Viribus Unitis bio je bojni zastavni brod austrougarske Ratne mornarice, prvi od četiriju austrougarskih bojnih brodova tipa ‘dreadnought’. Izgrađen je 1910.–12. u Trstu. Imao je 1097 članova posade, a u ratu je taj broj bio veći.

Posljednjih dana Prvog svjetskog rata, kada je brod potopljen, dovršavao se proces unutarnjeg raspada Austro-Ugarske Monarhije. Mornari na austrougarskim ratnim brodovima otkazivali su poslušnost i osnivali mornarske komitete. Dana 31. listopada 1918. na temelju odluke cara Karla I. zapovjednik austrougarske flote admiral Miklós Horthy predao je flotu predstavnicima Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba iz Zagreba. Na brodu Viribus Unitis spuštena je austrougarska zastava i podignuta hrvatska, a neslavenski članovi posada počeli su se iskrcavati s brodova.

Za zapovjednika flote postavljen je Janko Vuković-Podkapelski, ali je njegov autoritet bio ograničen djelovanjem mornarskih komiteta, koji su među mornarima proširili uvjerenje da je rat završen. Zbog toga je na brodovima popustila disciplina, bili su oslabljeni stražarski nadzor i sigurnosne službe. Ratni brodovi noću su bili slabo osvijetljeni, a na brodu Viribus Unitis nepropusna vrata između odjeljaka bila su otvorena, što je ubrzalo njegovo potapanje. Tijekom noći na 1. studeni 1918. talijanski pomorski diverzanti ušli su u nenadziranu pulsku luku na jednoj vrsti »jahaćeg torpeda«, svladali lučke zapreke i oko 5 sati ujutro uz bok broda pričvrstili naljepnu minu s tempiranim detonatorom. Mina je eksplodirala u 6.20 sati. Brod se ubrzo napunio vodom, prevrnuo i nakon 14 minuta potonuo. Zajedno s oko 400 članova posade poginuo je zapovjednik Janko Vuković Podkapelski.

Nakon rata, zemlje članice Antante nisu priznale predaju austrougarske flote Državi SHS, već su je među sobom podijelile. Potkraj 1919. olupina broda, koja je ležala na 30 m dubine, izrezana je i izvađena, a pojedini dijelovi broda odneseni su u Italiju kao ratni plijen.