govoriš… A uvijek si me nešto sputavao! Ubio si boga u meni ono jednom kad sam na misi ukrao pet kuna iz škrabice za lemojzinu… Uvijek si me maltretirao s Isusom, vjeronaukom. Punio mi glavu da mi Hrvati moramo biti pošteni vjernici jer nam je to u genetskom kodu… I sad sam zato ispao ovakav mlak kakav jesam, sklon idiotskoj književnosti! Ne mogu si uopće naći normalnu curu koja se lijepo, moderno odjeva! Nego samo nekakve očajnice koje briju na ljudska prava, vegetarijanstvo, socijalizam i književnost!” ogorčeno ću.

“E, pričao mi je Mamić i da je Sanader bio takav. Sve se nešto petljao s intelektualcima, novinarima, piscima, slikarima. Zato mu je bilo užasno kad su ga zatvorili i kad se morao suočit sa stvarnošću… Mamić se družio s njim na dvorištu. Sanader mu se maltene rasplakao da on više ovo ne može izdržat, da će prolupat ako ga ne oslobode. Da mu užasno fale otvorenja izložbi, premijere u HNK, rasprave o najnovijim tokovima u likovnoj umjetnosti…”

“A Bandić? Je li ti Mamić pričao što o njemu? Kako je on podnio zatvor u koji će se očito opet morat vratit?”

“A, kaže da je i on omekanio od svih onih izložbi, kulturnih događanja kojima je moro kumovat po Zagrebu. Takve stvari bi malo po malo i od Van Dama napravile srolju… Kaže Mamić da si je Bandić dovukao hrpu knjižurina od Andrića i Krleže. Po čitave dane je to čitao u ćeliji. Onda ih je po dvorištu davio s citatima iz Andrićeve “Proklete avlije”. Mamić ga je jednom morao branit, skoro je popio teške batine. Tek se onda malo sredio, spustio na zemlju. S Andrića se prebacio na seksi romane… Sanader ih dovukao sa sobom u zatvor, on je to nekad davno uređivao, izdavao tamo negdje u Splitu…”

“Znam, u Logosu”, štreberski ću.

“S tim romanima je Ivo kupio povjerenje među zatvorenicima.. Najveći hit je Mudroslovna Tereza… To ide od ruke do ruke. Pokušao sam i ja to čitat, al ne možeš, svaka druga stranica je uljepljena…”

“Možda ne bi bilo loše da i Petrova na koji dan strpaju u Remetinac. Očito je to postala inicijacija za prave političare. To bi ga približilo realnosti, maknulo mu onaj idealističko luđački sjaj iz očiju. Ne bi mu škodilo da umjesto molitvenika malo uzme u ruku tu uljepljenu Mudroslovnu Terezu. Ona bi ga vjerojatno poučila da se ne može jebati, a da ne uđe. Jer to dovodi do teške razdraženosti.”, promrsio sam.

“E, to! To je ono što fali vama mladima, pa i tom tvom Petrovu! Nemate muda! Nit znate jebat, nit vodit politiku! Svi bi vi bili velike poštenjačine, a bez nas starih ne znate guzicu obrisat! Čak su vam i vojni rok ukinuli da budete još veće šonje nego što jeste! Sve bi ja vas na šest mjeseci u zatvor! I tog Petrova! Ne vjerujem nikom tko nije bio u zatvoru!” ražestio se stari.

U TOM TRENUTKU PO MENE JE DOŠAO ČUVAR. Posjet je završio. Ustao sam. Izvadio šibice iz džepa. Namjera mi je bila zapalit jednu i bacit je čuvaru pod noge. Da me smjesta uhiti zbog napada na službenu osobu. Želio sam i ja završit u zatvoru. To bi mi napokon bila neka promjena. Unutra bih se prekalio, čitao Mudroslovnu Terezu umjesto Braće Karamazova. A, kad bi me pustili van, napokon bi postao faca među zgodnim, prostodušnim ženskama. Svrgnuo bih tog mlakonju Petrova s čela MOST-a i odmah bez razmišljanja koalirao Karamarkom. Onda bi i Sanadera vratili u igru. Do tad bi ponovo iz ćuze bili pušteni i Bandić i Mamić. Mi stara ekipa iz Remetinca ušli bi u novu šemu, pokazali svim tim jebivjetrima kako se vodi država, pa i ta jadna kultura. Ja kao ministar kulture odmah bi u lektiru umjesto onog smora Filipa Latinovicza uveo Mudroslovnu Terezu. Pa da vidiš kako bi klinci pažljivo to čitali i onda svaki odlomak analizirali s privlačnom, seksi profesoricom hrvatskog! Država bi procvala kad bi ukinuli sav taj lažni moral s kojim nam pune uši svi ti političarski eunusi koji nisu vidjeli z od zatvora!

U trenutku kad sam kresnuo šibicom, ruka mi je neodlučno zadrhtala.

“Šta to pališ?” zagrmio je čuvar.

“Ma, vidim da vam vire cigarete iz džepa… Pa sam vam htio pripalit…” papčinski sam protrtljao.