Nacional donosi ulomak iz autobiografije jednog od najvažnijih suvremenih umjetnika Brace Dimitrijevića, koju je nazvao ‘Louvre je moj atelje, ulica moj muzej’, u kojem opisuje dio svojih humanitarnih aktivnosti tijekom opsade rodnog Sarajeva

Kako sam već kao malen bio poznat, u životu nisam morao praviti kompromise s onima koji su svijet vidjeli drugačije. Niti sam se ja približio njima, niti oni meni. Njihovo ružno meni je bilo lijepo i obratno. Što je njima bilo nevjerojatno, meni je bilo obično, logično, a logično je i lijepo. Ako netko iz njihova svijeta prijeđe za sto godina na moju stranu, neću zamjeriti. Svatko ima pravo na svoju brzinu, na svoju muziku.

Jedna djevojka mi je rekla da joj je životni san otvoriti slastičarnu, a jedan mlađi inženjer da mu je životna želja preslikati “Kafeteriju”, po meni najlošiju van Goghovu sliku. Svaki san podjednako je važan.

Moj život su samo otkucaji, sekunde u milijunima sekundi drugih egzistencija, podjednako važnih.

Moj prijatelj berlinski kardiokirurg dr. Miralem Pašić pozvao me je na večeru. Pitao me može li pozvati i Envera Marića. Rekao sam da mi je ime poznato, ali da se ne mogu sjetiti tko je to. Rekao je: “To je golman koji je obranio penal Gerdu Mülleru.” Sjetio sam se, Marić je bio golman jugoslavenske reprezentacije i, kako je navedeno u nekim izvorima, lopta je tom prilikom letjela brzinom od 127 km/h.

Bio sam fasciniran, ne samo obranom nego i biografijom koja je stala u jedan red, u trećinu minute.

Pokušao sam naći tu jednu rečenicu u koju bi se mogla sažeti moja biografija. Možda bi to bilo: “Čovjek koji je dizao spomenike slučajnim prolaznicima.” Ili: “Čovjek koji je u Louvreu uz da Vincija stavio kokošje jaje, Maljeviča izložio na biciklu, slike vratio u stvarni svijet.” Ili pak: “Čovjek koji je pokazao umjetnost životinjama.”

Kad rezimiram sve što sam učinio, iz nebeske perspektive samo sam neke stvari približio jedne drugima, jer ako se gleda s Mjeseca nema udaljenosti između Louvrea i zoološkog vrta.

Veliko je pripadati svom vremenu. Još veće kreirati to vrijeme.

MUDROST JEDNE STJUARDESE

Jednu večer u jesen 1991. na Kings Roadu prišao mi je jedan mladić iz Beograda kojeg sam znao iz viđenja. S tugom mi je rekao da je umrla Maja Mijatović. Ona i njena sestra Mira umrle su od AIDS-a u Londonu. Mira je bila pjevačica novovalnog benda Via Talas i rano se navukla na iglu. Znao sam sve ljude u tom bendu – Dušana Gerzića Geru, Bojana Pečara, Miška Plavog, svi simpatični momci i pravi rokeri. Bilo mi je strašno žao jer je Maja u svakom pogledu bila izuzetna osoba.

Martin Kunz koji je vodio New York Kunsthalle već me je godinu dana pozivao da napravim izložbu. Želio je pokazati rad “Građani Sarajeva” koji sam nedavno izlagao u Veneciji. Nisam želio ponoviti taj rad, a ideju za taj prostor i novi rad, koji bi bio dobar i angažiran nisam imao. Nisam htio profitirati od sarajevske tragedije kao masa medijskih pohlepnika koji su žurili da u gradu pod opsadom ožive svoje uspavane karijere. Iako su njihovi boravci imali ponekad i pozitivni učinak, ljudi poput Susan Sontag ili Bernard-Henrija Lévyja učinili su puno više za sebe nego za Sarajlije. Dok su oni u svojim sredinama već bili medijski mrtvi, a njihov osrednji opus već padao u zaborav, u Sarajevu ih je čekalo bezbroj televizijskih kamera. Te profitere raznih vrsta nazvao sam “professionals of disaster”.

Bila je priređena velika večera. Do mene je sjedio David Byrne, vokal Talking Headsa, jedne od rijetkih grupa iz osamdesetih koje sam volio i smatrao autentičnima. David je bio skroman i diskretan

U svoju knjigu o fotografiji 1976. Sontag nije htjela uključiti nijednog umjetnika istočno od Trsta, a sad se eto potrgala oko Sarajeva. Da je imala stvarni otvoreno humanistički ili barem pošten profesionalni stav, onda bi joj i prije petnaest godina bilo svejedno tko je gdje rođen. Do rata u Sarajevu Susan je prijateljevala s jednim pacijentom oboljelim od AIDS-a i često se u Berlinu slikala s njim. Čak je i televizija Arte napravila dokumentarac o tome. Kad su nesretnom čovjeku liječnici priopćili da mu ostaje još dvadesetak dana života, on je poslao poruku da bi želio još jednom, zadnji put u životu vidjeti svoju prijateljicu gospođu Sontag. Ona mu je poslovno odgovorila da nema vremena, da je ta priča iza nje i da je sad zauzeta Sarajevom.

Za newyorški Kunsthalle nisam našao adekvatnu ideju, pa sam Martina nagovorio da pozove sarajevske umjetnike. Nakon stanovitog oklijevanja ipak je pristao. Napravio sam potrebne dogovore, koji su išli preko Mire Purivatre i Izete Građević odnosno Obala Art Centra. Uspjeli smo u veljači dovesti dvadesetak umjetnika u New York.

U Dakota Buildingu na Central Park Westu na jednoj sam večeri sreo Arthura Millera, dramskog pisca i jednog od muževa Marilyn Monroe. On mi je rekao da je bio gost jugoslavenskog Pen-kluba na Bledu u Sloveniji 1962. Rekao je da je već tada kod nekih jugoslavenskih pisaca primijetio nacionalizam, da je primijetio da su srpski pisci sjedili sa srpskim kolegama, hrvatski s hrvatskim i tako dalje. Možda je i primijetio nacionalizam, iako ga tih godina čak i okorjeli nacionalist poput Dobrice Ćosića, nije smio ispoljavati. Miller nije govorio ni bosanski, ni hrvatski ili srpski, a Ćosić s nadimkom Geđa, pisac nacionalčobanske orijentacije, još je manje govorio engleski. Ta priča s nacionalizmom 1962. činila mi se pomalo nategnutom. Možda se tek radilo na tome.

U galeriji Luhring and Augustin kustos Diego Cortez i Arto Lindsay, kultna figura newyorške muzičke scene, nekadašnji član grupe Lounge Lizards i producent Talking Headsa pripremali su grupnu izložbu pod nazivom “The Ossuary”.*

Poslije otvaranja u restoranu Da Silvano bila je priređena velika večera. Do mene je sjedio David Byrne, vokal Talking Headsa, jedne od rijetkih grupa iz osamdesetih koje sam volio i smatrao autentičnim. David je bio skroman i diskretan. Po njegovom držanju i pitanjima vidio sam koliko je duboko cijenio likovne umjetnike. I on je, kao i mnogi rokeri, izašao iz umjetničke škole, te mu je umjetnost ostala tiha patnja.

Sutradan smo napravili scenski nastup u dobrotvorne svrhe u Knitting Factory na Houston Streetu. To je mali teatar za komorne predstave, u kojem su ponekad nastupale i kultne rock-grupe. Večer su opet organizirali Diego i Arto. Ovaj put je lista bila reduciranija, bilo nas je samo desetak: William S. Burroughs, Vito Acconci, Susan Sontag, David Byrne, Laurie Anderson, Arto Lindsay, Ryuichi Sakamoto. Svatko je imao mikrofon na tri minute. Ja sam ispričao jednu od svojih priča iz zbirke critique-fictions.

Poslije, u backstageu Susan Sontag mi je pričala kako je u Sarajevu na nekoliko dana došla struja, pa su proradili ulični frižideri sa sladoledom. To su kao vijest pokazali i svjetski mediji. Strašno me je dirnulo kad sam na televiziji vidio jednog desetogodišnjeg dječaka kako liže sladoled. Susan je to pričala patetično, predugo se zadržala na tome, pa sam joj odbrusio: “Nije valjda tebi teže nego meni zbog onog što se događa u mom rodnom gradu!”

U New Yorku nas je posjetio Marin Karmitz, producent i vlasnik lanca kinematografa MK2, i pozvao na newyorški filmski festival. Prikazivao se film Krzysztofa Kieślowskog, zadnji dio njegove trilogije, Bleu, Blanc, Rouge, koji je Karmitz producirao. Sjedili smo zajedno u loži, a onda je Marin sišao na binu da kaže nekoliko riječi. Sjećam se da je, stojeći pored prevoditeljice u prepunoj dvorani, na francuskom samouvjereno rekao: “Oprostite, ali ne govorim niti jednu riječ engleskog.” Poslije filma Kieślowski se obratio publici riječima: “Ovo je moj zadnji film, više neću snimati.” Meni je to zazvučalo mistifikatorski, pa sam pitao Karmitza zašto tako talentirani redatelj ima potrebu za takvim reklamnim blefom. Marin mi je rekao da je Kieślowski teško bolestan. Poslije smo zajedno otišli na večeru. Tragičnu činjenicu da autoru filma nije ostalo još puno života doživljavao sam kao veliku nepravdu. Umro je malo više od godinu dana nakon te projekcije.

Vraćali smo se iz New Yorka za London. Bilo je gluho doba noći, dok je cijeli avion spavao, ja sam pisao. U to vrijeme u avionima se još pušilo. Otišao sam zapaliti u rep aviona i zamolio stjuardesu za čaj. Ona me pitala odakle potječe moj akcent, a onda rekla nešto što me iznenadilo: “Kod vas ratuju i ginu oni koji se međusobno ne poznaju u korist onih koji se vrlo dobro poznaju.” Bila je to šokirajuća istina.

POČETAK STOLJEĆA, KRAJ STOLJEĆA

U Israel Museumu u Jeruzalemu spremao sam samostalnu izložbu pod naslovom “Između genijcida i vječnosti”. Kustos izložbe, Suzanne Landau, napravila je dobar prijevod riječi Geniuscid na hebrejski – Shoahgaonim. Bilo mi je to važno, želio sam da taj moj koncept razumije i tamošnja publika.

“Za razliku od genocida koji je uperen protiv cijelih naroda, Geni- uscide je nevidljivi, tihi zločin u mirnodopska vremena, protiv kreaativne individue, svjesno negiranje njezine kreativnosti.”

Nakon izložbe u Jeruzalemu za uskršnje praznike otišli smo u Veneciju kod Nicole Aste. Njegova obitelj, jedna od uglednijih u gradu, stanovala je u Palazzo Mocenigo, jednoj od najvećih i najimpresivnijih palača u Veneciji. Soba na drugom katu u kojoj smo spavali imala je ogromni kamin u koji je mogao stati cijeli razred djece. Na kaminu je u kamenu bila ugravirana godina 1516. Salon dugačak dvadeset metara, visokog stropa s venecijanskim ogledalima i slikama renesansnih majstora, izlazio je na predivni balkon koji je gledao na najširi dio Canala Grande.

Ta je kuća imala i nevjerojatnu povijest. Giordano Bruno tu se sklonio i prespavao zadnju noć svog života, nekoliko sati prije nego što će ga ubiti inkvizicija. Na memorijalnim pločama na fasadi bilo je upisano da je tu u svom venecijanskom periodu stanovao i lord Byron.

Nicolòvi roditelji su nas pozvali na večeru na kojoj su bili gigant arhitekture Philip Johnson i moj prijatelj Hans Hollein.

Izlazili smo po restoranima i kavanama, po danu išli na Lido. Nicolòvo društvo bila je zlatna mladež Venecije među kojima su bili Giovanni Giolo i Filippo Gaggia, sin magnata kave, koji su stanovali u obližnjim palačama, te Nicolòva buduća žena Stella. Oni su mi ispunili dječački san da se gliserima kao James Bond vozim venecijanskim kanalima. To je naravno bilo zabranjeno, u cijelom gradu i laguni brzina je bila ograničena na manje od tri milje. Uživao sam u naglim zaokretima u manje kanale. Bilo je to obično iza ponoći, a karabinjeri izvan sezone imaju dubok san.

Kustos moje izložbe u bečkom muzeju Museum moderner Kunst Stiftung Ludwig, u Stadtpalais Liechtenstein bio je direktor muzeja dr. Lóránd Hegyi. Peter Ludwig je osobno postavio dr. Lóránda Hegyja, briljantnog srednjoeuropskog intelektualca i kustosa na direktorsko mjesto, što je izazvalo zavist nekih bečkih kolega. Lóránd je napravio počasni odbor za izložbu u kojem su bili: dr. Erhard Busek, Peter Ludwig, François Barré, Maureen Cogan, Philippe i Denyse Durand-Ruel, Bernhard i Mania Hahnloser i Thomas Messer.

Izložbu sam postavljao desetak dana i bilo je nevjerojatno zadovoljstvo raditi u tom prostoru koji je za svoju kolekciju dao izgraditi vojvoda od Liechtensteina u sedamnaestom stoljeću. Radio sam do kasno svaku noć. Jedne večeri potražio me je Hans Hollein da me upozna s Elfriede Jelinek, arhitektima iz Coop Himmelb(l)au i još nekim kolegama. Oni su se došli fotografirati u prostorijama muzeja za neki časopis koji je trebao predstaviti bečku scenu. Fotografirani su u jednoj instalaciji moje izložbe.

Sreo sam Arthura Millera, jednog od muževa Marilyn Monroe.On mi je rekao da je bio gost jugoslavenskog Pen-kluba na Bledu 1962. gdje je kod nekih pisaca već tada primijetio nacionalizam

Tih dana dvaput sam uspio vidjeti Bogdana Bogdanovića, arhitekta i profesora arhitekture, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. On je nazvao muzej i ostavio mi poruku u koji restoran da dođem. Kad smo se našli ispričao se da mi ne može dati svoj broj telefona, jer mu je to zabranila austrijska tajna policija, koja ga je štitila. Kao najistaknutijem i najpoznatijem intelektualcu opozicije, protivniku Miloševićeva režima u Srbiji, život mu je bio direktno ugrožen. Vidjeli smo se još nekoliko puta. On je u Austriji i Europi počeo uživati veliki ugled nakon što je objavio knjigu Die Stadt und der Tod. Jako sam cijenio njegovu angažiranost. Bogdanović je u Jugoslaviji napravio nekoliko velikih spomenika, od kojih su najpoznatiji onaj žrtvama fašizma u konclogoru Jasenovac i Partizansko groblje u Mostaru. Osamdesetih je otvorio Tanji i Štefu izložbu u Muzeju primenjene umetnosti u Beogradu. Dok sam bio mlad smatrao sam ga dijelom jugoslavenskog establishmenta i nisam shvaćao koliko je bio zanimljiv čovjek. Mladalački radikalizam nosi sa sobom i pogreške.

Bilo je još ljudi iz Beograda koji su nastojali biti opozicija režimu. Iz Bruxellesa me nazvala poznata beogradska glumica Sonja Savić, koju nikad nisam upoznao. Pitala me jesam li spreman raditi neku izložbu protiv Miloševićevog režima. Rekao sam da ću joj rado posuditi rad.

Jednu večer me je Hollein pozvao u jedan lijepi bečki restoran iza katedrale, a noć uoči izložbe u svoj dom me je pozvao i vicekancelar Busek. Stanovao je u samom središtu Beča. Ulazak u njegovu kuću probudio je uspomene na djetinjstvo: u toj zgradi je bio isti prostrani lift kao u našoj kući u Sarajevu, čak je unutra bila pločica s imenom istog proizvođača.

Na tu večeru bili su pozvani irski premijer Garret FitzGerald, Michelangelo Pistoletto koji se zatekao u Beču i Lóránd Hegyi. FitzGerald je sjedio do mene. Bio je otvoren čovjek, uvjereni Europejac.

Busek mi je pričao da ima posebnu sentimentalnu vezu sa Stadtpalais Liechtenstein, da je kao dijete živio tamo jer mu je otac bio inten- dant palače. Bila je to prava izvrsna bečka večera, kako su kuhale moja mama i njezine tete, prava reminiscencija na djetinjstvo.

U punom Museum Moderner Kunst Stiftung Ludwig ministar kulture i vicekancelar Edhard Busek otvorio je moju izložbu riječima da mu je čast otvoriti izložbu “pravog Europejca koji spaja jug i sjever Europe”. Primijetio sam da mu se izložba svidjela, ali je uspregnuo dah ispred instalacije na monumentalnom stubištu: portreti Franza Josepha i imperatorice Sissi “bačeni” zajedno s jabukama i rasutim cipelama. Rad je bio posvećen Sarajevu, a naslovom “Početak stoljeća, kraj stoljeća” referirajući se na destrukciju 1914. i sad 1993.

U najvećoj dvorani Herkulessaal, s freskama na stropu, bio je monumentalni rad s dvanaest najjačih motocikla Yamaha, na koje su bili naslonjeni portreti venecijanskih plemića. Izašla je monografija za koju su tekstove pisali Dan Cameron, Lóránd Hegyi i Catherine Millet.

Catherine, etablirana likovna kritičarka i kustosica, urednica Art Pressa sad je postajala i svjetska literarna zvijezda s hitom La vie sexuelle de Catherine M.

Moja izložba u opkoljenom Sarajevu bila je planirana za nekoliko mjeseci. Zamolio sam i prijatelje Kounellisa i Boltanskog da i oni svojim izložbama daju podršku Sarajlijama. Noć prije nego što je Christian, najpoznatiji i meni najdraži francuski umjetnik svoje generacije, otputovao za Sarajevo našli smo se u jednom kafeu uz Seineu. Požalio se da mu institucije zadužene za podršku nastupa francuskih umjetnika u inozemstvu nisu htjele platiti kartu. On je bio financijski uspješan, mogao si je sam kupiti kartu do Zagreba, ali mi je to spomenuo jer ga je iznenadilo i povrijedilo. Od Zagreba do Sarajeva trebao je putovati vojnim avionom. Dao sam mu imena i brojeve telefona osoba koje treba potražiti u Sarajevu. S Obala Art Centrom dogovorio sam pojedinosti. Oni su počeli djelovati odmah po opsadi Sarajeva, okupljali interesantne sarajevske umjetnike i kulturne djelatnike, kao što je moj stari prijatelj Edin Numankadić. U tom krugu su djelovali i Tanja i Štef.

Prije nego što je otišao, listajući moju novu monografiju koju sam mu dao da ponese mojoj majci, rekao je: “Eto u umjetnosti smo obadva napravili što smo htjeli. Sad nam ostaje jedino da si dizajniramo spomenik.” Bio je to karakterističan Christianov humor.

Kad je otputovao tu noć, uhvatio me je panični strah. Mislio sam da si nikad neću oprostiti ako mu se nešto dogodi. S druge strane znao sam da hrabrost implicira rizik, a Christian je častan i hrabar čovjek.

Tek kad se vratio iz Sarajeva, shvatio sam da sam imao mnogo razloga za zabrinutost. Oklopna kola francuske vojske prebacila su ga do centra grada. Nakon što je mojoj mami odnio pismo, novce i bečku monografiju, našao se sam na ulici. Izgubio je na putu papir s adresama koje sam mu dao. Stajao je blok dalje od moje zgrade između granata koje su padale. Mladi filmski redatelj Srđan Vuletić, koji je također djelovao u okviru Obale, primijetio je kako jedan čovjek neoprezno stoji udaljen od zgrada. Po tome je shvatio da je stranac, nov u gradu. Po nekoj intuiciji, znajući da Obala Art Centar očekuje gosta, prišao mu je, povukao ga u zaklon, uz zgradu i pitao: “Jeste li vi Christian Boltanski?” Našli su mu smještaj, podijelili s njim ono malo hrane što su imali. Elemente za svoju instalaciju ponio je u ruksaku i napravio lijep rad “Theatre of Shadows” (Teatar sjenki).

27. svibnja 1994. u Bundeskunsthalleu u Bonnu otvarala se izložba “Europa – Europa, das Jahrhundert der Avantgarde in Mittel- und Ost- europa”*. Odmah sam shvatio da je to jedna od najuzbudljivijih izložbi u kojoj sam sudjelovao. Neka remek-djela ruske avangarde tad sam vidio prvi put u životu. Šest Rodčenkovih monokroma iz 1916. – crveni, bijeli, plavi, žuti, bili su pravi praznik za oči. A bilo je i jedno ogromno otkriće: praški umjetnik, Zdeněk Pešánek napravio je 1928. nekoliko skulptura od komada metalnog otpada i neonske cijevi nepravilnog oblika. Bila je to anticipacija arte povere i upotrebe neona u umjetnosti, kojim će se čitava četiri decenija poslije u skulpturi poslužiti i umjetnici poput Merza, Naumana, Sonniera. Pravo remek-djelo umjetnika koji nije imao potrebu da se ponavlja, umjetnika bez tržišta i velike produkcije, koji je mnogo prije drugih otputovao u svoje vrijeme.

SMRT JEDNOG LAVA

U restoranu u Ljubljani zaustavio me je nepoznat čovjek. Rekao je da je bio na prvim linijama fronte kod sarajevskog zoološkog vrta u Pionirskoj dolini. Očito je znao za moje radove u zoološkom vrtu jer je rekao da je on osobno ubio lava i lavicu koji su danima skapavali od gladi. Nitko im nije mogao prići zbog neprijateljske vatre, a i da jest ne bi im imao što dati jesti. Kad sam prije desetak godina snimao te lavove, ni najluđi scenarist ne bi mogao zamisliti taj tragični urbani safari. To me je strašno rastužilo. Rad koji sam napravio s lavom Jovom i njegovom lavicom u mojim je brojnim publikacijama, to mi je jedan od najdražih radova koji sam napravio u životu, ali od sad ću ga gledati s puno tuge.

U veljači sam nazvao Tanju. Rekla je da im je strašno hladno u stanu, ali da je mama dobro, da je u šok-sobi, a da se tamo grije. Bio sam užasnut time što je rekla. Ona, uz sav užas koji su preživljavali, nije bila ni svjesna što mi je rekla. Zatim je nastavila: “Mami je pukla žuč, odveli smo je u bolnicu. Sad se oporavlja.” Poslije sam saznao detalje. Mami je danima bilo loše, pa su je odvezli u bolnicu. Ljubazni doktor Hajrudin Nakaš odmah ju je pregledao i rekao da je za pola sata na operacijskom stolu. Mama je govorila da se sad osjeća dobro, uobičajena reakcija kad strah potisne bol. Dr. Nakaš joj je govorio: “Imajte povjerenja, vi ste naša hrabra Sarajka. Mi smo kao studenti obožavali vašu frizuru.” Kad je izašla iz šok-sobe, koja je bila zbog ranjenika u punom pogonu, kad je anestezija lagano popuštala, stavljena je u sobu na drugom katu. Nije prošlo ni pola sata, snajperist s brda ispalio joj je dva metka kroz kosu. Kako se nije ni pomakla od bolova, taj Slobin “junak” pomislio je da je već mrtva, pa je treći metak vjerojatno namijenio nekom slučajnom prolazniku.

Rekao sam Tanji da ih preklinjem da izađu iz Sarajeva, da im poklanjam kuću u Londonu, da sam već pitao Richarda Rogersa bi li ih primio u svoj ured, jer su i Tanja i Štef bili arhitekti s velikim iskustvom. Ponovno su odbili napustiti grad.

U takvoj psihozi u etabliranoj pariškoj galeriji Galerie de France spremao sam izložbu posvećenu Sarajevu pod naslovom “Sjećanja na djetinjstvo”. Tu galeriju je odmah poslije Drugog svjetskog rata osnovao Leo Castelli.

Galerija je izlagala umjetnike poput Pistoletta, Piera Paola Calzolarija, zatim Soulagesa i Brâncuşija. Ponekad je u galeriju uz maksimalnu diskreciju znao navratiti i predsjednik François Mitterrand sa svojim prijateljem, milijarderom i rafiniranim intelektualcem Henrijem Rousseletom. Rousselet je bio financijer galerije, partner galeristice Catherine Thieck i vlasnik prvog privatnog televizijskog kanala u Francuskoj, Canala+. Zbog prijateljstva prema Mitterrandu, prihvatio je da bude direktor njegova kabineta u prvom mandatu. Večere s njim i Catherine bile su interesantne i opuštene jer je Rousselet poklanjao izuzetnu pažnju onome što bi govorio umjetnik.

Moja se izložba otvarala 15. lipnja. Galerija je bila prepuna. Među mnoštvom ljudi došli su prijatelji, genetičar Miroslav Radman sa suprugom Danicom, muzikologom, američkim nobelovcem biologom Davidom Baltimoreom, kao i puno umjetnika. Na otvaranje je došao i predsjednik Francuske akademije, Académie française, Étienne-Émile Baulieu, poznatiji kao izumitelj pilule Day After.