Jedan je od začetnika tzv. jeans proze. U svome kultnom romanu “Kužiš stari moj” (1970), koji je doživio uspješnu kazališnu i filmsku premijeru, uvodi u književnost prvi put zagrebački žargon, s izrazima koji su karakteristični za slang mlade generacije. Junake sličnih njegovih romana karakterizira pobunjenički stav prema svijetu i njegovu klišeiziranom jeziku, suprotstavljanje starijoj generaciji i svakom tko je drukčiji, negiranje svih čvrstih društvenih struktura i svakog oblika kanonizirane kulture.

“Izmeđ fakinov iz našeg firtla najviše sam se družil s Glistom, jer je uvijek ispadalo da se nas dvojica nađemo na istoj strani. Isprva mi je bilo čudno. Poslije sam prokužio u čemu je štos. Ja se nisam dao vući za nos, niti si zapovijedati od strane pedera koji su htjeli biti glavni u klapi – a nisu mi ravni ni u kom pogledu – i da oni određuju kuda ćemo na čagu, kam piti, kam se pačati u ljetu, koje viceve slušati, i tak dalje, i tak dalje, dok je Glista opet furtim ostajao na klupi za rezerve kod neke frajerice, koja je otišla na spoj nekom drugom jeberu i bez milosti žrtvovala mu frenda Glistu, tako da bi se on poslije obaveznog polsatnog čekanja, za svaki slučaj, dovukao na ogradu parka te tu proveo veče pijuckajući, psujući i zijevajući. Nekad bi zatekao samo mene, ili još kojeg fakina bez love za kino, pa bismo tu zajedničkim snagama raspalili po nesolidnim mačkama koje uživaju da vas zaribaju. Tu smo se nekako našli, jer se i meni znalo dogoditi, iako daleko rjeđe nego njemu, da naletim na govno bez karaktera. Šta ćeš! Svagdje se takvog ološa nađe.”