Meksikanac Edson Ramirez odrastao je uz Real iz Madrida, Huga Sancheza, Prosinečkog i Šukera. Kada je upisao filmsku akademiju, on i njegovi kolege, oduševljeni hrvatskom nogometnom reprezentacijom, odlučili su snimiti dokumentarni film “Vatreni”

Malo je ljudi koji se neće začuditi kada čuju da grupa mladih meksičkih filmaša snima dokumentarni film “Vatreni” o uspjehu hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine. U zemlji od 122 milijuna stanovnika, čiji glavni grad Ciudad de Mexico ima devet milijuna stanovnika, dvostruko više nego cijela Hrvatska, postoji grupa ljudi koja je fascinirana nogometašima Davorom Šukerom i Zvonimirom Bobanom, borbom za hrvatsku nezavisnost i nogometnim uspjehom ostvarenim prije 18 godina. Toliko su opsjednuti tom temom da su prošlog tjedna drugi put došli u Zagreb kako bi nastavili snimanje dokumentarnog filma, s time da će tijekom sljedećih gotovo mjesec dana obići i Srbiju te Bosnu i Hercegovinu, kako bi filmski predočili što se to događalo devedesetih godina u zemljama bivše Jugoslavije.

MEKSIKANCI SU NOGOMETNI FANATICI, pa su takvi i redatelj filma Edson Ramirez i snimatelj Jorge Luis Linares Martínez koji su u Zagreb došli s producentom filma Alfredom Sánchezom Lópezom, asistenticom redatelja Jimenom Lunom i kamermankom Camilom Ibarrom. “Snimatelj Jorge Luis Linares Martínez i ja željeli smo snimiti dokumentarni film o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji prvenstveno zato što smo oduvijek uživali u nogometu. Kada smo bili klinci, Real Madrid bio nam je jako važan klub jer je tada u Realu igrao Hugo Sanchez. Kada je Sanchez potpisao za Real, sve utakmice ovog kluba bile su prenošene na meksičkoj nacionalnoj televiziji. Nakon toga, 1991., kada sam imao devet godina, za Real je počeo igrati i Robert Prosinečki, a nakon toga i Davor Šuker. Sve te utakmice gledao sam sa svojim ocem i jako mi se dopalo kako su oni igrali. Jorge se u tome slagao sa mnom. Godinama poslije toga počeli smo istraživati detalje o hrvatskim reprezentativcima i shvatili smo kako postoji snažna veza između nogometa i priče o stvaranju hrvatske države”, rekao nam je Edson Ramirez i dodao kako su ga posebno fascinirala dva igrača: “Zvonimir Boban je u to vrijeme bio najvažniji igrač reprezentacije, njezin kapetan, a Šuker se sjajno slagao s njim.”

NOGOMET JE U MEKSIKU, kao i u Hrvatskoj, važan ne samo na sportskom planu. “U Meksiku živimo u svijetu trgovine narkoticima, korupcije, brojnih stvari koje ne funkcioniraju. I zato očekujemo da će se, ako ostvarimo sportski uspjeh, situacija u zemlji popraviti. Zato Meksikanci očekuju jako mnogo od nogometne reprezentacije. Nama nužno treba sportski uspjeh i zato sve nade polažemo u nogometnu reprezentaciju”, kazao nam je Ramirez. “Svake četiri godine polažemo velike nade u nacionalnu reprezentaciju na svjetskom prvenstvu. I svaki put doživimo neuspjeh. A te 1998. hrvatski reprezentativci su izgledali tako dobro, vidjelo se da uživaju u igri. Tada nam se činilo da jedna mala zemlja uspijeva u onome u čemu Meksiko, velika zemlja, nikada neće uspjeti”, priznao je Ramirez.

Godinama kasnije, Ramirez i njegovi prijatelji studirali su na filmskoj akademiji, on na Centro de Capacitacion Cinematografica (CCC) u Ciudad de Mexico, ali nikada nisu zaboravili ideju o snimanju dokumentarca o hrvatskoj reprezentaciji iz 1998. Prije tri godine odlučili su se snažnije pozabaviti tom pričom pa su intenzivno tražili informacije i novinske članke na internetu koje su prevodili i tako otkrivali brojne detalje o Hrvatskoj. U to vrijeme snimatelj Jorge Luis Linares Martínez studirao je na filmskoj akademiji u Münchenu i došao je na filmski festival u Zagreb, što će se ubrzo pokazati presudnim za snimanje ovog filma.

  • ‘U MEKSIKU živimo u svijetu trgovine narkoticima, korupcije, brojnih stvari koje ne funkcioniraju. I zato očekujemo da će se, ako ostvarimo sportski uspjeh, stvari popraviti’

“Jednom prilikom otišao je u kafić na piće, u kojem je razgovarao s nekim Hrvatima. Rekao im je kako bi željeli snimiti film o borbi za nezavisnost i uspjehu hrvatske reprezentacije 1998. Jedan od tih Hrvata s kojim je razgovarao bio je Miroslav Blažević, sin nogometnog trenera Miroslava Ćire Blaževića. Zamislite, kolike su šanse da sretnete sina hrvatskog izbornika? Miro mu je tada rekao ‘Sjedni, jer kada ti kažem tko sam ja, nećeš vjerovati koliko imaš sreće’. Kada je Jorge shvatio s kim razgovara, nazvao me je i rekao ‘Sjedni, jer kada ti kažem s kim sam upravo razgovarao, nećeš vjerovati koliko imam sreće’”, prisjeća se Ramirez.

POMOĆ MIRE BLAŽEVIĆA U PRVOJ FAZI bila je presudna, ali i oni sami priznaju da su kod njega primijetili određenu skepsu. “Mislim da nas je Miro prvo želio provjeriti jer nije mogao znati koliko smo ozbiljni u svojim namjerama. Bio je u pravu, mi smo Meksikanci, Meksiko je daleko od Hrvatske i nije jeftino putovati u Hrvatsku kako bismo snimili film. Prije nego što nam je odlučio pomoći želio je provjeriti koliko smo ozbiljni. Kada je shvatio koliko smo upućeni u priču o devedesetima u Hrvatskoj, koliko znamo o hrvatskim reprezentativcima, otvorio nam je sva vrata”, istaknuo je Ramirez.

Naravno da im je novac bio problem, pa su prvo uložili vlastitu ušteđevinu. Zahvaljujući tom novcu prošle godine prvi put su došli u Hrvatsku i snimili prve razgovore, i to zahvaljujući Miri Blaževiću. “Prvi igrač kojeg smo intervjuirali bio je Vjekoslav Škrinjar, a nakon toga smo snimali razgovore s Dariom Šimićem, Ćirom Blaževićem i, naravno, Mirom Blaževićem. Nakon tih razgovora shvatili smo da imamo materijal za jako dobar film jer smo osjetili snagu u njihovim riječima. Razgovarali smo o nacionalnom identitetu, svim aspektima nacionalizma te vjerskom i političkom segmentu koji je okruživao priču o nogometu. Na neki način to su bili sastojci od kojih se ‘skuhao’ put prema uspjehu nogometne reprezentacije”, smatra Ramirez.

Njihov cilj od prvog trenutka nije bilo napraviti klasičnu nogometnu priču o nevjerojatnom uspjehu male zemlje čija je reprezentacija na prvom nastupu na svjetskom prvenstvu osvojila brončanu medalju. Žele, objašnjava nam Ramirez, opisati kontekst vremena koji je po njemu užasno važan, kontekst zbivanja tih godina u Hrvatskoj. Pitanje je koliko netko iz Meksika može shvatiti odnose s kraja osamdesetih i početka devedesetih u bivšoj Jugoslaviji. “Bilo nam je teško shvatiti sve te odnose unutar Jugoslavije, ne samo političke probleme, već i vjerske probleme između katolika, pravoslavaca i muslimana.

ZATO SMO I ZNALI DA JE TO VELIKA PRIČA koju treba ispričati. Svi mi, kao ljudska bića, isti smo, ali naš način razmišljanja potiče nas da mislimo da smo različiti, potiče nas na borbu jednih protiv drugih. Primjerice, kada razmišljamo da zaslužujemo više od drugih, pa su tako Srbi tražili ‘veliku Srbiju’, što je ideja koju nisu mogli svi prihvatiti”, objasnio je Ramirez i nastavio: “Ne želimo proizvesti film koji će pokazati aspekte ekstremnog nacionalizma. Želimo snimiti film koji govori i o političkim problemima. Bilo je jako puno manipulacija, na obje strane, kako bi se uvjerilo ljude da idu u rat. Vjerujem, doista vjerujem, da su Hrvati bili u pravu kada su se odlučili boriti za svoju nezavisnost. Znamo da moramo biti oprezni kod te teme. Rat je bio okrutan i uz intervenciju međunarodne zajednice i Europske unije trebao je trajati mnogo kraće. Ako uzmemo u obzir da su sukobi trajali do 2001., uključujući i borbe na Kosovu, onda možemo reći da su ljudi iz bivše Jugoslavije predugo i bespotrebno patili.”

Nakon što su shvatili da imaju potencijalno jako dobar materijal u rukama, odlučili su drugi put doći u Hrvatsku i to na mjesec dana. A za tako nešto treba puno više novca, pa su u Meksiku pokrenuli Crowdfunding kampanju kako bi ljudi uplaćivali donacije za njihov film. “Prikupili smo dovoljno novca da možemo doći u Hrvatsku. Kampanja je bila iznimno uspješna, svi ljubitelji dokumentarnih filmova koji su čuli za naš projekt željeli su investirati novac. Čak i kada je kampanja završila, bilo je ljudi koji su nas kontaktirali, pitajući nas kako da nam uplate novac. To je nevjerojatno jer nam doista nije jasno zašto bi nekoga u Meksiku zanimao film o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji”, tvrdi Ramirez.

  • SNIMATELJ JORGE došao je prije tri godine na Zagreb Film Festival, u baru pričao kako želi snimiti dokumentarni film o hrvatskoj reprezentaciji i slučajno upoznao Ćiru Blaževića

NIJE BAŠ DA NIKOGA NE ZANIMA, pa nam je Ramirez priznao da je meksički prvoligaš, nogometni klub Universidad de Guadalajara, nakon uspjeha hrvatske reprezentacije 1998. počeo nositi dresove vrlo slične onima hrvatske reprezentacije. Kaže da su bili inspirirani hrvatskom reprezentacijom.

Ovih dana filmska ekipa iz Meksika razgovarat će i s Bobanom i Šukerom. “Posebno me zanima Boban jer ga smatram vrlo pametnom osobom, barem prema onome što sam mogao čitati o njemu. Nakon što je završio nogometnu karijeru, vratio se u Zagreb kako bi studirao. Ne znam za nekog drugog nogometaša koji je to napravio. Zato mislim da će nam Boban pružiti pogled intelektualca na ono što se događalo u Hrvatskoj devedesetih”, rekao je taj Meksikanac. Naravno, razgovarat će i o utakmici između Dinama i Crvene Zvezde iz 1990. Utakmica je bila prekinuta zbog navijačkog nasilja i tada je Boban na terenu udario policajca. Ramirez je jako dobro upućen u ta događanja. “Postoji trenutak prije tog udarca koji je po meni još važniji. Udaranje policajca bila je emotivna reakcija, ali prije toga se vidi da ga Boban gleda i pita ‘Zašto ništa ne radite da zaustavite ovo?’. I to je najvažniji detalj, udarac je samo emotivni nastavak svega onoga što je osjećao u tom trenutku. Ono što je meni bilo nevjerojatno je podrška koju je u tom trenutku Boban dobio od navijača, svi su uzvikivali njegovo ime. U tom trenutku on je postao nacionalni heroj, vođa nacije”, ponudio je svoje viđenje tog povijesnog događaja Ramirez.

S ĆIROM BLAŽEVIĆEM već su razgovarali i Ramirez je njime oduševljen. “Ćiro Blažević je jedan od boljih trenera koje sam vidio u svom životu. Ne znam mnogo o nogometu, volio sam ga igrati, ali da bi bio dobar trener, moraš znati što ćeš reći svakom pojedinom igraču da bi bio bolji nogometaš. A to nije lako jer moraš pronaći i istaknuti dobre strane svakog igrača. Kada smo razgovarali za ovaj film, rekao nam je: ‘Možeš imati Šukera i Bobana u momčadi, ali ako nemaš igrače koji će podržati ove zvijezde, onda nećeš uspjeti.’ On je istražio svakog igrača u reprezentaciji i napravio ga boljim”, istaknuo je Ramirez svoju fascinaciju Blaževićem.

Osim sa Šukerom i Bobanom, razgovarat će i s Igorom Štimcem zbog kojeg će otići u Split, s Goranom Vlaovićem, Aljošom Asanovićem i Robertom Prosinečkim, a možda i još ponekim igračem. Već sada znaju da njihovi sugovornici nisu neobrazovani nogometaši koji teško slažu proširene rečenice, pa se i zbog toga raduju susretu s njima. Ali Ram

Komentiraj