Novinar Guardiana i autor Rutger Bregman u nedavnom je članku razmotrio načine na koje se može zaustaviti siromaštvo.

U nastavku prenosimo dijelove njegova članka.

“Univerzalni osnovni prihod za sve jednostavna je ideja za mjesečno plaćanje osnovnih potreba: hrane, obrazovanja, krova nad glavom.

Podaci su pokazali da siromašni ljudi donose brojne loše odluke: više posuđuju, manje štede, manje vježbaju, više piju i jedu nezdravije.

Općenito se vjeruje da je to zato što sa siromašnima nešto nije u redu, što je potpuno netočno.

Farmeri prije i poslije žetve

Američki su psiholozi proveli istraživanje na indijskim farmerima koji jednom godišnje žetvom prikupe 60 % godišnjega prihoda.

Farmeri su rješavali test inteligencije prije i nakon žetve i pokazalo se da su prije žetve, kad su bili siromašniji, postigli u prosjeku 14 bodova niži rezultat nego nakon žetve, kad su bili bogatiji.

Prema Eldaru Shafiru, profesoru sa sveučilišta Princeton, razlog je kontekst.

Kada su okruženi neimaštinom, ljudi razmišljaju drugačije i koncentriraju se na trenutni nedostatak, a manje na dugoročne posljedice. Siromašni ljudi ne donose glupe odluke zbog vlastite gluposti, nego zbog okoline u kojoj bismo svi donosili glupe odluke.

Naši su programi protiv siromaštva neuspješni, a ulaganja u obrazovanje beskorisna jer nisu prilagođena takvom razmišljanju. Provedba smanjivanja papirologije i slanja SMS poruka o plaćanju računa samo je liječenje simptoma, a ne uzroka.

A onda sam u knjizi predložio dijeljenje novaca, u vezi s čim je Eldar Shafir, profesor bihevioralnih znanosti na Princetonu, bio skeptičan zbog različitih stavova i interesa političara. No to nije nužno zastarjela lijeva ideja, nego prijedlog o kojemu su govorili i ljevičari i desničari, mislilac Thomas More u svojoj Utopiji, borac za ljudska prava Martin Luther King i ekonomist Milton Friedman.

To je vrlo jednostavno: mjesečna isplata za pokrivanje osnovnih troškova života. To je pravo, a ne usluga.

Tri sam godine proučavao literaturu dok nisam naišao na priču o gradu u kojemu se provela upravo takva mjera.

Uspješni grad Dauphin

U gradiću Dauphinu u Winnipegu, Kanada, 1974. godine proveden je društveni eksperiment koji je detaljno opisan u literaturi spremljenoj u 2000 kutija s podacima, grafovima i tablicama.

Svakome u gradu zajamčilo se osnovni prihod te se tako osiguralo da nitko ne završi ispod donje granice siromaštva.

Četiri godine dobro je funkcioniralo, a onda su na vlast došli konzervativci kojima je to istraživanje bilo beskorisno i preskupo, pa su ga ukinuli.

Ali prema podacima, taj je eksperiment bio izuzetno uspješan. Stanovnici u gradiću postali su bogatiji, pametniji i zdraviji, a smanjilo se obiteljsko nasilje i napuštanje poslova. Jedini koji su manje radili bili su mlade majke i učenici, koji su ostajali duže u školi.

Shvatio sam da kad je u pitanju siromaštvo, trebali bismo se prestati praviti pametniji od siromašnih. Novcem se kupuju stvari koje su ljudima potrebne, a ne one za koje samoprozvani stručnjaci pretpostavljaju da trebaju drugima.
Zamislite samo koliko se talenta i energije gubi u siromaštvu.

Iako neće riješiti sve svjetske probleme, obavezni osnovni prihod dobar je početni kapital. Ne možemo si priuštiti da to ne učinimo jer su npr. troškovi dječjega siromaštva u Sjedinjenim Američkim Državama oko 500 milijardi USD, a ovaj bi program stajao oko 175 milijardi USD, što je četvrtina vojnoga proračuna.

Takvo iskorjenjivanje siromaštva trebalo bi biti naš cilj jer su sve velike promjene proizašle iz utopističkih ideja, a siromaštvo nije nedostatak snage volje – nego novca”, zaključuje Bregman.

Komentiraj