Na krilima uspjeha zahvaljujući albumu “Ćiribu Ćiriba” i nove mladosti grupe Psihomodo pop, pjevač Davor Gobac za Nacional je ispričao zašto su opet popularni, priča kako je prekinuo svoju alkoholnu ovisnost i posvetio se zdravom životu i vježbanju te je otkrio da još uvijek sanja kako će osvojiti američko tržište.

Kada se 1988. pojavio debi album mlade zagrebačke punk rock grupe Psihomodo pop, svima je bilo jasno da su nakon punih deset godina čekanja, uz epitet najperspektivnije domaće rock grupe, Davor Gobac i ekipa iz Psihomodo popa napokon došli na mjesto gdje pripadaju. Popeli su se na pozornicu i pokazali tko su dok su se njihovi hitovi (“Leteći odred”, “Ramona”, “Frida”, “Nema nje”, “Ja volim samo sebe”, “Kad sam imao 16″) vrtjeli bez prestanka na radijskim postajama širom bivše Jugoslavije. Dvadeset i sedam godina kasnije, nakon devet studijskih albuma, tri albuma uživo te tri kompilacije najvećih hitova, nakon tisuća održanih koncerata, Gobac je sa svojim bendom ponovo povratio veliku popularnost.

Vratili su se ponovo u centar pozornosti zahvaljujući albumu “Ćiribu Ćiriba” objavljenom prošle godine. Hit “Donna” zamijenio je “Ramonu”, a Psihomodo pop su ponovo postali bend o kojem se priča. Klinci rođeni kada je Psihomodo pop tek počinjao glazbenu karijeru love Gopca da bi s njim snimiti “selfie”, otkrivajući energiju punk rocka muškaraca u srednjim godinama koji danas imaju najbolje koncerte u karijeri.

NACIONAL: Albumom “Ćiribu Ćiriba” Psihomodo pop se vratio na vrhove domaćih top ljestvica. Je li vas iznenadio takav uspjeh?

Dobar je album, ali je nastao u dosta teškim uvjetima. Kada smo snimili prethodni “Jeee! Jeee! Jeee!“, koji mi je jako drag album, nedostajala nam je jedna ozbiljna medijska potpora i menadžer. Zato je možda i ostao previše u sjeni. Sad imamo menadžericu koja je super. To se poklopilo s novim dobrim albumom, tako da je sve skupa urodilo plodom. Sve ovisi o tome jesmo li prisutni u medijima ili nismo. S druge strane, neprestano sviramo.

NACIONAL: Album “Ćiribu Ćiriba” zvukom se razlikuje od vaših prethodnih albuma. Koliko je na taj novi, vintage zvuk utjecao producent albuma Srđan Sekulović-Skansi i zašto ste ga izabrali za producenta?

Imali smo gotov skoro cijeli album. Trebalo ga je malo aranžmanski srediti i dodati koju caku jer smo bili nafilani pa nismo više kužili detalje. Onda sam jedne noći sanjao Skansija. Ovo je istinita priča. Ujutro sam otišao na kavu i on me nazvao i pitao hoćemo li zajedno raditi. Rekao sam mu da sam ga baš tu noć sanjao i tako je pao dogovor o suradnji. Naizgled koincidencija. Došao je na nekoliko proba i sa svojim friškim ušima je odmah predložio nekoliko odličnih aranžmanskih rješenja. Odmah je sve shvatio i brzo smo kliknuli. Jako sam zadovoljan s produkcijom. To je točno ono što smo mi htjeli, “zmazano” a radiofonično, ali nije ispolirano. Da je “Donna” napravljena ispolirano ili da je bio krivi aranžman, pjesma bi bila čista ljiga. Ovako je odlična stvar.

NACIONAL: Cijeli album je svojevrsni povratak na vaš prvi album “Godina zmaja” iz 1988. Je li vam to bila namjera?

Atmosfera cijelog albuma i mene podsjeća na “Godinu zmaja”. Iskreno, nismo imali tu namjeru. Mislim da je Skansi napravio par odličnih zahvata koji nisu veliki, ali su se odlično reflektirali na pjesme. Tako se to i radi. Na “Godini zmaja” je Piko (Ivan Piko Stančić) aranžmanski završio album jer smo bili zatrovani s tim pjesmama. Isto se dogodilo i ovaj put.

NACIONAL: Jeste li zapravo htjeli napraviti komercijalniji album od prethodnog “Jeee! Jeee! Jeee!“?

Možda kroz produkciju. Nije baš za uspoređivanje, ali me novi album podsjeća na Ramonese. Žestoko u živo, ali “bubblegum” zvuk na albumima. Mi smo uvijek to gajili. Nama je to prirodno kao i njima. Zbog toga dobiješ još jedan razlog da objaviš i live album.

NACIONAL: Znači li to da planirate i album uživo?

Pričali smo o tome. Snimka koncerta povodom 30 godina u Domu sportova je super. Nisam siguran za video, ali audio je odličan. Mislim da će i to doći na red.

NACIONAL: Koliko vam je u povratku popularnosti pomoglo to što ste iz Croatia Recordsa prešli u Dallas Records?

Dobro je da se i to dogodilo. Dallas je napravio svoj dio posla oko albuma i jednog djela PR-a. Ali drugo je pitanje: što danas uopće mogu napraviti diskografske kuće za jedan bend? Užasno su pale naklade i oni se moraju preustrojiti na booking ili na menadžerstvo.

NACIONAL: Koliko je popularnost albuma utjecala na veći broj vaših koncerata?

Prilično, iako mislim, s obzirom na naš stil glazbe, da za rock’n’roll koncerte postoji plafon. Mi smo se već pet puta odbili od plafona. Ima jedan krug ljudi koji ga može slušati i bok. Sve druge ne zanima glazba ili slušaju čistu komercijalu.

NACIONAL: Koliko vam je teško danas skakutati na pozornici u odnosu na početke karijere prije 25 godina?

Da, u tom razdoblju je prošao cijeli jedan život. Neki put mi je čak lakše nego s 24 godine. Tada sam bio često neispavan, pijan, svakakav… Nisam bio u kondiciji. Danas treniram i imam potpuno drugačiji pristup. Ja sam uvijek bio mršav, nisam si bio težak i to mi je bilo bitno. Jedino što sam zadnjih deset godina viski zamijenio vodom dok sam na bini. Više mi ne treba viski jer sam lud i na vodi.

NACIONAL: Poznato je da ste postali ovisnik o teretani. Odakle želja za zdravim životom?

Nisam baš neki profesionalac. Ja sam to ovako postavio: vježbam i paše mi. Treniram radnim danom i kad nemam jutarnjih obaveza. To mi je zamjena za jutarnji posao koji nemam. Mislim da je dobro da čovjek u mojim godinama ima jutarnji red. Inače se ne bih nikada više ni dignuo iz kreveta.

NACIONAL: Koliko je zdravi život svojevrsno iskupljivanje zbog grijeha iz prošlosti?

Znaš što je rekao Winston Churchill? Kada si mlad, normalno je da si radikalni ljevičar i buntovnik. Kada dođeš u srednje godine, glasaš za HDZ ili SDP, za neku srednju struju. A kad ostariš onda si konformist. Kaže Churchill da ako se ne držiš toga, onda si negdje pogriješio. Nemam grižnju savjesti. Živio sam nesvjesno baš tako kako je i trebalo. Danas su mi neki poroci bez veze i višak. Mogu me samo ubiti. Niti mi treba takva euforija, niti mi potiče maštu. Mislim da bi me brže zatuklo.

NACIONAL: Pjevač Električnog orgazma Srđan Gojković Gile nakon također burne mladosti okrenuo se budizmu i jogi. Jeste li i vi pronašli vjeru i osobni način opuštanja?

Koristim jedan element joge jer me bole leđa. U životu sam duhovno uvijek isti. Vjerujem da postoji nešto što zovu Bog i odakle sigurno šiba neka svemirska energija jer nismo tu bez veze. Jako loše stojim s vjerama, crkvama i sistemima na Zemlji. Mislim da danas svaki drugi moderan čovjek može reći da ima neku svoju privatnu vjeru.

NACIONAL: Osim što ste izbacili opijate i alkohol iz života, navodno ste posebnu pažnju posvetili i ishrani. Je li to točno?

Ma ne, stalno sam u slastičarni. Ne pazim. Jedem sve, umjereni sam svežder. Od kad sam prestao piti alkohol, regulirao mi se apetit. Kad sam lokao, sve sam žderao. Spontano sam smršavio jer kada sam prestao piti, izgubio sam 15 kilograma. Samo je iscurilo iz mene. Kad piješ moraš jesti, a nećeš jesti makrobiotičku hranu nego masne, debele svinje. Pune dvije godine razmišljao sam kako da prestanem piti. Zbilja sam puno pio i to mi je jako išlo na živce. Kada sam prestao, imao sam jedan period kada su mi čak i falili mamurluci. Na svu sreću, brzo me prošlo. Nije problem piće, nego psiha. Navikneš se funkcionirati s tim smećem. Imamo gomilu prilika kad možemo piti, na svirkama pa na intervjuima… Da smo ovako razgovarali prije mog skidanja s alkohola, do sada bih popio barem dva viskija. Onda sam se jednostavno odviknuo. Alkohol je najzajebanija droga, dostupan je a to je ipak teška droga. Kad te jednom primi, onda si gotov.

NACIONAL: Čini mi se da je puno vaših kolega sa scene prošlo tu školu, a neki je nisu ni završili.

Puno ljudi u državi pije, a kamo li kolega sa scene.

NACIONAL: Koliko je tom drugačijem načinu života pomogao vaš obiteljski život uz suprugu i sina?

Već sam dugo u tom obiteljskom filmu. I kad sam pio imao sam familiju. Nisam od toga radio veće probleme. Samo sam zaključio da je dosta. Ja sam hedonist a hedonizam znači uživanje. Kad nešto postane navika bez uživanja, onda to više nije to.

NACIONAL: Vaš sin je roker poput vas. Ima li rock grupu?

Ima. Zovu se Donkey Hot. Sviraju po klubovima, imaju svoju publiku i svakim su danom sve zreliji. Ja sam baš ponosan. Neko vrijeme je imao metal core grupu Side Kick Drive By. To je bila samo faza. Dobra faza i iznenađujuće teška za sviranje, ali ta glazba kod nas nema budućnosti. Kao što je Churchill rekao, u mladosti moraš biti alternativac. Pa nećeš valjda odmah po ljigama. To im je bila odlična škola, da svi u bendu nauče svirati.

NACIONAL: Je li vam sinu prednost ili hendikep što mu je otac Davor Gobac?

Imamo super odnos. Frendovi smo. Ja sam mu rekao da je prirodno da je on Gobac. Netko drugi je Marković.

NACIONAL: Je li točno da je Psihomodo pop upravo zahvaljujući vašoj menadžerici ponovo ušao u novu mladost?

To je bio kotačić koji nam je nedostajao. Album “Jeee! Jeee! Jeee!” napravili smo sami od početka do kraja, ali nismo imali menadžera. Ne možeš bez njega. Moraš imati čovjeka koji se bavi tim dijelom. To je previše posla da bi se netko od nas s njim bavio. Totalno te uzme. Pa ne možeš pisati tekstove o brojkama. I ovako me zezaju da su mi tekstovi infantilni. To je moj stil. Najbolji tekstovi za našu glazbu su ipak moji tekstovi.

NACIONAL: Imate li ideja i želja da se okušate u inozemstvu?

To mi je vječita želja. Volio bih, iako smo svirali svugdje, u Kanadi, Europi i Rusiji, čak smo nastupali i u Uzbekistanu. Vrijeme je da napokon odemo u Ameriku. Kad ću više konačno sjesti u avion, odletjeti u New York pa da mogu vikati home sweet home? Obožavam njujoršku scenu. Od Andyja Warhola i Velvet Underground na ovamo. Danas je New York jedan drugi grad, ali bih svejedno volio otići.

NACIONAL: Je li to samo želja ili radite na tome da otputujete u Ameriku na turneju?

Čak smo razgovarali o tome pa se jednog dana možda i ostvari.

NACIONAL: Biste li prepjevali tekstove na engleski i pokušali doista napraviti ozbiljan posao?

Možda je vrijeme da napravimo snimke na engleskom pa da probamo. Ne bih čak ni nanovo snimao pjesme, nego bih samo snimio nove vokale na engleskom. Nismo nikada o tome ozbiljno razmišljali, ali trebali bismo. Još od našeg uspjeha u Amsterdamu. Šteta što nismo tada imali ozbiljnijeg menadžera jer smo zbilja u Nizozemskoj napravili malo čudo.

NACIONAL: Gdje je danas Psihomodo pop na sceni?

Mi smo već stari bend za koji svi znaju. Nismo ni Prljavo kazalište, ni Parni valjak. Negdje smo uz Majke i Hladno pivo. Nismo se toliko komercijalizirali. Ostali smo na neku foru vjerni sebi i svojim uzorima. Nadam se da ćemo i sljedeći album dobro napraviti. Toliko smo već toga naštancali da više ne znam, ali sad je taj gušt veći. Treba pričekati pravi trenutak za nove pjesme. Ništa više ne mogu napraviti na silu. Sad smo u tim godinama kada se bend može nenormalno uzdignuti, ali se može i uništiti. Imamo toliko pjesama pa i da ne snimimo više ni jednu ploču možemo svirati do kraja života, ali vjerujem da ćemo imati još albuma.

NACIONAL: Kao pjevač Psihomodo popa, živite li iznad prosjeka hrvatskog standarda?

Trenutno živim iznad prosjeka, ali zato što je prosjek katastrofa. Posljednjih godina živim solidno. Nisam baš neki bogataš, ali ne bih ni htio biti jako bogat. Prevelika lova donosi i preveliko opterećenje. Imam onoliko koliko mi je dovoljno za obitelj da normalno živimo. Čak sam neki dan razmišljao da prosječni Hrvat živi kao ja, ova država bila bi bajka. Onda bih ja živio kao Severina, a Severina kao Todorić.

NACIONAL: Slikate li još uvijek?

Da, ali ne da mi se više raditi izložbe. Ja nisam slikar. Imao sam 30-40 izložbi i drago mi je da su ljudi vidjeli moje slike. Iskreno sam ih napravio. Volim ih. Najvrednije u svemu tome je pozitivna energija koja izlazi iz tih slika. Ponekad nešto nacrtam, ali ništa previše. Možda počnem raditi majice.

NACIONAL: Izlazite li još uvijek po koncertima?

Bio sam nedavno na koncertu Gatuza. Baš su mi se svidjeli. Odem tu i tamo, ali toliko je događanja s bendom da mi je dosta. Kako više ne pijem, onda i nemam volje. Najmanje idem na svirke u Zagrebu. Kad dođem na veći koncert, onda me klinci žicaju da se slikam. A ako daš jednom da se slika, dođe njih dvjesto i onda se ti slikaš, a oni gledaju koncert.

Komentiraj