Novinar Nacionala bio je na Lezbosu, grčkom otoku na koji se samo ove godine iskrcalo više od 450 tisuća izbjeglica. Otkriva kako se otočani s time nose i kako to da izbjeglička kriza nije umanjila rezultate njihove turističke sezone

Mogu li se samo žene s grčkog otoka Lezbosa nazivati lezbijkama ili isto pravo imaju i milijuni žena koje preferiraju romantične veze s pripadnicama svog spola? Odgovor na to pitanje bio je jedan od glavnih problema s kojima su se proteklih godina suočavali stanovnici Lezbosa. A onda se 87.000 žitelja otoka našlo pred nešto delikatnijim problemom: kako prihvatiti više od 400.000 izbjeglica pristiglih ove godine na plaže Lezbosa iz desetak kilometara udaljene Turske?

Lezbos se nalazi u Egejskom moru i s površinom od 1632 četvorna kilometra, treći je po veličini grčki otok. Na Lezbosu raste 11 milijuna stabala maslina pa je po tome taj otok svjetski rekorder, sa 126 stabala po stanovniku. U drugim dijelovima Grčke taj prosjek iznosi 10 stabala po stanovniku, u Španjolskoj pet, a u Italiji tri. Na Lezbosu se nalazi i firma Barbayiannis koja je među najvećim svjetskim proizvođačima ouzoa, žestokog pića poznatog i kao mastika.

Legenda kaže da su valovi Egejskog mora izbacili glavu i liru Orfeja, najvećeg muzičara i pjevača grčke mitologije, na obalu Lezbosa. Na tom otoku jedno vrijeme živjeli su antički filozofi Aristotel i Epikur. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1979. Odysseus Elytis, porijeklom je s Lezbosa.

Na tom otoku, u sedmom stoljeću prije nove ere rođena je i jedna od najtajanstvenijih i najvećih pjesnikinja antičke grčke – Sapfa. Iako je sačuvana samo jedna njena cjelovita pjesma te dijelovi i pojedini stihovi drugih, Sapfa je poznata po specifičnom iskazivanju ljubavi i čežnje. Njena neispunjena ljubav i želja često su bile usmjerene prema ženama, pa je Sapfa bila u nemilosti kršćana i srednjovjekovni redovnici nisu prepisivali njezine pjesme.

  • PRIJE IZBJEGLIČKE KRIZE jedna od glavnih zanimacija stanovnika Lezbosa bila je hoće li se u Grčkoj zabraniti riječ ‘lezbijka’ kako se otočani ne bi ‘sramotili širom svijeta’, iako od turizma s lezbijkama dobro žive

Ali njezini rijetki sačuvani stihovi posvećeni ljubavi prema ženama, kao i činjenica da je pjesnikinja rođena na Lezbosu, utjecali su na to da otok postane najprivlačnija svjetska turistička destinacija za lezbijke. Počele su dolaziti na otok prije četiri desetljeća, a mnoge su se tu i nastanile. Tvrdi se da su dvije trećine lezbijki na otoku Engleskinje i Njemice, a preostali dio čine žene iz drugih dijelova Grčke.

ŠTO SE TIČE NOVOG FENOMENA, ogromnog vala izbjeglica, na Lezbosu se ne može uočiti ni traga strahu, ksenofobiji ili rasizmu. Na zidovima u centru Mitilene, najvećeg otočkog grada, ispisani su grafiti: “Refugees Welcome. Fuck the Patriots” (Dobrodošli, izbjeglice. Jebeš domoljube). U izlozima i na vratima gotovo svih trgovina i restorana nalaze se natpisi na arapskom pismu. Gradonačelnik Spyros Galinos smatra da izbjeglička kriza ne bi trebala izazivati strah i utjecati na to da se podižu zidovi te tvrdi da je mnogo stranih političara izjavilo da se Lezbos pokazao kao svjetska prijestolnica solidarnosti na koju bi se trebao ugledati svaki građanin Europe.

“Izbjeglice su obični ljudi, a mi smo pokazali da nam nije važno odakle dolaze i kakva im je boja kože, nego isključivo želimo pomoći. Lezbos svakog mjeseca daje 200.000 eura za pomoć izbjeglicama”, izjavio je Galinos. Prema njegovim riječima, na otoku se nije desio značajan pad broja turista.

TO JE VJEROJATNO I POSLJEDICA toga što je val izbjeglica započeo u svibnju, kada je velika većina turističkih rezervacija već bila zaključena. Neizvjesno je kako će izbjeglička kriza utjecati na turističku sezonu u 2016. Prijateljski odnos prema izbjeglicama na Lezbosu mogao bi se objasniti tvrdnjom da njihov masovni dolazak predstavlja, na neki način, produžetak turističke sezone. Osim toga, većina izbjeglica relativno se kratko zadržava na otoku jer im je cilj da se što prije ukrcaju na jedan od triju trajekata koji svakog dana isplovljavaju iz Mitilene i nastave put ka krajnjem odredištu – Njemačkoj i Švedskoj. Tvrdi se i da značajan dio stanovništva Lezbosa potječe od izbjeglica jer su potomci Grka koji su protjerani iz Anadolije tijekom i poslije Prvog svjetskog rata. Zato su više nego spremni pomoći ljudima čija je sudbina slična onoj u njihovoj obiteljskoj povijesti.

Tijekom 2014. na Lezbos je stiglo 11.000 izbjeglica. Od 720.000 ljudi koji su ove godine došli u Grčku, više od 450.000 iskrcalo se na Lezbosu. Duž sjeverne obale otoka u plićaku plutaju brodovi i čamci kojima su doplovile izbjeglice iz Sirije, Afganistana, Iraka… Neki su se već pretvorili u trule olupine. Plaže su prepune pojaseva za spašavanje i ostataka gumenih čamaca. Jedna osoba mora platiti oko 1500 eura da bi iz Turske stigla u Europsku uniju pa se trgovcima ljudima posao isplati i ako se brod nasuče i ostane zarobljen u pijesku i na hridima Lezbosa.

Pomoć izbjeglicama na Lezbosu pružaju Visoki ured Visokog povjerenika Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i više od 50 nevladinih organizacija. Stabla na plažama na sjeveru otoka okićena su narančastim pojasevima za spašavanje kako bi izbjeglice mogle uočiti pogodna mjesta za iskrcaj. Informira ih se da nesmetan prolaz kroz Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju imaju samo izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana i upozorava da put kroz Bugarsku vodi kroz planinska i šumska područja te da je velika mogućnost da ih opljačka policija.

  • UNHCR INFORMIRA IZBJEGLICE da prolaz kroz Makedoniju, Srbiju, Hrvatsku i Sloveniju imaju samo ljudi iz Sirije, Iraka i Afganistana, a da bi ih na putu kroz bugarske planine mogla opljačkati policija

Organizacija International Rescue Committee (IRC) u Molivosu, na sjeveru Lezbosa, izgradila je centar koji može prihvatiti oko 2000 ljudi neposredno nakon što stignu iz Turske. “Ništa ih ne pitamo, samo želimo pomoći prije nego što dođu u kontakt s grčkim vlastima”, izjavio je koordinator IRC-a Paul Cornu. Prema njegovim riječima, IRC je potrošio milijun eura za izgradnju prihvatnog centra s 50 šatora, nužnom opremom i 100 djelatnika. Godišnji budžet IRC-a namijenjen za pomoć izbjeglicama na Lezbosu iznosi pet milijuna eura.

ZAPOVJEDNIK GRČKE OBALNE STRAŽE na otoku Antonios Sofiadelis rekao je da gotovo 60 posto izbjeglica čine Sirijci koji često nisu svjesni opasnosti relativno kratkog putovanja od turske do grčke obale. Umjesto 15 do 20 ljudi, krijumčari u jednom čamcu prevoze i više od 40 osoba, što je zarada od 60.000 eura. Tvrdi da je ponekad u gumenom čamcu dugom sedam metara plovilo i 90 ljudi. Ljudi u brodu vrlo često nemaju pojas za spašavanje. “Krijumčari ljudi plaćaju nekoliko stotina dolara osobi koja upravlja čamcem. Ako se radi o gumenim čamcima dugim pet do osam metara, njima nakon kratke obuke u Turskoj upravljaju izbjeglice”, rekao je Sofiadelis i otkrio da cijena “VIP prijevoza” većim i pouzdanijim brodovima iznosi 2500 eura po osobi.

Sofiadelis tvrdi da je obalna straža ove godine spasila iz mora više od 2000 ljudi, a naglasio je da je suradnja s Turskom “vrlo ograničena”: “Mi ih obavještavamo čim uočimo krijumčare ljudi u turskim vodama, ali obično nema odgovora.” Zamjenik zapovjednika grčke obalne straže, kontraadmiral Ioannis Karageorgopoulos, izjavio je da je prebacivanje izbjeglica iz Turske u Grčku posao vrijedan više od milijardu eura. “U borbi protiv krijumčara ljudi uhapsili smo 360 osoba, što je relativno mali broj. Ali krijumčari obučavaju izbjeglice da upravljaju čamcima i brodovima. Tako izbjeglice preuzimaju rizik, a krijumčari ostaju na sigurnom. Suočavamo se s pravim konvojima brodova prepunih izbjeglica, a imamo samo oko 1000 ljudi u obalnoj straži”, rekao je Karageorgopoulos.

On je naveo podatak da se ove godine u istočnom Egejskom moru utopilo oko 130 osoba i naglasio: “To znači da se radi o 2,3 smrtna slučaja na 10.000 izbjeglica. Ljudi stižu na 21 otok, a neki su nenastanjeni. Želimo djelovati preventivno kako bi se smanjio broj žrtava. Naš posao je da spasimo te ljude, prihvatimo ih i dovedemo do obale. Tražimo solidarnost zemalja članica EU-a. Potrebni su nam čamci, ljudi, avioni i vozila. Grčka ne dobiva pomoć kakvu očekuje”, rekao je Karageorgopulos za Nacional.

EUROPSKA AGENCIJA ZA UPRAVLJANJE operativnom suradnjom na vanjskim granicama država članica Europske unije (Frontex) za pomoć Grčkoj angažirala je na granici s Turskom u Egejskom moru 16 brodova, dva helikoptera, jedan avion i gotovo 500 ljudi. U akciji sudjeluje 25 članica EU-a. Na Lezbosu su raspoređena tri Frontexova broda iz Portugala, Švedske i Norveške te 80 međunarodnih policajaca.

Portparol Frontexa Izabella Cooper tvrdi da nema zemlje koja bi mogla sama riješiti aktualnu krizu i da se od Drugog svjetskog rata nijedna europska država nije suočila s tolikim brojem izbjeglica kao sada Grčka. “Iz Turske stižu Sirijci, Afganistanci i Iračani, a to su zemlje čiji državljani imaju mogućnost brzo dobiti azil u EU, ali ima i ljudi iz Maroka, Bangladeša, Pakistana… Cilj nam je da se svi oni u Grčkoj identificiraju i registriraju”, izjavila je za Nacional Izabella Cooper.

  • PRIJATELJSKI ODNOS PREMA izbjeglicama objašnjava se time što njihov masovni dolazak predstavlja produžetak turističke sezone, a i time što su stanovnici Lezbosa potomci Grka protjeranih tijekom 1. svjetskog rata

Iz Mađarske, Njemačke, Poljske i Slovačke proteklih mjeseci stizale su optužbe da Grčka odbija zaštititi vanjske granice EU-a zato što ne identificira i ne registrira izbjeglice. Vlast u Ateni odgovorila je da i dalje čeka na uređaje za uzimanje otisaka prstiju koji su joj obećani, ali da unatoč tome uspijeva registrirati oko 95 posto izbjeglica. Taj posao na Lezbosu obavljaju ekipe u Centru za identifikaciju Moria. Riječ je o nizu baraka okruženih dvostrukom ogradom i bodljikavom žicom na vrhu, iza koje se nalaze tisuće izbjeglica, aktivisti i službenici nekoliko desetaka međunarodnih humanitarnih i nevladinih organizacija koji pomažu ljudima. Unatoč zatvorskom okruženju, izbjeglice su uglavnom dobro raspoložene jer su uspjeli stići na teritorij EU-a. Domaćini kažu da je bodljikava žica ostatak iz prošlosti jer je Moria bila mjesto u kojem su zadržavane osobe koje su ilegalno ulazile u Grčku, ali “to su bila druga vremena, tada nisu dolazile tolike tisuće ljudi”.

SVAKOG DANA OKO 2000 IZBJEGLICA prođe kroz Centar, u kojem ih djelatnici fotografiraju i uzimaju otiske prstiju. Kako su izbjeglice iz Sirije, Iraka i Afganistana privilegirane što se tiče mogućnosti dobivanja azila u EU, mnogi lažu da dolaze iz tih zemalja. Zato u Centru utvrđuju iz koje zemlje zaista dolaze pa im postavljaju niz pitanja kao što su: u koju ste školu išli? Kako se zove dio grada u kojem se nalazi ta škola? Koji je najveći trg u gradu? Postoji li na trgu spomenik?

Djelatnici Centra tvrde da im je za cijeli postupak, fotografiranje i uzimanje otisaka prstiju, potrebno manje od jednog sata. Kroz Moriu je tijekom protekla dva mjeseca prošlo više od 500 djece bez roditelja. To su jedine izbjeglice koje se u Centru duže zadržavaju, uglavnom do 15 dana, a onda se prebacuju u Atenu ili Solun i pokušava se utvrditi imaju li rodbinu u EU. Ako nema obitelji koje ih mogu prihvatiti, djeci je osiguran smještaj i socijalna briga dok ne napune 18 godina.

U ATENI TVRDE da je među 720.000 izbjeglica zabilježeno samo dvadesetak slučajeva ozbiljnih bolesti – petnaestak ih je imalo malariju i petoro tuberkulozu. “Više od 80 posto izbjeglica čine mladi i zdravi ljudi i djeca. Osim toga, većina izbjeglica dolazi iz Sirije, a ta zemlja je imala vrlo dobru zdravstvenu skrb. Zahvaljujući tome da nije bilo ozbiljnih bolesti, nema velikih dodatnih izazova za naše bolnice”, objasnio je za Nacional taj relativno mali broj teških oboljenja Athanasios Giannopoulos, predsjednik upravnog odbora vladina Centra za kontrolu i prevenciju bolesti.

Što se tiče programa udomljivanja izbjeglica iz Grčke u druge zemlje članice EU-a, u Centralnoj službi za azil grčke vlade kažu da je taj projekt do sada obuhvatio manje od 100 osoba koje su prebačene u Luksemburg, Finsku, Litvu, Njemačku i Portugal. Moguće je da grčke vlasti nisu posebno efikasne u tom procesu, ali ni iz članica EU-a nije stiglo mnogo konkretnih ponuda za prihvat izbjeglica, ako se izuzmu zahtjevi da to budu cijele obitelji i po mogućnosti “nemuslimanske”. Predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker izjavio je da će, ako se zadrži sadašnji ritam, udomljavanje 160.000 izbjeglica iz Grčke i Italije biti završeno oko 2101.

Dolazak zime i odluka EU-a da s tri milijarde eura pomogne Turskoj u smještaju izbjeglica, utjecali su na to da je broj ljudi koji se iskrcavaju na plaže na sjeveru Lezbosa proteklih dana smanjen. Ali daleko su oni mirni dani kada troje stanovnika Lezbosa nije imalo pametnijeg posla nego da u tužbi sudu zatraži da se homoseksualnoj i lezbijskoj zajednici u Grčkoj zabrani upotreba riječi “lezbijka” kako bi se, kako je navedeno, spriječilo da se žitelje otoka “osramoti širom svijeta” i da postanu žrtve “psihološkog i moralnog silovanja”.

Komentiraj

FOTO:Davor Pašalić
PODIJELI
Rođen sam u Beogradu 1959. godine. Diplomirao na Fakultetu političkih nauka. U novinarstvu od maja 1986. godine, kada sam se zaposlio u Tanjugu, gde sam radio gotovo deceniju, a u novinskoj agenciji FoNet sam od njenog osnivanja 1994. godine. Od kad sam u ovom zanatu, za mnoge novinare u Srbiji sam čuo da rade "za Službu". Koliko mi je poznato, samo smo pokojni Slavko Ćuruvija i ja radili "u Službi". U Službi državne bezbednosti Saveznog sekretarijata za unutrašnje poslove sam proveo tri meseca - februar, mart i april 1986. godine. To mi je bilo prvo zaposlenje. Otac i tašta su udružili snage da bi mi našli posao - on je bio pukovnik u vojsci, ona je radila u Interpolu. Bilo je glupo očekivati da će mi naći radno mesto u biblioteci ili filharmoniji. Vrhunac u novinarstvu sam dostigao posle NATO bombardovanja Srbije 1999. godine, kada sam počeo da radim kao fikser za londonski The Guardian. Tokom dva i po meseca bombardovanja sam u FoNetu primio 225 nemačkih maraka. Rory Carroll iz The Guardiana mi je plaćao 150 maraka dnevno. Posle samoubilačkih avionskih napada na Svetski trgovački centar u Njujorku 11. septembra 2011. su zapadni mediji prestali da se interesuju za Srbiju i Balkan, pa sam izgubio dodatni posao fiksera. Osama Bin Laden mi je oteo mnogo novca. Da sam ga sreo na ulici, šutnuo bih ga u međunožje. Za Nacional sam počeo da pišem krajem 1996. godine, posle čega je usledila trogodišnja pauza. Nacional me reaktivirao posle ubistva Željka Ražnatovića Arkana u januaru 2000.