GOST KOLUMNIST: IVO JOSIPOVIĆ: Viktor Gotovac, Napoleon i Nino Đula

Na Gotovcu je da kreira nove politike, ne samo za Zagreb, već i da utječe na cijeli SDP. Na njemu je da skupi nove članove, posebno mlade i neobrazovane, i vrati, nadam se, većinu onih koji ili su otišli ili su otjerani iz SDP-a

Gotovac ante portas

Viktor Gotovac postao je novi predsjednik najveće, zagrebačke organizacije SDP-a vrlo uvjerljivo, s gotovo 70 posto podrške u drugom krugu glasanja. Jasna i uvjerljiva pobjeda. Gotovac je, zapravo, relativno nov, politički nepotrošen i konačno opet jedan snažni intelektualac u najužem vodstvu socijaldemokrata. Profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, čovjek osebujne biografije, neupitne stručnosti na području radnog prava i širokog kruga ljudi s kojima komunicira.

Istina, neki iz tog kruga, oni politički tvrdi desničari, kod nešto rigidnijih ljevičara ostavili su ne samo upitnik iznad glave, već i čuđenje i nevjericu što čovjek koji ima za prijatelja jednog Penavu, k tome i Hasanbegovića kao partnera u kafenisanju, uopće može biti socijaldemokrat, a kamoli njihov predsjednik. Nažalost, uvijek ima onih koji ne razumiju da razlike, pa i drastične, u političkim stavovima prijatelja ili tek poznanika nekog političara, nisu nužno indicija njegove političke nedosljednosti ili čak nepouzdanosti.

Ne bježeći od dijelova svoje biografije koju su protivnici mogli iskoristiti, s lakoćom je otklonio sve prigovore i uvjerljivo pobijedio. Iako, činilo se je da u kampanji za vodećeg socijaldemokrata Zagreba svi relevantni kandidati pucaju zajedno prema Gotovcu, ne dirajući jedni druge. Do te mjere da je jedna vrlo dobro pripremljena dama među aspirantima na predsjedničko mjesto, Danica Juričić, kampanju vodila kao da, zapravo, u utrci ne sudjeluje zato da bi sama pobijedila, već da bi ocrnila Gotovca i spriječila njegovu pobjedu.

Rezultati izbora pokazali su što SDP-ovke i SDP-ovci o tome misle. Ipak, valja reći da su barem druga dva jaka kandidata, Darko Liović i Matej Mišić, ostavili jako dobar dojam i sigurno je da su i oni dio dobre budućnosti SDP-a. Na Gotovcu je da kreira nove politike, ne samo za Zagreb, već i da utječe na cijeli SDP. Na njemu je da skupi nove članove, posebno mlade i obrazovane, da vrati, nadam se, većinu onih koji ili su otišli ili su otjerani iz SDP-a te pomogne da žalosni građanski rat u SDP-u konačno završi.

Čeka ga zadaća da pobijedi na idućim gradskim izborima i odlučno pomogne SDP-u u dobivanju državnih izbora. Težak, nadam se, ne i pretežak zadatak za Gotovca. Pobijedio je na stranačkim izborima, ali zapravo je u politici tek ante portas, ne kao autsajder već kao lider koji puno obećava i kojeg se protivnici, kao i Rimljani Hanibala iz čuvene latinske izreke, opravdano boje. Zato su dan iza njegova nastupa u „Nedjeljom u 2“ iz cijele palete problema, ideoloških i neideoloških, o kojima je govorio, kao gotovo jedino za što će se zalagati izdvojili povrat Titova imena trgu s kojega ga je Hasanbegović ucjenom Bandića maknuo.

Kao, bavi se samo prošlošću, pa to nije tema kojom se u ovoj krizi treba baviti, pa Tito je krvolok… Eto, Večernji se čak se na četiri mjesta zgražao nad Gotovčevom ambicijom da vrati Trg maršala Tita. Pritom falsificirajući kako je rekao da mu je to jedina ili glavna ambicija. Možda politički najatraktivnija. Slažem se, Titovim trgom se ni Gotovac, a ni Možemo! uopće ne trebaju baviti. Naprosto, kako je to učinjeno i prilikom skidanja Titova imena, treba priču riješiti na jednoj kratkoj točki dnevnog reda koja bi pokazala da sadašnja gradska vlast, bez obzira i na ono što je Tito iz današnje perspektive krivo radio, poštuje antifašizam i neupitnu Titovu važnu ulogu u našoj povijesti.

Ne bojte se, Tito nije ante portas, ali povratak antifašizmu jest.

Napoleon ante portas Pariza, Đula daleko od „portas“

Kad je onomad, davne 1815. godine, Napoleon Bonaparte pobjegao iz zatočeništva na Elbi i praćen sve većom vojskom svojih pristaša došao ante portas Pariza, kod mnogih je izazvao oduševljenje, ali kod drugih i strah. Pitate se kakve to veze ima s Gotovcem? Ima. I s Gotovcem i s novinarima. Priča je poučna i često je u različitim derivacijama viđamo i na našoj političkoj sceni. Dakle, jedne te iste pariške novine Le Moniteur Universel popratile su u manje od dva tjedna napredovanje Napoleona prema Parizu bombastičnim naslovnicama.

Transformacija je bila čudesna. Krenulo je s „Ljudožder napustio jazbinu“, pa je nakon toga dan za danom Napoleon bio „korzikanski vukodlak“, „tigar“, „monstrum“, „tiranin“, pa „uzurpator“. Nakon toga, odjednom, bio je samo Bonaparte, pa zatim Napoleon, pa imperator. Konačno, na kraju puta, „Njegovo Carsko Veličanstvo ušlo je u zamak Tuileries“.

Niti je Gotovac Napoleon niti je Nino Đula urednik Le Moniteur Universela, ali neke sličnosti, barem među novinarima, ipak postoje. Istina, pod Đulinim uredničkim vodstvom novinari Jutarnjeg nisu Gotovca tretirali kao vukodlaka ili monstruma. Ali pred izbore za predsjednika SDP-a Jutarnji je krenuo prilično tendenciozno. Ključni tekst pod naslovom „Novi lider SDP-a: Josipovićev učenik, Šeksov suradnik, prijatelj Hase i Penave, a tu je i UDBA“ sumira pristup Đulina tima Gotovcu: maksimalni publicitet Gotovčevim protivnicima i njihovim tezama, Gotovcu tek poneka pohvala.

A onda – čudo! Kao kad se Napoleon iz čudovišta, monstruma i vukodlaka pretvorio u Carsko Veličanstvo. Nakon dva-tri umjerena teksta, sam Đula u svojoj kolumni neposredno pred same izbore, predviđajući njegovu pobjedu, Gotovca hvali kao novu zvijezdu SDP-a, koja se zasad „čini kao lik koji bi mogao ponovo okupiti dio ljudi koji su pobjegli prema Možemo! i drugdje“. Vau! Đula hvali nekoga na ljevici! Ipak, samo maskenbal. Kao i uvijek, Đula i takav tekst koristi kao priliku da, poput pravog desničarskog propagandista, što zapravo i jest, u tekst uvali kritiku ljevice.

Ne samo SDP-a, cijele ljevice. Uostalom, to stalno čini, podmećući i ljevici i lijevim političarima gdje god i što god stigne. I kad treba i kad ne treba. U kontekstu teme i izvan nje. Sjećam se kada je Jutarnji nakon moje pobjede na predsjedničkim izborima 2010. izdao posebnu knjižicu o novom predsjedniku s Đulinim potpisom, ukrašenu lijepom fotografijom. Ne nekom s proslave izborne pobjede, ne nekom u društvu istaknutih hrvatskih ljevičara ni s kakvog političkog skupa, ne onom na kojoj ponosno primam doktorsku diplomu ili nekom gdje sam u društvu kakvog istaknutog glazbenika.

Ne, naslovnicu je krasila fotografija mene mladoga u uniformi JNA koju smo (osim nesposobnih) u bivšoj državi svi nosili. Kao da je ta uniforma ono što me karakterizira. Đula je, zapravo, tendenciozni desničar prije no što je novinar. Neka vrsta Ivkošića 2.0. Bez natruha desnog radikalizma, ali uvijek spremnog na podvalu, manipulaciju i navijanje za desnicu. Ali i bez Ivkošićeve iskrenosti, nekada i naivne, koja zna biti simpatična i onima koji se s njim duboko ne slažu. Navijanje u politici nije sporno ni kad to čine novinari, posebno kolumnisti.

Sporna je metoda nedostojna profesionalnog novinara. Đula je daleko od „portas“ rasnog i profesionalnog desnog novinara, tek je mali, maliciozni propagandist.