FELJTON: Tragična priča o Magi i Ekatarini Velikoj

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Magi – Kao da je bila nekad’ u kojem Dušan Vesić opisuje turbulentan život i preranu smrt ‘socijalističke princeze’ Margite Stefanović Magi iz kultne grupe Ekatarina Velika

Margita Stefanović Magi rođena je u Beogradu, tada glavnom gradu Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1. travnja 1959. godine, pola sata iza podneva. Otac Slavoljub Stefanović Ravasi bio je kazališni i televizijski redatelj, majka Desanka bila je nezaposlena učiteljica.

Margita je završila Srednju glazbenu školu „Josip Slavenski“ u Beogradu (1976) i Osmu beogradsku gimnaziju (1977). Diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu (1984). Najpoznatija je u javnosti po radu s rock-grupom Katarina II/Ekatarina Velika (1982–1994), s kojom je komponirala, pisala stihove i svirala klavijature na sedam studijskih albuma i više od šest stotina koncerata širom SFRJ, uz nekoliko nastupa u inozemstvu. Bila je, također, članica sastava EQV, Karlowy Vary, Kurajberi i The Glissers. Surađivala je s brojnim rock-grupama (Električni orgazam, Parni valjak, Ritam s ovoga svijeta, Direktori, Del Arno bend i drugim). Napisala je glazbu za pet televizijskih filmova i najmanje četiri kazališne predstave. Umrla je 18. rujna 2002. godine na Infektivnoj klinici u Beogradu od toksoplazmoze. Smrt je došla kao posljedica side.

To bi bio enciklopedijski pristup. On je, naravno, uvijek nepodnošljivo nepravedan. Što bi svaka enciklopedija morala još znati o Margiti Stefanović? Što reći onima koji nisu imali sreću upoznati je? Kako je opisati? Kako je objasniti? Kako definirati tu tragediju i to mučeništvo? Što se, ustvari, dogodilo?

Magi je bila jedna od najljepših Beograđanki svog vremena. Bila je nekako drugačije lijepa. Poznata po tome da nije lagala svoju ljepotu korekcijama, bila je stvarno lijepa. Bila je tinejdžerski san mnogih od nas. Ne samo zato što je bila tako lijepa, nego i zato što je izgledala nedostižna. Ivan Ranković Rakac reći će da je Magi bila „djevojka koja je plijenila na sve načine – i kao žena, i kao drugar, i kao muzičar. Bila je lijepa, zgodna, duhovita, inteligentna, talentirana“. Rakac vjeruje „da je cijeli grad bio zaljubljen u nju“.

I ne samo grad u kojem se rodila i u kojem je živjela nego i drugi gradovi u koje je dolazila svirala s Ekatarinom Velikom. Ivan Fece Firči ispričat će da ih je svugdje, gdje god bi došli svirati, dočekivala lokalna intelektualna elita. Bend je mislio da je ta elita dolazila čekati sve njih.

Ustvari, dolazila je upoznati Magi. „Pobro i ja smo čekali koncert ispred Morače, a ona je stajala u zelenoj haljini i ljutila se na organizatore kojisu otkazali nastup“ – pisao je Željko Milović u svojim sjećanjima na Margitu. „Sav je muški svet zurio u nju, bila je laka i lepršava, nežna i odlučna u isto vreme, odraz naših vlažnih pubertetskih snova.“

Neke njezine postupke možemo i moramo objasniti epilepsijom, neke heroinom.Neke postupke Magi pak duguje svojim okultnim eksperimentima, u koje se upuštala kao članica Reda OTO

Na pitanje kako najradije pamti Magi, Jadranka Janković Nešić reći će da „neke žene u životu budu jako lepe kad im se dogode lepe stvari – kad rode bebu, kad nađu pravi posao, kad se udaju za ljubav svog života.

Margita je bila najlepša kad svira.“ Vladimir Jakšić Musa upoznao ju je u studiju Enca Lesića. „Bila je drugačija, samim tim zanimljiva, pomalo misteriozna, puna samopouzdanja i jedne gotovo aristokratske kulture.“

Za Dušana Gođevca bila je „jedinstven doživljaj, ni sa čim usporediv“. Za Vasu Zelenog bila je „najbolja riba na svetu“. Za Malcolma Muharema bila je „heroina jednog vremena“. Kad se pogleda na prvu loptu, to bi mogla biti i igra riječi.

Što se, dakle, dogodilo s „heroinom jednog vremena“?

Svi znamo da se dogodio heroin. Ali je li heroin bio i početak i kraj? Samo početak? Samo epilog?

Magina tragedija vuče korijen iz obitelji. To je bila klasična jugoslavenska patrijarhalna obitelj stabilne srednje klase tog vremena. Otac je bio iz Čačka, majka je bila Kosovarka, oboje Srbi porijeklom iz Crne Gore. Otac je radio, družio se, pio, imao ljubavnicu i zaseban krevet, majka je ostala kod kuće, čekala muža i podizala Magi kako je znala i umjela.

Dvije stvari obilježile su Magin život još od djetinjstva: težak, neobično dubok i neuravnotežen odnos s majkom i epilepsija. Od tog dvoga, činilo se da je epilepsija bila manje zlo. Od četvrte ili pete godine, poslije upale čeonog režnja, Magi je bolovala od epilepsije i sve do smrti nije liječena. Napadi su bili relativno rijetki, ali ostale su stalne i jake glavobolje.

Odnos s majkom razvijao se pak u velikom međusobnom nerazumijevanju. U današnjem gledanju na stvari, Magi je bila zlostavljano dijete.

Prošla je torturu djece srednje klase, čestu u Beogradu u to vrijeme:biti uvijek prvi i najbolji, po svaku cijenu. Magi jest bila prva i najbolja, no uprkos tome izlagana je stalnim psihičkim pritiscima i batinama. Ne znamo je li otac bio upućen u to.

Iz neriješenih odnosa u obitelji Magi je iznijela nesigurnost koja je učinila da se čitav njen život razvije i završi kao sustav naoko čudnih, veoma zamršenih, u suštini pogrešnih odluka. Među njima se dvije mogu jasno izdvojiti: odluka da ne potraži stručnu pomoć u svim fazama života i odluka da brigu o sebi prepusti heroinu. Majka je kriva zbog činjenja, otac zbog nečinjenja. Epilog ove dvije krivice je treća, Magina – „krivica“ što je rasla u neprekidnom dubokom neskladu između osjećanja poniženja i superiornosti.

Očeva greška je tim veća što je Magi svoje sklonosti ka umjetnosti, hedonizmu i ovisništvu povukla od njega. U djetinjstvu je bila sputavana u svemu, osim u izučavanju glazbe. Sputavanaje čak i u fizičkom razvoju. Od časa kad je počela svirati klavir, imala je zabranu fizičkih aktivnosti jer joj je majka htjela sačuvati prste od povreda. Magi je smjela samo plivati, svega dvije sedmice godišnje. U pubertetu je prerano upoznala loše strane ljubavi – posesivnost i ljubomoru, prije svega – a to su emocije koje je donijela od kuće. Kompleks nedovoljno kvalitetne osobe – koji joj je usadila majka – donio joj je potrebu za neprekidnom pažnjom. Tijekom godina kod nje se razvila potreba za muškarcem s osobinama alfa mužjaka – što joj je, također, nedostajalo kod kuće. Tako je pokušavala uspostaviti ravnotežu prema odnosu s majkom.

Magi je imala različita objašnjenja za svoje potrebe za drogama.Pretpostavka je da je prvi put posegnula za opijatima kako bi pokušala umanjiti glavobolje

Glazba joj je išla neobično lako. Imala je apsolutni sluh, što je značilo da čuje drugačije od drugih ljudi. Brzo je shvaćala, pa je ostalo da to što je cijelim bićem upijala od prvog dana još samo razvija onoliko daleko koliko bi sama htjela. Predviđana joj je blistava karijera pijanistice. Izgledalo je da je glazba jedino područje gde je mogla biti onakva kakva je uistinu bila: radoznala, duboka, energična, temperamentna, opuštena. Nasuprot jedne situacije koja je kod nje razvijala osjećaj ništavnosti, u glazbi je stajao osjećaj u kojem je bila sve. Dok je bila samo u glazbi, osjećala se kao u kolijevci. Ali kad bi izašla iz kolijevke, ne bi znala što bi s ogromnim, strašnim svijetom oko nje. Takva je bila u sedmoj godini, takvu ju je Vladimir Stojić vidio u trideset sedmoj. Takva je ostala do kraja.

Bila je uvijek najbolji đak u svojoj generaciji. Tijekom školovanja u osnovnoj školi i gimnaziji imala je same petice. Tijekom svog glazbenog obrazovanja također je nagrađena najvišim ocjenama. Uz paralelne obaveze u dvjema školama pročitala je važne knjige, upoznala velike filmove i slušala različitu glazbu svog vremena. Govorila je tečno engleski jezik i neobično crtala. Bila je beskrajno dobra, razgovorljiva i posvećena. Nitko nije mogao biti bolji prijatelj od nje. Beograd je izrodio malo takve djece, ali takvu djecu mogao je izroditi samo Beograd.

Ali Beograd je uvijek bio samo Beograd, ništa više nego odsjaj provincije u svjetlima velegrada. U šezdesetim i sedamdesetim godinama dvadesetog stoljeća Beograd je više nego ikad u svojoj povijesti živio dvostrukim životom: jedan život odvijao se u javnosti, drugi unutar zidova. Dvostrukim životom živjeli su i Magini roditelji, dvostrukim životom živjela je i ona. To je osobina koju su joj roditelji razvijali od djetinjstva. Magina epilepsija oduvijek se skrivala, čak i od nastavnice klavira. Što bi bilo da je Magi imala napad na satu, a da je Liliku Petrović uhvatila panika, na to nitko nije mislio.

Magi je rano naučila ne razgovarati, nego skrivati.Prvu podjelu na svjetove napravila je u djetinjstvu: podijelila je krug svog života na dio u kojem je dominantna majka i dio u kojem je dominantna glazba. Kad joj je glazba oduzeta, svijet se podijelio na dio kojim je i dalje upravljala majka i dio kojim je upravljao inat majci. Kad je majka umrla, Magi se našla u čudu što izvan toga što je u inat napravila majci više nije bilo ničega. Do majčine smrti svijet droge i svijet bez droge donekle su komunicirali i živjeli u kakvoj-takvoj suglasnosti. Od majčine smrti do Magine smrti ta dva svijeta bila su jasno razdvojena.

Inat majci prošao je kroz brojne faze otkrivanja i eksperimentiranja sa samodestrukcijom. Mistične i mračne stvari neodoljivo su je privlačile, kršćanske vrijednosti u tom periodu nisu na njoj ostavljale bitnog traga. Ako je mogla, išla je do kraja ne mareći za posljedice, ali je onda negirala da one postoje. Već u pubertetu naučila je ne kajati se – i tako je savjetovala drugima. Kako bi rekao njen školski drug Vlada Aleksić, već od srednje škole Magi je bila, ustvari, „djevojka iz neke priče o doktoru Jekyllu i mister Hideu“.

Magi je imala različita objašnjenja za svoje potrebe za drogama. Pretpostavka je da je prvi put posegnula za opijatima kako bi pokušala umanjiti glavobolje.

Potom je heroin postao povremena utjeha, ali i bijeg od uznemirujućih misli koje su se u njoj beskrajno međusobno tukle, neprekidno se vrteći ukrug.

Ključni trenutak njenog preobraćenja dogodio se ljeta 1977. godine, kad je u mjesec ili dva ostala bez čovjeka koji joj je bio ljubavna fiksacija, bez čovjeka koji joj je bio umjetnička fiksacija i bez studija glazbe. Glazba joj je mogla nadoknaditi druge gubitke, ali bez glazbe sav njen dotadašnji razvoj posve je obesmišljen. Majka ju je sasvim dala glazbi i onda joj oduzela glazbu. Tako monstruozan čin morao je ostaviti ozbiljne posljedice. U razgovoru s Brankicom Grgić, jednom od rijetkih koje je vodila o toj temi, Magi je rekla da je heroin za nju bijeg od svega, obrana od vanjskog svijeta, način na koji se isključivala.

Heroin, u početku zamišljen kao bijeg, s vremenom je počeo izgledati kao izlaz.

Tko zna, možda joj je heroin u to vrijeme, 1977. godine, sačuvao život? U takvim lomovima kakav je bio njen, samoubojstvo često izgleda kao dobar izbor. Opet, ako se tada nije ubila, svjesno je tog časa ušla u neku vrstu produženog samoubojstva. Kao da joj se metak u sljepoočnicu činio previše lakim načinom. Kao da je rekla: „Ubit ću se polako, natenane.“

Kao da je bilo nekog meraka u tome. Magi je voljela riječ merak. U znak zahvalnosti, život joj je dao još jednu šansu. Ipak, arhitektura se pokazala isuviše oholom i lažljivom da bi joj ponudila ishodište koje bi je moglo spasiti. Njena istina je bila drugačija.

Poslije je kao „gluvo kuče“ lutala kroz život. Za glazbu je imala apsolutni sluh, ali za život nikakvog sluha nije imala. Madam Piano će točno reći: „Ona nije bila iz ovog sveta.“

Bi li je zasnivanje obitelji moglo odvojiti od droga? Možda bi. Možda se zato nikada nije upustila u takvu avanturu. Ova druga, s drogama, činila joj se daleko izvjesnijom.

Kako je izgledao Magin život? Prva misao svakog narkomana kada se probudi jest da mora nabaviti drogu. Počinje traženje novca, zvanje dilera, održavanje kontakata s drugim narkomanima. Sve drugo podređeno je ritualu koji se često zna protegnuti na cijeli dan. Narkoman će slagati milijun puta i neće se obazirati ni kad se to počne primjećivati. Nekome je dovoljna jedna doza dnevno, nekome je potrebno više. Finalni cilj je zadovoljstvo. U jednom trenutku zadovoljstvo se više ne postiže i javlja se duboko nezadovoljstvo. Mozak je promijenjen i počinje se mijenjati ličnost. Dolaze teške depresije, uznemirenost raste, osjećaj nerazumijevanja od strane okoline se pojačava. Smatra se da je narkoman spreman apsolutno na sve da bi umirio receptore – pa i da ubije.

Pjesme Ekatarine Velike uvijek su se uklapale u najrazličitija tumačenja. Tako bi Zemlja mogla biti i patriotska pjesma, i pjesma o tlu, pa čak i pjesma o paklu – po ocjeni okultista

To se, ipak, ne događa često, ali laž, krađa, pljačka i/ili prostitucija svake vrste nisu neuobičajeni.

Moglo bi se lako reći da heroin navodi čovjeka na neke od životinjskih oblika ponašanja.

Je li i Magi bila takva? Bila je. Možda s malo više dostojanstva nego netko tko ga nije nikad imao, ali – bila je. Heroin ne mari za zasluge u životu koji nije na heroinu. Međutim, kao za prokletstvo, heroin upropasti ličnost, ali ne utječe negativno na prirodnu inteligenciju.

Sve drogiranje nikad nije dovelo Magi u situaciju da ne razumije glazbu. Opet, dovelo ju je u situaciju da izgubi ličnost. To je stanje kad misao o slobodi ostane zatočena u tijelu kojim vlada droga. Tad više nema slobode, nema ličnosti, nema ničeg – samo diler, novac, odlazak na „šemu“, povratak, kuhanje, ubrizgavanje, iščekivanje osjećaja euforije. Strah od toga da se diler neće javiti, strah da neće dati na „ler“, strah od murije, strah da će droga biti loša, strah da će euforija izostati. Onda se sve to ponavlja.

U danu koji traje dvadeset četiri sata ne preostaje mnogo vremena za život izvan droge. Droga je svrha, cilj, razlog.

Droga je bila Magin izbor. Sama je odabrala svoju sudbinu. Je li se uopće mogla izvući? Pravo je pitanje je li htjela. Sve ukazuje na to da nije.

„Ako ćeš pokušati“ – tako je savjetovao Bukowski – „idi do kraja, inače nemoj ni počinjati.“ Magi je otišla do kraja.

Neki ljudi s manjim problemima prošli su gore nego ona, mnogi su se izvukli s većim problemima od njenih. Ako su se izvukli, to je bilo zato što su razgovarali o sebi. Magi nije razgovarala o sebi. Magi nije radila na svojim emocijama. Traumatizirana u najvažnijim periodima svog razvoja, razgovorom bi stekla šansu raditi na svojoj ličnosti. Međutim, izgledalo je kao da se namjerno odala heroinu baš zato da ne razgovara o sebi. Zato su s vremenom njeni problemi postajali samo veći, a ona do kraja života nije razumjela da je svaki problem koji je imala manji od problema koje joj je napravio heroin.

Neke njezine postupke možemo i moramo objasniti epilepsijom, neke heroinom. Neke postupke Magi pak duguje svojim okultnim eksperimentima, u koje se upuštala kao članica Reda OTO. Na ovaj ili onaj način, to je trajalo sve dok se nije krstila, 1995. godine.

Srđan Gojković Gile reći će da je Margiti, između ostalog, „udarila slava u glavu“. Svakako da tu ima istine. Međutim, prije će biti da – tako nesigurna kakva je bila – nije znala što će sa svojom slavom.

Svakom od nas život je potraga za nečim čemu stremimo. Magin život obilježile su dvije potrage: potraga za glazbom i potraga za idealnim ljubavnim partnerom. Nije imala sreće ni u jednom ni u drugom.

Glazbe koju su drugi čuli glasnije od nje bilo je dovoljno. Glazbe koju je ona čula glasnije nego što su je čuli ljudi oko nje – ili glazbe koju nitko nije čuo osim nje – bilo je malo. Ona je željela neku drugu glazbu, Ekatarina Velika bila je sreća u nesreći koja ju je snašla kada je ostala bez te neke druge glazbe, koju je ona doživljavala kao svoju. Ekatarina Velika je tuga žene koja je tuđom voljom ostala bez svoje glazbe.

U Maginom vremenu bilo je malo žena kojima je rock’n’roll bio smisao i/ili način života. Slađana Milošević, Anja Rupel i Nina Sever iz grupe Videosex, Tanja Jovićević iz Oktobra 1864, Snežana Mišković, Marina Perazić, Magi. Sve su one na svoj način bile lijepe, kreativne i drugačije jedna od druge, ali Magi je uvijek bila nešto posebno. Ono što je za sve njih bio iskren napor, za nju je bila rutina. Ako se netko pita zašto nikad nije poželjela otići preko te rutine, to je zato da ne bi ugrozila Ekatarinu Veliku.

Ekatarina Velika bila je njezin veliki kompromis. Kad ga je već napravila, držala ga se grčevito. Posvetila mu se u potpunosti i dala mu više energije nego što je sama imala. Kasnije, kad Ekatarine Velike više nije bilo, ona više nije imala snage za nešto u čemu ne bi bilo kompromisa.

Kad se sve sabere, Magi je osobno možda najviše dala kroz EQV. Izvan klasične glazbe, EQV je Magin najmanji glazbeni kompromis. Šteta je što taj projekt nije nastavljen, možda bi joj posljednje godine života učinio lakšim.

Ekatarina Velika nastala je i opstala kao Magina osveta majci zato što joj je nametnula visoke standarde, a onda joj nije dopustila ispuniti ih. Magi je otišla u potpunu kontru i tamo ispunila sve standarde koje je sama sebi postavila. Izgledalo je kao da se Ekatarinom Velikom izrugnula majci.

Poslije toga nisu razgovarale. Ekatarina Velika je pretposljednji čin Magine drame s majkom. U posljednjem, Magi je rekla da se pomirila s majkom pred njenu smrt, ali postoji ozbiljan svjedok koji tvrdi da to nije točno.

Ekatarina Velika je bila netipičan balkanski proizvod. Neki tipičniji balkanski proizvodi, zanimljivo, nisu opstali. Međutim, glazba EKV-a suviše duguje stranim uzorima i nije prepoznata izvan jezika na kojem je pjevana. Ona se nije razvijala i ostala je zatvorena u svoju žanrovsku isključivost. Njihova poetika pak, kad se prevede na drugi jezik, gubi ona značenja i onu snagu koje ima kad je pjevana na svom jeziku. Ali, na jeziku na kojem je pjevana, ona spada među najviše domete prepoznavanja i neprekidno osvaja nove generacije. To je najprije zato što slavi individualnu emociju u kojoj je svatko ponaosob svoj vlastiti Bog, zato što je rodno neodređena i zato što dopušta svakome u njoj razviti svoj doživljaj stvarnosti. Magi bi to rekla ovako: „Ti osećaš sve što i drugi, samo si ti pojačivač osećanja, kanal samog osećaja.“

Pjesme Ekatarine Velike uvijek su se uklapale u najrazličitija tumačenja, i uvijek je bilo dovoljno mjesta za nova. Tako bi Zemlja mogla biti i patriotska pjesma, i pjesma o tlu, i pjesma o međusobnom traženju različitih a sličnih, pa čak i pjesma o paklu – što bi moglo biti tumačenje okultista, jednako (ne)kvalitetno kao sva druga. To je ogromna vrijednost njihove poetike. Što je pjesnik točno htio reći – nećemo, ustvari, nikada saznati. Dobro je što je tako. Svaki put kad se krene u analize, kao da jedan komadić te čarolije nepovratno ode.

Mogu se, naravno, čuti i priče da Ekatarina Velika ne bi nikad ništa napravila da njeni ključni članovi nisu bili narkomani. „Da se nisu drogirali“ – govore neki „ozbiljni“ ljudi – „ne bi bilo ništa od njih.“ To su neodgovorne priče. Heroin kod Magi nije služio da bi joj podigao kreativnost, heroin joj je omogućavao elementarno funkcioniranje. Sve drugo su nepotrebne laži „moralno ispravnih ljudi“. Ipak, moralno ispravan čovjek ne odnosi se olako prema tuđoj nesreći.

Ekatarina Velika bila je Magin veliki kompromis. Kad ga je već napravila, držala ga se grčevito. Posvetila mu se u potpunosti i dala mu više energije nego što je sama imala. Kasnije više nije imala snage za nešto u čemu ne bi bilo kompromisa

Koliko je Margita kao glazbenik dala Ekatarini Velikoj? Na prvu riječ, svatko od nas bi lako rekao da je dala mnogo. Možda bi pogriješio. Oni koji bi se mogli razumjeti u to kažu da – kao glazbenik – baš naprotiv, nije dala mnogo. U prijevodu, Ekatarina Velika tražila je od Magi samo komadićnjene glazbe. Iz toga bismo lako izvukli zaključak o Maginoj glazbenoj superiornosti. Da je dala više, to onda ne bi bila Ekatarina Velika, to bilo nešto drugo. Ipak, da smo mogli birati između Ekatarine Velike i tog nečegdrugog što je eventualno moglo biti, bismo li poželjeli to drugo?

Ali, pre svega, odavali su energiju kao da su rođeni brat i sestra.

To je bila ona vrsta povezanosti koja pokazuje da ne morate s nekim biti svaki dan kako biste ga razumeli, da biste telepatijom prizvali njegov telefonski poziv. Tako su oni funkcionirali.“ Milan je bio možda najvažniji muškarac u Maginom životu. S njegovim značajem mogao se usporediti samo značaj njenog oca. U posljednjim godinama Milanovog života izgledalo je da je Magi svoju uobičajenu fiksaciju bila prenijela na Milana – naročito otkad je on izrazio želju nastaviti se baviti glazbom bez nje. Kad je umro, govorila je o njemu kao da je živ. Zašto, onda, nikad nisu postali ljubavni par? Iz Magine vizure, koju je otvorila svom okruženju pred smrt, ona je pokušala više puta, ali ju je Milan, govorila je, odbijao zbog svoje biseksualnosti. Ali, kao i sve drugo što je govorila pred smrt, tako i ovo treba uzeti s rezervom.

Što je Milanova smrt značila za Magi? Slomila ju je, a ona to nije javno pokazala. U to vrijeme živjela je s Vladimirom Stojićem i govorila mu da se želi otarasiti droge i početi novi život. Vladimir Stojić razmišlja ovako: „Lako je moguće je da je Milanova smrt srušila tu njenu odlučnost da se batali droga i počne novi život.“

Ipak, je li ta odlučnost ikada zaista postojala? Ako i jest – u što imamo pravo sumnjati – ona je svakako bila sve manja kako su oko nje nestajali redom svi koji su joj nešto značili. Milanova smrt načela ju je, ali očeva smrt sasvim ju je dotukla. Ostala je bez posljednjeg uporišta. Od tada, njen život išao je samo nizbrdo.

Da li je poslije očeve smrti morala prodati najprije stan u Smiljanićevoj, a zatim i stanove koji su ostali iza Smiljanićeve, nakon (moguće) pljačke? Po svemu sudeći, morala je. Kad je Milan umro a Ekatarina prestala s radom, Magi više nije imala kakav-takav ali relativno redovan izvor prihoda. Bila je dužna dilerima, te sume su začas narastale na tisuće maraka. Da u jednom trenutku nije prihvatila vratiti dugove prodajom stana, mogla je lako biti unakažena, pa i mrtva. U to vrijeme, sredinom devedesetih, život u Beogradu nije vrijedio mnogo.

U posljednjoj fazi života Magi se dosta promijenila. Prva i najvažnija promjena dogodila se sedam godina pred kraj: napustila je okultizam i izgradila duhovnu vertikalu u skladu s pravoslavnim kršćanstvom. Sve je rjeđe tražila od života više nego što je smjela i sve je češće pristajala na mnogo manje nego što bi pristao bilo tko na njenom mjestu. S jednakom lakoćom s kojom je u prethodnim desetljećima umjela doseći najveće visine, tako je u devedesetima prihvaćala najstrašnija poniženja namijenjena ljudskom biću. U jednom trenutku primila je na sebe taj križ mučeništva i nosila ga na grudima do kraja.

Magino zdravlje dramatično se pogoršalo poslije očeve smrti. Epileptični napadi postajali su češći, zato je sve rjeđe bilo moguće razumjeti što govori. Kad je izgledalo da govori nepovezano jer je možda pod utjecajem heroina, uglavnom je to bilo zato što je prije toga imala epileptični napad. Sve je slabije vidjela i sve je češće padala na ulici a da se toga uopće ne bi sjećala. Ipak, nije odustajala.

U to vrijeme znala je živjeti sa svakim, samo nije mogla živjeti sama sa sobom. Govorila je da je sebi „najgore društvo“, zato nije smjela biti sama. A bila je uvijek sama. I kad je bila okružena onima koje je voljela i kad je bila okružena onima koji su nju voljeli. Kao da je oduvijek bila sama. „Bila je umorna od života i primitivizma“ – zaključit će Bojan Matić – „okružena samoćom i nerazumijevanjem, i stalno novim likovima oko sebe“ jer su je stari napuštali. Ali i dalje je imala taj svoj blagi glas, tužne oči i duboku, čistu dušu. „Magi je bila emotivno jako nezrela ličnost“ – dodat će Matić. „Prilazila je ljudima na sebi svojstven način vjerujući da i oni na isti način prilaze njoj – a nije bilo tako. Davala je svakome ono što ni sama nije imala. Njome je bilo lako manipulirati.“

Međutim, njenu dobru dušu lako su prepoznavali svi koji su imali isto tako dobru dušu i uvijek je mogla imati nekoga tko bi joj pružio hranu i utočište. Oni bi je gledali onako kako su je doživljavali – kao ikonu rock’n’rolla, superiorno biće, nekog vrijednog svake hvale. Ona je pak osjećala da ne može odgovoriti tim očekivanjima. Prema takvim ljudima bila je ekstremno zatvorena. Vukla je nelagodu od jednog do drugog mjesta i odlazila bez objašnjenja čim bi naišla na nekog iz svog svijeta. Taj njen svijet bio je u posljednjem periodu sve češće sastavljen od najtežih narkomana. Oni su pak znali sve o njoj. Lakše je razumjela i podnosila sebe lošu.

Na kraju, čini se kao da je sav njen život bio samo jedna velika borba protiv straha. Ulagala je ogromne napore kako bi pobijedila taj strah, a on je postajao samo veći. Poslije svega činilo se da je u toj borbi heroin bio njen najpouzdaniji saveznik. Nije služila strahu samo kad je služila heroinu. Takav život ne zaslužuje nitko, čak ni ako je to osobni izbor. Je li se, ipak, pokajala – mada je svima savjetovala da se ne kaju? Pred smrt je govorila da ne smije ocu na oči, a to nije mogao govoriti netko tko se ne kaje. Je li pokajanje došlo prekasno? Za pokajanje nikad nije prekasno, čovjek tako ode pomireniji sa samim sobom. Ipak, došlo je prekasno da bi joj spasilo život. Od čega se točno sastojalo to pokajanje, to samo ona zna i dobro je da tako i ostane.

„Društvo nije umelo da prepozna Margitine vrednosti jer samo ne ume da čita umetničke zagonetke. Ta nepismenost je proizvela nestanak Margitinog stvaralaštva“ – zapisala je Aleksandra Slađana Milošević, i dodala: „Magi je ostavila dve opomene. Jednu umetnicima, da istražuju umetnost kroz palete svetlijih tonova, a drugu društvu, da izoštri pogled uperen u stvaralaštvo. Umetnike moramo ponekad čuvati od njih samih, ne napuštati ih, odbacivati ili nebrigom uništavati.“ Na kraju, Milošević je izrekla i jasnu optužbu: „Margita nije kriva što je snaga umetnosti koju je nosila iscrpla njene životne resurse. Kriva je sredina što nije sprečila njen nestanak.“

Miroslava Lilika Petrović mislila je slično: „Ne mogu ne biti ogorčena zbog toga što je Magi tako stradala. To ova sredina nije smela dozvoliti.“

Jesmo li joj, dakle, mogli pomoći? Institucionalno, u tim godinama, ne. Beograd je našao načina da koliko- toliko zbrine svakoga, ali nikada nije imao volje zbrinuti one koji su drugačiji. Nigdje drugačiji nisu potrebniji nego u Beogradu, a Beograd okreće glavu od njih. Oni koji žele biti isti ne razumiju one koji su drugačiji. Možda bi se nešto dobro dogodilo da je Margita pisala ovome ili onome, ali drugačiji ne pišu ovome ili onome. Možda je netko mogao pisati umjesto Margite, ali nitko to nije učinio. Svatko tko je poznavao Zorana Đinđića mogao je otići k njemu i zamoliti da država nešto učini za Margitu. Ipak, nitko to nije učinio. Zašto? Zato što smo je se stidjeli, zato što nismo imali vremena, zato što smo vjerovali da smo nemoćni, Institucije kojima je Magi po definiciji pripadala ponijele su se skaredno.

Produkcija gramofonskih ploča Radio Televizije Srbije flagrantno ju je pokrala. Radio Televizija Srbije pak trudila se ništa ne platiti jer je u to vrijeme podrazumijevala da je umjetnik taj koji treba uzdržavati Miloševićev informativni program, a ne obrnuto. Za sve reprize emisija zbog kojih je Margitin otac ostavio pola života u toj kući Margita je na godišnjem nivou dobijala deset posto mjesečne plaće jedne skromne voditeljice. Na ovim dvjema nacionalnim kućama ostaje krivica. Nisu joj mogle spasiti život, ali su ga mogle učiniti dostojnijim. Kad su se nacionalne institucije ovako ponijele, svaka pomoć morala se svesti na individualnu. Ona, razumije se, nije mogla biti naročita jer nitko od ljudi s kojima se družila nije bio imućan. Oni koji su se obogatili izbjegavali su je. Neki koji su imali a nisu htjeli dati pravdali su se da bi sav novac koji bi joj eventualno dali potrošila na drogu. Neki su znali da nema, a pravili su se da ne znaju. Neki među njima bili su u ponekim ranijim fazama njeni najbolji drugovi. Ipak, mogla je računati na smještaj i skromnu hranu kod dobrih ljudi. Bilo ih je uglavnom dovoljno. Nešto novca dobila bi samo od Aleksandra Ilića i Todora Jovanovića. To je, nažalost, bilo sve.

A ni ona nije znala tražiti. Čekala je da sami pokažemo da smo je dostojni, a nismo to pokazali. Pojedini među nama smirivali su „savjest“ tako što su javno govorili da „joj tako i treba kad je sve proćerdala“. Ako je proćerdala, svoje je proćerdala. Nitko nije vrijedan toga da bude njen sudac. Ivan Ranković dao je ovakvu usporedbu: „Za Milana mogu reći da je živio i umro dostojanstveno. Za Margitu to ne mogu reći.“ Da je mogla živjeti dostojanstvenije, to znamo. Ipak, je li mogla umrijeti dostojanstvenije?

To je teško reći. Umrla je ondje gdje je po prirodi stvari pripadala njena smrt, okružena nemarom medicinskog osoblja, ali brigom i ljubavlju onih koji su je najviše voljeli. Netko bi mijenjao sve svoje bogatstvo da može umrijeti među onima koji ga vole. Ali, je li posljednje godine života mogla provesti kao usamljena grofica – kako ju je Marko Milivojević želio vidjeti? Oni za koje se čini da znaju nešto o tome tvrde da je mogla poživjeti duže da je imala više novca u džepu. Tada bi, kažu, mogla kupovati kvalitetniji heroin, on bi je duže održao u životu. Opet, kad god je prodavala nekretnine i imala ozbiljniji novac u rukama, ponašala bi se s njim nerazumno, gotovo bahato. Ponekad je izgledalo da ga se željela što prije riješiti. Budući da još dugo nećemo imati situaciju u kojoj država daje narkomanu stan, bonove za hranu i svakodnevnu dozu čistog heroina, ne možemo ostati daleko od zaključka da je Magi u jednoj fazi života, ustvari, bio potreban staratelj.

Kako god, bila je žrtva jednog vremena koje nije marilo ni za koga. Bila je simbol jedne klase i simbol njene propasti. Nitko ne bi ni danas primio na sebe odgovornost za sudbinu Margite Stefanović, pa ni za sudbinu njenog naslijeđa. Nekad je okretanje glave jednako strašan zločin. Milan Mladenović prepoznat je u međuvremenu i kao važan čimbenik hrvatske kulture – što on u današnjem poimanju nacionalnog nesumnjivo jest, mada to u svojoj suštini nikad nije bio. On je, naime, možda najbolji primjer onoga što je rijetka privilegija – prepoznat je u svim kulturama nasljednicama jugoslavenske kulture. Ta jugoslavenska kultura bila je okrenuta jednom širem i dubljem prostoru, zato je bila drugačija od ovih malih, jednonacionalnih, koje su došle za njom. Ako se pak ponekad i u Beogradu zastidimo jugoslavenske kulture, kada ćemo Margitu Stefanović prepoznati kao važan činitelj srpske kulture?

Magi je zaslužila ulicu koja bi nosila njeno ime. Među mnogim razlozima, navodim dva: bila je prva beogradska – ako nije bitno da je bila i jugoslavenska – pijanistica koja je kvalitetno spojila klasičnu i rock-glazbu. Drugo, i još važnije, napisala je glazbu koju mnoge generacije prepoznaju kao svoju. Ulica ili trg? Ona je spajala različite svjetove i u sebi i oko sebe. Kad bi neko dijete jednog dana, u prolazu, pročitalo ploču s imenom Margite Stefanović pa pitalo majku tko je bila ta žena – možda bi je trg bolje opisao nego ulica.

Naravno, ne daju se imena trgovima i ulicama samo zato da bi se olakšala orijentacija, nego i da bi stalno živjelo sjećanje na neke ljude koji su zadužili grad, na njegov duh koji su nosili i njegovali i kad bi odlazili iz njega. Koliko je samo ljudi iz Jugoslavije vjerovalo da je Beograd najvažniji grad na svijetu – kad je znalo da Margita dolazi iz Beograda!

Možda ne u nekom gradu u kojem nikad nije živjela, ali u gradu u kojem se rodila, živjela i umrla, koji je beskrajno voljela, iz kojeg je odlazila nakratko samo da bi se mogla vratiti, ona mora imati mjesto koje podsjeća na nju. Njoj je mnogo toga za života bilo uskraćeno. Ne smijemo joj ostajati dužni i poslije smrti.

5.

Kad je Margita Stefanović umrla, ostavinska rasprava nije provedena. Pričalo se da je imala ugovor o doživotnom uzdržavanju s Aleksandrom Ilićem, ali on to nije potvrdio. Iza Margite su ostali stambeni objekt u Borči, neutvrđen broj rukopisa i dnevničkih bilješki i autorska i izvođačka prava. Ne zna se pravna sudbina adaptirane garaže u Ulici Save Maleševića. Pretpostavlja se da se većina pisane zaostavštine nalazi kod slikarice Milice Simonović. Novac od autorskih i izvođačkih prava ne isplaćuje se i završava u „neraspoređenim sredstvima“, kao u SOKOJ-u i Organizaciji PI – ili ostaje na računima ili u džepovima izdavača glazbe Ekatarine Velike. Smrću Danice Mladenović, pravnog nasljednika Milana Mladenovića (2016), i Dušana Ercegovca, njenog pravnog zastupnika (također 2016), situacija s autorskim i izvođačkim pravima Ekatarine Velike postala je naročito komplicirana.

Margitini najbliži srodnici su bratići Milan i Radivoje Stevanović. Oni su djeca bratića Margitinog oca Slavoljuba Stefanovića. Milan živi u SAD-u, Radivoje živi u Beogradu. Obitelj Ravasi, koja također živi u SAD-u, nije s Margitom u krvnom srodstvu.

Z A K L J U Č A K

Na samom kraju…

Margita Stefanović – za nekog Magi, za nekog Maga, za nekog Magična, za nekog Glazba, za nekog Magija, za nekog Muza, Misao, Moć, Misija – najtužnija je beogradska umjetnička sudbina. Uz Gorana Ipeta Ivandića, to je jedna od dvije najstrašnije sudbine jugoslavenske i srpske rock-kulture. Kako je nadahnuto zaključio Petar Popović, Magi je „najlepši i najtragičniji rekvijem ispisan na beogradskom asfaltu“.

6.

Margita je prva umjetnička princeza izašla iz stabilne beogradske srednje

klase i simbol jedne generacije koja se nije snašla u lažima. Ona je epilog nestvarnih osamdesetih. Ona je posljedica sreće koju smo imali da se država Jugoslavija nije miješala u popularnu muziku. Ona je epilog tržišnog načina tretiranja umjetnosti u Srbiji. Ona je primjer kako ovdje prolaze drugačiji. Ona je upozorenje, znak, primjer, pouka. Margita nije bila samo duh Beograda koji je budio nadu, ona je bila sam taj Beograd, i njena smrt simbolično se poklopila sa smrću tog istog

Beograda, koji je preživio i Turke i Nijemce i revolucionare imovine, ali je dopustio da bude smrvljen pred konačnom najezdom revolucionara duha. Negdje od vremena otkad Margite više nema, to više nije taj Beograd. To je sad neki drugi grad koji se isto zove. Jimi Hendrix je umro 18. rujna 1970. godine. Aljoša Buha je umro 18. rujna 1986. godine. Margita Stefanović je umrla 18. rujna 2002. godine. Ne znam je li to Buha svirao bolje nego što smo mi znali čuti, ali ako 18. rujna 2018. umre bubnjar, znat ćemo da Bog pravi orkestar.

Komentiraj