Dramaturginja Ana Prolić o predstavi ‘260 dana’, najboljoj predstavi prošle godine

Drama Hrvatskog narodnog kazališta iz Osijeka “260 dana“ u režiji Dražena Ferenčine, nastala po tekstu Marijana Gubine, najbolja je predstava u cjelini po ocjeni žirija Nagrade hrvatskog glumišta 2015. godine. Autobiografski roman koji govori o ratnim strahotama u logoru koje je autor proživio kao desetogodišnji dječak, za scenu je prilagodila dramaturginja Ana Prolić. Upravo njena dramatizacija na istoj je dodjeli nagrada dobila priznanje najbolje dramatizacije.

‘’Trebalo je stvarati unutar brojnih datosti i zadanosti, koje su mi se na kraju pokazale kao vrlo inspirativne, koje vas jednostavno prisile da mislite i glavom i srcem i ‘rukama i nogama’. Iako je priča puna dramatičnih događaja, nema dramsku strukturu i nju je bilo potrebno stvoriti. Bilo je potrebno kondenzirati dijelove priče, pa čak i likove, primjerice, tri sestre stopiti u jednu, bilo je potrebno pronaći uporišne točke. Raspisivala sam pojedine događaje koji na sceni zadobivaju sasvim drugačiji semantični naboj. Bilo je potrebno ‘uvesti’ motor, uvesti tišinu… Bilo je potrebno, naprosto, iznova ‘napisati’ priču jezikom drugog medija’’, za Nacional govori Ana Prolić.

Koliko god zahtjevna za gledanje, ova predstava je i intimna jer se publika, gledajući je, nalazi na pozornici. Dramatizirati autobiografiju, kaže Prolić, nije nimalo jednostavno jer se mora voditi računa o puno stvari. Ponajprije o tome koliko je vješto napisana.

‘’Teško je ‘zaboraviti’ da je tu riječ o stvarnoj osobi. O stvarnim događajima. I teško se odmaknuti od činjenice da će ta osoba i njezina obitelj sjediti u publici. Po meni je ‘težina’ Marijanove priče ležala u njezinoj istovremenoj pojedinačnosti i univerzalnosti. A to hoće li ona doći do publike ili ne, ovisilo je o tome kako ćemo je – teatarskim sredstvima – ispričati. I dramatizacijom i režijom. Ja sam se pri samoj dramatizaciji uvelike vodila i onim ‘nenapisanim’, kao i vlastitim emocionalnim doživljajem’’, otkriva sugovornica.

Upravo zbog njenih intervencija i vještine redatelja i glumaca ova je priča dobila novu dimenziju i iskočila od brojnih već viđenih priča s ratnom tematikom. ‘’Uvijek se broje mrtvi, diskutiraju krivnje, iznose argumenti. Razlike su, naravno, brojne, ali u kojem god razdoblju ili na kojem god mjestu, kada ga se ogoli do kosti, rat ostaje rat. I koliko god se činilo drugačije, nije potrošen. Kao što ni jedna tema koja je toliko prisutna i toliko emocionalno nabijena ne može biti potrošena. Ono što može biti, a često i jest, potrošeno jest način na koji se ona tretira’’, kaže Ana Prolić.

Dramaturginja je rat provela u Lipovljanima, a rad na 260 dana, kaže, uvelike joj je pomogao da osvijesti ratne traume i emocije, ali i da ih posloži na mjesto i pomiri se s njima.