Za mnoge je logoraše Mengele utjelovljivao proces razvrstavanja. Liječnik logoraš je to ovako opisao: “Mislim… da je Mengele razvio fiks-ideju: razvrstavanja, razvrstavanja i još razvrstavanja.” Prepoznavalo ga se kao “šefa onih koji obavljaju razvrstavanja”: Ili, kako je rekao jedan drugi liječnik logoraš, “Sve u Auschwitzu bilo je pod… Mengeleom. … Mengele je bio prisutan kod svih transporta. Obično je stajao sam na peronu i razvrstavao zatočenike. Kad ne bi mogao sam, poslao bi nekog drugog pametnog… liječnika esesovca [da to obavi].”

Snagu tog dojma predočio je svjedok na frankfurtskom suđenju za Auschwitz, koji je radio u “Canada Kommandu” na istovaru transportā sa zatvorenicima, i koji se sjećao samo Mengeleova imena. Kad je sudac komentirao kako “Mengele nije mogao cijelo vrijeme biti ondje”, taj svjedok je odgovorio: “Po mojem sudu jest, uvijek. Noću i danju.” Dr. Olga Lengyel, ne govoreći tako konkretno, izrazila je opći osjećaj logoraša svojim opisom Mengelea kao “daleko najvažnijeg opskrbljivača plinskih komora i krematorijskih peći”.

  • Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Liječnici nacisti – medicinsko ubijanje i psihologija genocida ’, autora Roberta Jaya Liftona
  • Najpoznatiji među njima bio je Mengele, koji je za mnoge logoraše utjelovljivao proces razvrstavanja
  • Liječnik logoraš je to ovako opisao: “Mislim… da je Mengele razvio fiks-ideju: razvrstavanja, razvrstavanja i još razvrstavanja.”

 

Mengele na peronu

968full-josef-mengeleUstvari, prema dokazima koje imamo, Mengele je svoje smjene u dežurstvu na peronu obavljao kao i svi drugi. Ali dojam da je on obavljao sva, ili gotovo sva razvrstavanja pojačavala su barem dva čimbenika: često je išao na peron i kad ne bi rasvrstavao, kako bi provjerio da se izdvajaju i za nj čuvaju blizanci; a u zadatak razvrstavanja unio je toliko žara i energije da je njegova slika postala s njima najviše povezana.

Bivši su ga logoraši opisivali kao elegantnu figuru na peronu – privlačan, dotjeran, izrazito uspravna držanja. Ponekad bi ga pogrešno doživjeli kao čovjeka “vrlo arijevskog izgleda” ili “visokog i plavokosog”, premda je, u stvari, bio srednje visine i tamne kose i puti. Njegova je privlačnost skrivala istine Auschwitza: “ostavljao je dojam blagog i uljuđenog čovjeka koji nema baš nikakve veze s razvrstavanjima, fenolom i ciklonom B”. Jedan preživjeli logoraš rekao je da je Mengele bio “lažni paravan za krematorij”. Imao je lagan ritam kojim je vodio razvrstavanja: “… pristao muškarac sa štapom [jahaćim bičem] u ruci… [koji] bi na samo nekoliko sekundi pogledao tijela i lica [i rekao] … ’Links [‘lijevo’], … Rechts [‘desno’], Links, Rechts’“. A drugi pronicljivi logoraš suprotstavio je oprezno ponašanje na platformi dr. Franza Lucasa Mengeleovom “gracioznom i hitrom kretanju”.

Neki su u njegovoj distanciranosti opisali zaigranu crtu, njegovo “hodanje tamo i amo… vesela izraza lica, … gotovo kao da se zabavljao, … rutinski zabavljao. … Bio je vrlo zaigran.” Ali pronicljivi preživjeli vidjeli su da je igrao ulogu; primijetili su kako bi istaknuto postavio barem jedan Željezni križ; kako je očito naglašeno želio vlastitu eleganciju staviti u opreku s neljudskim stanjem logoraša; i govorili su o njemu da je “poput holivudskog glumca”, “poput Clarka Gablea” ili “tip Rudolfa Valentina”.

Istodobno, logoraše je zapanjila opreka između toga kako je izgledao i što je bio. Preživjeli logoraš, koji ga je opisao kao “zgodnog, … vrlo uljuđenog”, istaknuo je da “nije stvarno izgledao kao ubojica”, ali je smjesta dodao: “Mojeg oca je štapom udario u vrat i poslao ga u određenom smjeru [u plinske komore].” I još: “Bio je brutalan ali na džentlmenski, iskvaren način.” Jer je Mengeleova pomno izgrađena distanciranost znala biti prekinuta izljevima bijesa i nasilja, osobito kada bi naišao na otpor svojem osjećaju za pravila Auschwitza. Na primjer, kada je tinejdžerica kojoj je Mengele naredio da ide desno a majku i mlađe sestre poslao lijevo “preklinjala i plakala” jer se nije htjela odvojiti od njih: “[Mengele me je onda] zgrabio za kosu, odvukao me po zemlji i počeo me tući. Kad ga je i moja majka počela preklinjati, i nju je istukao štapom [jahaćim bičem].” U drugom, sličnom slučaju u kojem se majka nije htjela odvojiti od trinaest ili četrnaest godina stare kćeri, pa je ugrizla i ogrebla po licu esesovca koji ju je pokušao silom privesti u dodijeljen joj red, Mengele je izvukao pištolj i ustrijelio i ženu i dijete. Zatim je kao opću kaznu poslao u komoru sve ljude iz tog transporta, i one koji su prethodno bili odabrani za rad, uz komentar: “Maknite ta govna!”

20080605_1219165467_dzieci_2,oHuCn6impHCVqcKHZpY---Copy-(2)Također je znao biti okrutan i nasilan kao reakcija na znakove ortodoksnog judaizma. Jedna je žena opisala kako se rugao zbog perike njezine majke (Scheitel, koji nose ortodoksne Židovke) i “pokupio je štapom [s njezine glave]. A bilo je i beskonačnih priča o njegovim prevarama: na primjer, ženi koja je zamolila da odradi posao umjesto oca, obećao je da će “ocu biti vrlo dobro i da će mu zrak goditi”: “Te su noći moji roditelji ubijeni plinom.” I smrtonosni sarkazam prema čovjeku koji je zamolio da mu daju “lakši posao”: Mengele je odgovorio, “Dobit ćeš lakši posao” i poslao ga u plinsku komoru.

Ponekad je znao kršiti vlastita pravila, kako se činilo, iz hira: na primjer, spasio je majku i njezinu jedanaestogodišnju kćer jer ga se dojmila njihova ljepota, pri čemu je navodno komentirao, “to je svakako umjetnička slika”.

Ako i dopustimo da je bilo retrospektivnog pretjerivanja i izmišljanja, postoji pouzdan, dosljedan dojam o čovjeku na peronu koji se u pogledu svojeg zadatka osjećao kao kod kuće, uz strogo pridržavanje pravila i s gotovo ležernim solipsizmom.

U bolničkom bloku

U bolničkim blokovima Mengele je znao biti razmetljivo ležeran i opušten kada je riječ o odabirima. Dr. Lengyel ga je nazvala “specijalistom” za odabire, koji bi se “iznenada pojavio u bilo koje doba, danju ili noću… kad bismo ga najmanje očekivali”. Prema jednom liječniku logorašu, “nije imao nikakvih problema – ni sa svojom savješću, ni s bilo kim, ni s bilo čim”. Jer, kako je rekla dr. Magda V.: “Bio je apsolutno uvjeren da čini pravu stvar.” Logoraši bi “pred njim marširali ruku dignutih u zrak”, govori nam dr. Lengyel, “dok bi on fućkao svog Wagnera” – ili bi to bio Verdi ili Johann Strauss. Bila je to afektirana otuđenost: “… poput auto- mata, džentlmen koji izvodi beznačajne funkcije” i (prema dr. Marie L.) “vrlo hladan… na njemačkom, sachlich [što znači ‘poslovan, suhoparan’]“.

Prema dr. L., mijenjao bi signale (palac gore umjesto palca dolje) koji bi pokazivali one koje su slali u plinsku komoru. I uvijek je bio na rubu sadizma: “Imao je poseban osmijeh, … čak i kad se šalio, gad jedan!” Vidljivije od toga, bilo je mnogo priča o tome kako je udarao ljude svojim dugim jahaćim bičem, na primjer, prelazeći njime preko tetovaža na grudima Ruskinja, kako je opisala preživjela Poljakinja, “nakon čega ih je po tome udarao”, pri čemu “nije uopće bio uzbuđen, već… ležeran, … samo se malo igrao, kao da je bilo pomalo smiješno”.

Iznad svega, odabire na odjelima obavljao je s nepopustljivom pedantnošću i “odgovornošću”. Mengeleu je bilo važno da se svaka osoba za koju je mislio da je treba odabrati pronađe – kako je to kazao drugi preživjeli: “… poput psa tragača”.

20081211_1194494953_19536,oHuCn6impHCVqcKHZpYMoglo bi se očekivati da će netko kome je toliko stalo do apsolutne osobne kontrole s prezirom odbiti uključivanje liječnika logoraša u odabire, ali nije bilo tako. Mengele je poticao ili zahtijevao njihovo sudjelovanje, i na taj način širio, a ne umanjivao nadzor nad njima. Dr. Marek P. je izjavio da “Mengele uopće nije slušao liječnike Poljake”; a dr. Magda V., koja se vješto nosila s liječnicima esesovcima, za Mengelea je rekla: “Ne vjerujem da bih ikada njime mogla manipulirati, ne, nikada.” Logoraše u medicinskim blokovima Mengele je nadahnuo kako na intenzivno promatranje izbliza tako i na najrazrađenije fantazije, ili spojeve i jednog i drugog. Ljudi su se usredotočili na njegove oči: bio je “vrlo loša osoba, …. i to biste vidjeli… u njegovim očima, … bile su smeđe i zakrvavljene”, prema jednom preživjelome; ili je prekršio načelo za koje je jedna preživjela rekla da ga je naučila od majke, da “tko god ima mile oči, ima milu dušu”; ili su njegove oči bile “okrutnog izraza” ili su bile “oči ribe” ili “mrtve oči”, “divlje oči” ili oči koje nikad nisu gledale u tvoje.

Nekolicina preživjelih govorila je o njegovom vonju. Jedan ga je opisao kao “mladog, … elegantnog, … pomodnog, … mirisao je na kolonjsku vodu”, i bio je “vrlo osjetljiv na neugodne mirise”: “Prije no što bi stigao, trebalo je otvoriti vrata i prozore.” A Marianne F., koja je radila u medicinskom bloku, općenitije je govorila o njegovoj “bijeloj kuti preko vojne odore – blistavoj, novoj, bijeloj” i rekla za njega: “Čist, čist, čist!” Mengeleova strast za čistoćom i savršenstvom prelijevala se u estetiku odabira: u plinsku komoru je slao ljude loše puti, ili one s malim apscesima ili čak s ožiljcima od operacije slijepog crijeva. “Mengele je moja dva bratića na moje oči poslao u smrt jer su imali male rane na tijelu”, kako je rekao preživjeli. Iste su posljedice mogli imati ograničeni tragovi šuge ili osipi ili ožiljci od šarlaha, pa čak i ožiljci od rubeole na djeci.

U konkretnim reakcijama logoraša na Mengeleove odabire preteže posebna vrsta straha i bespomoćnosti. Dr. Gisella Perl je napisala: “Njegovih smo se posjeta bojali više nego ičega drugog, jer… nikad nismo znali hoće li nam biti dopušteno živjeti. … Mogao je s nama učini što god želi.” Bilo je znakovito što su mnogi preživjeli svjedoci uništenja romskog logora smatrali da je ta odluka bila Mengeleova – razumljiva pretpostavka, kako zbog toga što je takva odluka bila u skladu s tim čovjekom, tako i stoga što je Mengele nemilosrdno tragao za Romima, osobito djecom, koji bi pokušali izbjeći svoju sudbinu. Premda je ta pretpostavka bila činjenično pogrešna, njezina psihička istina ležala je u Mengeleovoj neumoljivoj predanosti nacističkom načelu odabira za ubojstva.

Dr. Lengyel govori o bijesu logoraša: “Kako smo mrzili tog šarlatana! … Kako smo prezirali njegovo hladno, arogantno držanje, njegovo neprestano fućkanje, njegove apsurdne naredbe, njegovu frigidnu okrutnost!” Opisala je kako je jednom prigodom – vidjevši aktovku koja je ležala na njegovom stolu, a u kojoj se jasno mogao nazreti obris revolvera – doživjela iskušenje da “ugrabi pištolj i ubije ubojicu”. Iako mnogi logoraši možda nisu bili posve svjesni tog bijesa prije oslobođenja iz Auschwitza, on je sigurno rastao dok su bili ondje.

Mengelea se također moglo doživjeti, gotovo u maniri lika iz Hochhuthovog komada, kao neljudsku zlu silu. Komentirajući kako s njim nikad nije razgovarala jer se njoj ili njezinim kolegama nikada nije obraćao, dr. Wanda J. je dodala: “Vrag bi trebao govoriti s njim.” A drugi liječnik logoraš o Mengeleu je govorio kao o “gospodaru života i smrti”. Takvi izrazi u Auschwitzu su značili više nego na drugim mjestima. Percipirani odnos između Mengeleove ljepote i zla mogao je postati mistički indikator. Marianne F. je opisala kako je, promatrajući Mengelea u medicinskom bloku, “igrala ovu malu igru”: “Ako je sunce crveno kad iziđe, taj ćeš dan poživjeti, jer je lijepo, i tu sliku [Mengelea] ćeš odvojiti od toga što on jest.” Govorila je da su joj Mengeleova ljepota i njezina sposobnost da tu ljepotu odijeli od njegovih postupaka pružali magijsku potporu. Mengele je svoju legendu hranio time što je dramatizirao pravila ubijanja, poput pravila da na zidu dječjeg bloka povuče crtu na visini između 150 i 156 centimetara i one čije glave nisu dosezale crtu pošalje u plinsku komoru. Jedan je preživjeli razvio teoriju da je ta opsjednutost visinom mogla imati veze s Mengeleovim relativno niskim rastom.

Jedan liječnik logoraš smatrao ga je “poremećenim” nakon što je svjedočio Mengeleovom bijesu kad je ovaj čuo da se jedna pristigla skupina sastoji od psihijatrijskih pacijenata i bolničarki. Za objašnjenje tog postupka mogao je biti dovoljan bijes prema Židovima koji bi preživjeli nacističko “eutanazijsko” pravilo ubijanja duševnih bolesnika, ali se može posumnjati da je posrijedi bio opći odnos prema svemu psihijatrijskome.

Logoraši koji nisu bili izloženi njegovim smrtonosnim hirovima o njemu su mogli steći drukčije dojmove. Liječnik logoraš rekao je da je Mengele “živio u raju iluzija”; drugi logoraš, promatrajući Mengelea u uredu liječnika esesovca, gdje “ga se nisam morao bojati”, rekao je: “Nisam kod njega primijetio nikakvu posebnu eleganciju.” Ali s obzirom na njegovu energičnost i vitalnost, logoraši su ga doživjeli kao čovjeka koji je u Auschwitzu cvao. Jedan je napisao da je “dr. Mengele imao držanje čovjeka kojemu je njegov rad pružao velik užitak i koji je zadovoljan svojim pozivom”, što je u skladu s opažanjem Ernsta B.-a, liječnika esesovca koji je rekao da sa svojim prijateljem nikad nije razgovarao o unutarnjim konfliktima jer “Mengele nije imao nikakvih problema”.

Možemo to i drukčije izraziti te reći da je Mengelea njegov sklad s Auschwitzom učinio jedinstvenim po sebi, sui generis, riječima bivšeg logoraša: “Vidite kako dolazi naočit, visok muškarac. Znate li je li liječnik ili nije liječnik? Znate samo da je Mengele, ništa drugo.”

Čovjek koji bi preuzeo Mengeleovu razinu svemoći neminovno bi povremeno bio smatran spasiteljem. Toj predodžbi pridonosile su njegove hirovite odluke da ljude pusti živjeti, kao i inzistiranje na tome da oni za koje se zaključi da su mladi i dovoljno snažni za rad, ostanu u pravom redu čak i kad bi se tome opirali. Tipičan slučaj bila je dvadesetpetogodišnjakinja koja je poslana nadesno, ali se, kad se Mengele okrenuo, “vratila kako bi bila uz majku” (lijevo); Mengele je to vidio i poslao je u njezin red, a ona je opet “otrčala k majci”, na što ju je Mengele opet poslao natrag. Samo je on, a ne osoba o kojoj je riječ, mogao odlučiti o smrti; a dobiti život premda sam tražiš (koliko god nenamjerno) da ostaneš s osuđenima moglo se smatrati bogolikim oblikom spasa.

Ili slučaj u medicinskom bloku: upravo zato što je Mengele bio toliko hladan i nepopustljiv, nekoliko slučajeva u kojima je pristao na nečiju molbu postali su gotovo mitski. Na primjer, jedna preživjela je vjerovala da bi u slučaju ljudi koji su “mladi i lijepi, to možda u njemu pobudilo iskru… ljudskog bića”, i govorila je o dvjema djevojkama za koje se kod njega uspješno založila. Mengele je bez sumnje iz takvih događaja izvlačio psihičko zadovoljstvo – to više što nije morao izmijeniti svoja osnovna pravila: djevojke su ubrzo poslane u plinsku komoru. Žena koja je u vrijeme dolaska u logor bila tinejdžerica, govorila je o slijedu događaja u jednom od Mengeleovih činova spasenja: kako je reagirala na majčinu molbu da joj se pridruži u redu logoraša koji nisu odabrani za likvidaciju; kako se razboljela u bolničkom bloku, gdje ju je “dr. Mengele svakodnevno posjećivao” i “izdao naredbu da se sa mnom dobro postupa”; kako je k tomu od liječnika logoraša doznala da je “dr. Mengele bio veoma zainteresiran za mene i da se svakako idući dan vratim u svoj blok [i da] me tamo neće tražiti [za odabire]“. Bez sumnje uz pomoć iskrivljenja i zamišljenih stavova, ta je žena Mengelea vidjela kao spoj svemoćnog spasitelja i zabrinutog liječnika. (On je povremeno čak pregledavao i liječio logoraše pacijente, što je za liječnike esesovce bila rijetkost.) A mogao te spasiti i kašalj samog Boga: jedna se žena prisjećala kako se Mengele lagano zakašljao upravo u trenutku kad ju je trebao procijeniti i odrediti njezinu sudbinu. Taj joj je kašalj omogućilo da se brzo pomakne naprijed, u ono za što je zaključila da je red onih koji će preživjeti.

Izravno ubijanje

Mengele je ubijao i izravno. Viđali su ga kako daje injekcije fenola, uvijek s korektnim medicinskim držanjem. Dr. Mareku P.-u se činilo da je oduvijek želio unaprijediti sustav ubijanja i da je bio uznemiren zbog nedjelotvornosti drugih: “Razbjesnio se kada je vidio cijeli dugi red ljudi koji su čekali [te] je uzeo špricu i pokazao im [osoblju SDG-a ili logorašima koji su davali injekcije fenola] kako će to činiti brže.” Sam je Mengele davao injekcije “bez razgovora”, i “kao da izvodi uobičajen zahvat… ne pokazujući nikakve osjećaje”.

Uz to, Mengele je ustrijelio više zatvorenika, i govorilo se da je najmanje jednu ženu ubio pritiskajući stopalom njezino tijelo. A bilo je i dodatnih izvještaja o tome kako je novorođenu djecu bacao izravno u krematorije ili u otvorenu vatru. Bilo da je odabirao logoraše za smrt ili da je sam ubijao, Mengele je bio razmetljivo distanciran – moglo bi se reći ravnodušan – i efikasan.

Istraživanja na blizancima

Iako je u ubijanju obično bio hladnokrvan i distanciran, Mengele je svoja istraživanja izvodio sa strašću, osobito kada je proučavao blizance. Štoviše, vjerojatno je u Auschwitz došao upravo radi toga. Čini se da je s blizancima radio i kod Verschuera na Sveučilištu u Frankfurtu nekoliko godina prije. Mengeleov je učitelj bio čovjek koji je koncem 1935. inzistirao: “Apsolutno su nužna istraživanja o nizu obitelji i nasumično odabranim blizancima… s nasljednim anomalijama… i bez njih.” Tako bi se moglo postići “potpuno i pouzdano utvrđivanje nasljednosti u čovjeka” i “opseg štete koju izazivaju nepovoljni nasljedni utjecaji”, kao i “odnose između bolesti, rasnih tipova i miješanja rasa”. Ne čudi što je Verschuer tako žarko podupirao Mengeleova istraživanja ni što je Mengele, dok je bio na položaju u Auschwitzu, svojem učitelju redovito slao uzorke i posjećivao ga u njegovom istraživačkom zavodu u Berlinu. U Auschwitzu je Mengele pronašao način da proživi taj intelektualni san koji je preuzeo od mentora. Iako nije uvijek mogao imati podatke o obiteljima unatrag nekoliko naraštaja kakve je Verschuer priželjkivao, mogao je do mile volje organizirati ono što je njegov učitelj zvao “fiksni minimum pregleda… u svim slučajevima”. Štoviše, Mengele je mogao iskorištavati jedinstvenu mogućnost koju je pružao Auschwitz, mogućnost brze i neposredne raspoloživosti velikog broja tih dragocjenih istraživačkih predmeta, osobito jednojajčanih blizanaca.

Mengele nije samo naređivao da se izdvoje blizanci: on je bio središnja, čak fanatična ličnost u procesu njihova sabiranja. Teresa W., koja je ponekad mogla izbliza promatrati razvrstavanja na peronu, rekla je kako bi Mengele, izgledajući “čudno”, uronio u “rijeku” pristižućih mađarskih Židova, “krećući se brzo, … istom brzinom [kao] i gomila i [vičući] samo, ‘Zwillinge heraus!’ … s takvim izrazom lica da bih pomislila kako je lud”. Kad bi odabrao blizance, Mengele bi ih učinio dijelom razrađene istraživačke strukture, u aušvicovskom stilu. Uz opći odjel za liječnike esesovce (koju su koristili svi liječnici esesovci) imao je tri dodatna ureda, uglavnom za svoj rad s blizancima: po jedan u muškom, ženskom i rom- skom logoru. Na tim su mjestima blizanci imali poseban status. Dobivali su posebne brojčane nizove i u mnogim slučajevima je dio njihova tetoviranog broja bilo “ZW” (za Zwillinge, “blizanci”). Često im se dopuštalo da zadrže vlastitu odjeću, ponekad i kosu. Blizanci, uglavnom djeca, imali su posebne blokove, obično u sklopu medicinskih jedinica i često zajedno s drugim Mengeleovim istraživačkim subjektima, poput patuljaka ili logoraša s drugim abnormalnostima. Starijem djetetu ili odraslome među blizancima, koje se uglavnom znalo kao Zwillingsvater (doslovno “otac blizanaca”), dana je odgovornost i bili bi de facto upravitelji bloka.

Tako bi u svakom području bio stvoren izvanredan svijet Mengeleovih “čudnih” istraživačkih subjekata kojim bi dominirali blizanci.

Kako je to opisao jedan od njih, Simon J.:

Bili smo veoma bliski. … Bio je jedan maleni momak, … dvije i pol, … miljenik… bloka. … Imali smo svih oblika i veličina… par osamaestogodišnjih kršnih, veličanstvenih momaka iz Mađarske, odličnih nogometaša, … potpuno identičnih. Imali smo dva sedamdesetogodišnja austrijska gospodina. … A zatim su tu bili i patuljci. … Jeziv brod luđaka.

Logorašica antropologinja, Teresa W., koja je obavljala mjerenja na blizancima, procijenila je da je priljev mađarskih Židova u proljeće 1944. doveo do toga da je u Birkenauu bilo gotovo 250 blizanaca, uglavnom djece, ali i nekih adolescenata. Kao što je istaknula: “Veoma je teško [u normalnim uvjetima] pronaći toliko blizanaca.” A u muškom logoru Simon J. je opisao “zbirku nas stotinjak… u dobi od tri do… sedamdeset… pojedinačnih ili u paru, samo muškaraca”.

Mengeleovo svetište, u kojem je držao evidenciju, nalazilo se u Birkenauu, gdje je bio glavni liječnik.

Opasku Ernsta B.-a o misteriju koji je okruživao tu sobu potvrdilo je nekoliko preživjelih.

Komentiraj