OTROVNA POLITIKA Povijesni provincijalizam

Velikani duha poput Matoša, Ujevića i Gotovca stvarali su KOZMOPOLITSKI ZAGREB u kojem su odrastali i Karamarko i Hasanbegović, ali ih se to očito nije dojmilo

Hrvatska baš nema sreće s povjesničarima u svojoj novijoj povijesti. Kao da nam nije bio dosta onaj prvi, neumrli predsjednik Franjo s diplomom na temu “Pregled povijesti ratne vještine i tendencije razvoja u suvremenom nuklearnom dobu” na Višoj vojnoj akademiji u Beogradu, nego nam, 15 godina nakon njegova nestanka s političke i svekolike scene, budućnost opet kroje povjesničari sa svojim, najblaže rečeno, izopačenim interpretacijama onoga što nam se događalo u Drugom svjetskom ratu, o čemu više nitko normalan ne vodi rasprave u civiliziranom svijetu.

Nije li strašno da se Hrvatska, kao punopravna članica Europske unije 2016., umjesto razvojem društva znanja, povlačenjem milijardi eura iz europskih fondova, zelenom energijom, obnovom poljoprivrede i proizvodnjom zdrave hrane, zaštitom okoliša, promoviranjem kulture kao najveće turističke atrakcije, bavi Handžar divizijom i propitivanjem pojma antifašizma u anakronim i nemuštim raspravama koje su započela dva mračna tipa, Veliki Toma i mali Haso, na pozicijama krajnje neprimjerenim njihovim političkim i liderskim sposobnostima. Osim skandaloznog nerazumijevanja onog što je jedan navodno diplomirao, a dugi doktorirao, najviše što upada u oči i čega me je istinski sram jest provincijalizam kojim ta dvojica odišu. Provincijalizam duha, provincijalizam pojavnosti, nemogućnost ravnopravnog komuniciranja i stvarne suradnje s europskim kolegama i predstavnicima demokršćanskih stranaka kojima navodno pripadaju, a koji su danas u prvim redovima borbe protiv ksenofobije, autokracije i fašizacije Europe.

Lakirovka koja je trajala u doba dodvoravanja Europskoj uniji i NATO-u koji su, samo zbog osobnih ambicija i kozmopolitske samodopadljivosti Ćaće Sanadera proglašeni strateškim ciljevima hrvatske vanjske politike, brutalno je prekinuta dolaskom Tomislava Karamarka na žuđeno mjesto predsjednika pokreta koji sebe naziva strankom. Sve ovo što gledamo i slušamo ne samo posljednjih nekoliko mjeseci, nego i nekoliko godina predizbornog pripetavanja, očito je samo vraćanje HDZ-a svojim iskonskim namjerama i samome sebi. Onakvome kakav jest, obilno financiranom iz ustaških krugova Norvala u dalekoj i prijateljskoj Kanadi. Početkom devedesetih i početkom zločinačkog pohoda krvnika Slobodana Miloševića na sve krajeve koje je njegov bolestan um smatrao Srbijom, dobili su opravdanje za rehabilitaciju korienskog hrvatskog fašizma koja je simbolično započela govorom neumrlog Franje na Cvjetnu nedjelju 1990., kada je napaljenoj masi ozareno priznao da je sretan što mu “Žena nije ni Židovka ni Srpkinja”! Ta nas je rasistička izjava čovjeka koji je pola života proveo u Beogradu kao visoki oficir JNA, gdje je uživao sve privilegije komunističke vlasti, pa i zaboravio vlastiti jezik (s čijim nas je arhaizmima maltretirao deset godina), koštala propitivanja karaktera Domovinskog rata i donijela nam puno godina međunarodne izolacije. Zbog takvih je javno izrečenih stavova Franje Tuđmana, kao i svih pokušaja relativizacije prirode ustaške tvorevine NDH u knjizi nebulozna naziva “Bespuća povijesne zbiljnosti”, bilo jako teško dokazivati svjetskoj javnosti da hrvatski građani nisu antisemiti i da smo svi mi tih krvavih devedesetih zapravo bili žrtve velikosprskog pohoda.

USLIJED SVIH SKANDALA koji su se nagomilali prvih nekoliko tjedana nakaradno sklepane nove vlade, pomno sam slušala i jednog i drugog povjesničara,i potpredsjednika Vlade Kramarka i ministra Zlatka Hasanbegovića i čudila se sramotnoj razini njihovih odgovora na prosvjede predstavnika kulturne, intelektualne, znanstvene i umjetničke elite Hrvatske, ali i međunarodne zajednice. Ako je sve što je Veliki Toma uspio procijediti pred kamerama, nakon predane peticije s 1800 potpisa inicijative “Kulturnjaci 2016.”, bilo da se neki bune jer se boje da će izgubiti financijske privilegije, a mali Haso da njegova ostavka nije na dnevnom redu, onda to ne govori samo o njihovoj političkoj, nego i intelektualnoj ograničenosti. Jer očito ni jedan ni drugi nemaju pojma tko su ljudi koji su sakupili potpise za peticiju i došli pred Vladu. Očito ne znaju da ni Dunji Vejzović, ni Doris Šarić Kukuljici, ni Sibili Petlevski, ni Goranu Sergeju Pristašu, ni Zoranu Feriću nisu trebale i ne trebaju nikakve financijske privilegije. Jer žive od svog znanja, talenta, rada, umjetnosti i profesure, već desetljećima. Gledajući malog Hasu kako s velikim pauzama muca jedva prosto proširene rečenice pred članovima Odbora za medije, a Velikog Tomu kako mrmljajući sam sebi u bradu poziva stranačke drugove da mu aplaudiraju na proslavi HDZ-ove obljetnice, pitala sam se pa gdje su ti ljudi odrasli, u kojim su se to krugovima kretali, koje su knjige čitali i filmove gledali kad su usred Zagreba uspjeli ostati tako zatucani i nemušti. Toliko nespretni i trapavi pred kamerama i javnošću, ko slonovi u staklarskoj radnji. Autisti s opasnim idejama i nelagodom pri javnim nastupima. Trebalo je moći ostati takav duhovni provincijalac u gradu u kojem su bujali alternativni pokreti, studentski listovi i mediji, novi val i underground scena. U gradu u kojem se urbana gerila počela otvoreno buniti protiv jednoumlja socijalističkog režima još krajem sedamdesetih. Kada je Veliki Toma bio gimnazijalac, a mali Haso je još bio mali. U gradu kojeg su obilježili veliki ljudi iz malih mjesta – od Vrgorca, preko Tovarnika do Sinja – poput Tina Ujevića, Antuna Gustava Matoša ili Vlade Gotovca. Ti su velikani duha stvarali kozmopolitski Zagreb u kojem su odrastali i Karamarko i Zlatko Hasanbegović, ali ih se to očito nije dojmilo. Ni primilo. Pa nas sada svojim opasnim povijesnim i svekolikim provincijalizmom sramote pred svijetom, pred kojim smo jedva saprali imidž genocidne tvorevine koja je ubijala i protjerivala sve što nije hrvatsko kako u Drugom, tako i u Domovinskom ratu. Ostaje još slabašna nada da će teta Angela, kojoj se i samoj drma stolica zbog nepregledne izbjegličke krize, ipak dignuti taj telefon i na čistom njemačkom objasniti Miri Kovaču – jedinom koji je valjda razumije u toj Vladi ne samo jezično, nego i politički – da bi bilo dosta. A možda to učine i židovski šefovi našeg premijera iz Teve koji, ma koliko god voljeli milijarde, ipak drže do antifašizma, a možda i čekaju Tima da im se vrati. Pa će Tim zbog očuvanja dobrih odnosa s izraelskim poslodavcima ipak možda pokušati povući neki državnički potez. U tom bi slučaju, osim uskrate potpisa za smjenu Dragana Lozančića, u navali odlučnosti, mogao potpisati i smjenu Hasanbegovića. Da ne bi završio objašnjavajući na Europskom vijeću kako mali Haso nije rekao što je rekao, niti napisao što je napisao. Ko neumrli Franjo koji se u svom pismu poslanom 16. siječnja 1992. predsjedniku Svjetskog židovskog kongresa Edgaru Bronfmanu posipao pepelom, lobirajući za priznanje Hrvatske, citiram: “Kao povjesničar, posvetio sam mnogo stranica svojih knjiga analizama strahota nasilja s kojima se suočavao židovski narod u novijoj povijesti. Na moju veliku žalost, dijelovi knjige ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’ interpretirani su kao povijesni revizionizam ili antisemitizam. Kao nekadašnji borac protiv fašizma i predani demokrat, odbijam takve namjere”. Na sve ove posljednje događaje koji su bacili mračnu sjenu na novu Vladu i prije nego što je uspjela u međusobnoj tučnjavi imenovati pomoćnike i zamjenike ministara, mag javne komunikacije, Veliki Toma Karamarko dao je odličan savjet svojem članstvu i hrvatskim građanima za bolju budućnost ove beznadne zemlje: “Svako jutro jedan Očenaš za naše branitelje i doktora Franju Tuđmana i sigurno će nam bolje početi dan, jer to domovina traži od svih nas!” Mislim da ovu papazjaniju u svojoj kampanji ne bi trpio ni trenutno najljigaviji populist među svim populistima – Donald Trump. Koji je za ove naše pravi doktor znanosti komunikacija. O povijesti da i ne govorimo.

Komentiraj