Beogradskog nezavisnog novinara Vladimira Markovića davne 1979. godine osudio je Drugi općinski sud u Beogradu zbog teksta koji je bio “štetan” za tadašnju vlast u Jugoslaviji i njenu propagandu. U presudi je pisalo da je “napisao, štampao i distribuirao” tekst u kome je tvrdio da je u koncentracijskom logoru u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata pogubljeno 60.000 Srba, Židova, Hrvata i Roma.

Tekst koji je Marković napisao objavljen je 1978. u listu hrvatske emigracije “Hrvatska država“, koji se tiskao u Münchenu. Markovićev tekst ustvari je bio sažetak razgovora koji je u ožujku 1978. vodio u Zagrebu s tadašnjim disidentom i generalom JNA, budućim prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom. Ovih dana Marković je dobio odbijenicu od Ministarstva pravde, od kojeg je tražio poseban status za mirovinu, pa se po njegovom mišljenju nastavlja borba za potpunu rehabilitaciju. Zbog toga se prije nekoliko dana Marković javio redakciji Nacionala i priložio opsežnu dokumentaciju u kojoj objašnjava svoj slučaj, a u kojem je ključnu ulogu odigrao Tuđman. Broj žrtava koji je Marković naveo u svom tekstu, koristeći Tuđmanovu argumentaciju, bio je dovoljan razlog da ga optuže za “krivično djelo širenja lažnih vijesti” te da mu rješenjem broj 1901/78 bude određena “mjera sigurnosti, psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi”. Od tada do danas traje njegova borba protiv sustava i svojevrsni oblik društvene izolacije.

[quote_box_center]

  • Odlukom Ministarstva pravde Republike Srbije Vladimiru Markoviću je 27. listopada prošle godine ponuđena odšteta od 522.500 dinara, što iznosi oko 32 tisuće kuna
  • ‘Crnac ispunio zadaću, a postavši nekoristan poslaše ga u ludnicu mjesto u zatvor, jer na slobodi bio bi nezgodan čak i kao svjedok u mom slučaju’, napisao je o Markoviću Franjo Tuđman

[/quote_box_center]

S prvim hrvatskim predsjednikom Marković se susreo samo jednom, u ožujku 1978., kada je u Zagrebu s njim razgovarao o problemima u tadašnjoj Jugoslaviji. Kako je i sam priznao, u početku nije želio objaviti detalje svog razgovora s Tuđmanom, ali je nakon povratka u Beograd zaključio da je riječ o vrijednom materijalu koji bi morao objaviti. Tuđmanu je u tom razdoblju zabranjen javni nastup, pa je Markoviću bilo vrlo teško naći tiskovinu u kojoj bi objavio taj razgovor. U lipnju 1978. tekst razgovora s Tuđmanom poslao je na desetak adresa u inozemstvo jer mu je bilo jasno da u tadašnjoj Jugoslaviji nitko neće objaviti intervju s političkim disidentom. Marković je gotovo odustao od toga da će objaviti tekst, ali mu se ipak javila redakcija revije RCDA, časopisa koji se bavio pitanjima religije u komunističkim zemljama, a izdavao ga je Istraživački centar za religiju i ljudska prava iz New Yorka. Tekst iz RCDA prenio je list hrvatske emigracije iz Münchena “Hrvatska država” i list slovenske emigracije u Velikoj Britaniji “Klic Triglava”. Samo mjesec dana nakon što je razgovor s Tuđmanom izašao u “Hrvatskoj državi”, protiv Markovića se u Beogradu pokrenuo sudski proces. Zanimljivo je to da se u tužbi nigdje ne spominje ime Franje Tuđmana i da je tekst izašao i u novinama RCDA i “Klica Triglava”. Marković tvrdi da je samo ime lista “Hrvatska država” bilo dovoljno da sud prikaže “dubinu” njegova disidentskog djelovanja.

Marković je već ranije imao probleme s beogradskim sudovima zbog svog rada. Pjesnik i novinar, rođen 1952. u Beogradu, u disidentske krugove ušao je sredinom sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je počeo objavljivati literarne priloge u nekim emigrantskim, pretežno srpskim časopisima. Policiji se to nije nimalo sviđalo, pa je imao učestale pozive na “informativne razgovore”. Savjete da to što radi “nije ni lijepo, ni pametno, a može biti i kažnjivo” Marković nije shvaćao ozbiljno, pa je u kolovozu 1976. priveden u tadašnju beogradsku 26. policijsku stanicu. Tu je po hitnom postupku, iako bez ikakvih medicinskih nalaza ili sudskog rješenja, odlučeno da je Marković – lud. Nakon te presude Marković je upućen u duševnu bolnicu Guberovac, uz zanimljiv telegram koji je policija poslala na adresu bolnice: “Dotični Vladimir Marković surađuje s emigrantskom štampom. Treba ga hospitalizirati. Drugarski pozdrav.”

Kada je primljen u bolnicu, Marković je vrlo brzo prebačen na odjel za lakše slučajeve, gdje mu je nakon pregleda jedan liječnik priopćio da je mentalno zdrav. Međutim, bio je petak i liječnički konzilij koji je odlučivao o njegovom otpustu mogao se sastati tek u ponedjeljak, pa je Marković vikend proveo na psihijatrijskom odjelu. Iako tome tada nije pridavao veliku važnost, taj će mu boravak nekoliko godina kasnije promijeniti život. Marković je zaboravio tu neugodnu epizodu i ponovno se približio disidentskom krugu, koji se tada u Beogradu uglavnom okupljao oko Milovana Đilasa. No Markovića je privukla teza drugog disidenta, Mihajla Mihajlova, koji se zalagao za ujedinjenje srpske i hrvatske oporbe i njihovoj zajedničkoj borbi za ljudska prava. Zbog toga je odlučio da će otići u Zagreb i razgovarati s Tuđmanom. “Tuđman me je lijepo primio. Razgovarali smo o našim političkim uvjerenjima, ali ništa od toga nisam zapisivao. Međutim, dva tjedna nakon razgovora odlučio sam sve staviti na papir”, prepričava novinar za Nacional susret s Tuđmanom.

U razgovoru je Tuđman, kaže, iznio i svoje mišljenje o broju ubijenih logoraša u Jasenovcu, što su tadašnje vlasti jedva dočekale i ubrzo je protiv Markovića pokrenut postupak. Za navedenu tvrdnju Marković je osuđen na kaznu od jedne do tri godine zatvora, ali je u “ime naroda” izrečena i puno teža kazna – liječenje i čuvanje u zatvorskoj ustanovi. Sud je odnekud “iskopao” podatak o tome kako je proveo jedan vikend u psihijatrijskoj ustanovi Guberovac. Marković je uzaludno objašnjavao kako je vikend u ludnici proveo zbog greške policije i da nije bio pušten samo zbog toga. Zatvorska liječnička komisija zaključila je kako dopisivanje s emigrantskom štampom predstavlja teži psihički poremećaj i zatražili su da se Markovića izolira i liječi, kako ne bi ponovio krivično djelo. Sudac beogradskog suda je u presudi od riječi do riječi preuzeo nalaze te komisije i vrata Guberovca iza Markovića zatvorila su se 23. veljače 1979. Ovaj put Marković će iza tih vrata biti puno duže od jednog vikenda. Mjera izolacije je izrečena na neodređeno vrijeme, što je teoretski značilo da ga u ludnici mogu zadržati do kraja života.

Nije imao pravo na pomilovanje i prijevremeni otpust, a danas priča da su uvjeti u Guberovcu bili “katastrofalni”. Pacijente su prisiljavali da gutaju velike količine neuroleptika, a oduzeto im je i pravo na “normalnu” zatvorsku represiju. “Za najmanji znak nediscipline uslijedilo bi premlaćivanje, vezanje za krevet i pojačana doza lijekova”, priča Marković koji je imao sreću da su u Jugoslaviji tih godina znatno ojačale humanitarne organizacije, pa su one pritiscima na političare i javnost uspjele nekako ishoditi da ga se oslobodi. Iz duševne bolnice je izašao nakon tri godine, ali posljedice osjeća i 33 godine poslije. Danas sam sebe uvjerava da je mentalno zdrav, iako od izlaska iz ludnice nije imao stalan posao i svih ovih godina živi izoliran od društva.

foto44 1

Nadu da će u 21. stoljeću doživjeti svoju sudsku rehabilitaciju vidio je u Zakonu o rehabilitaciji koji je u Srbiji donesen 2006. Međutim, ona je nakratko ugašena rješenjem Višeg suda u Beogradu od 14. veljače 2013. Ipak, ono što je Viši sud odbio, Apelacioni sud u Beogradu je ukinuo rješenjem u kojem dopušta Markoviću da pokrene novi postupak o rehabilitaciji. Danas nevjerojatno zvuči pasus iz rješenja Apelacionog suda u Beogradu koje prenosimo u izvornom obliku, na srpskom jeziku: “Prema činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku, pravosnažnim rešenjem Drugog opštinskog suda u Beogradu, K.br.1901/78 od 23.2.1979. godine, predlagač je oglašen krivim zbog toga što je u drugoj polovini marta meseca 1978. godine u Beogradu, prenosio lažno tvrđenje u nameri da izazove neraspoloženje i uznemirenje građana, na taj način što je napisao i umnožio cirkularno pismo, u kojem je naveo sledeće: “Po sigurnim i pouzdanim statistikama u svim logorima u Hrvatskoj je za vreme rata pogubljeno 60.000 ljudi, i to, kako Srba, tako i Hrvata, Jevreja, Cigana i drugih antifašista, a ne 600.000 samo u Jasenovcu, kako se to udesetostručuje, da bi se potencirala nekakva kolektivna i trajna krivica hrvatskog naroda.” Ovaj sud, konačno, nakon toliko godina, u vezi Markovićevog zahteva za rehabilitaciju, konstatuje i sljedeće: “…S obzirom na izloženo, osnovani su žalbeni navodi da je pobijeno rešenje, zbog pogrešne primene materijalnog prava navedenog u ovoj odluci, za sada zasnovano na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pa je iz tih razloga moralo biti ukinuto”.

Nakon ove odluke Apelacionog suda, Marković je nastavio borbu za svoju rehabilitaciju, pa je 14. ožujka održano ročište na beogradskom sudu koji je donio rješenje o njegovoj rehabilitaciji. Ovim rješenjem sud je usvojio Markovićev zahtjev za rehabilitaciju i ukinuto je rješenje Drugog općinskog suda u Beogradu od 23. veljače 1979. te se od “trenutka donošenja ovog rješenja Vladimir Marković smatra neosuđivan”. Markoviću je tako 35 godina nakon osuđujuće presude priznato da je krivično gonjen i da je lišen slobode zato što je koristio svoje pravo na slobodu mišljenja i izražavanja te da mu je suđeno iz političkih i ideoloških razloga.

No, ni tu nije bio kraj Markovićevim problemima s državnom birokracijom jer mu nije željela isplatiti štetu za tri godine koje je proveo u ludnici i zbog kojih nikada poslije nije mogao naći stalni posao. Iako je u 63. godini života, ima tek nešto više od šest godina radnog staža. Odlukom Ministarstva pravde Republike Srbije Markoviću je 27. listopada prošle godine ponuđena odšteta od 522.500 dinara, što iznosi oko 32 tisuće kuna. Marković je od države tražio i da mu se prizna posebni staž kako bi imao pravo na novčanu mjesečnu naknadu jer, kako tvrdi, zbog boravka u ludnici i kriminalnog dosjea godinama nije mogao naći stalni posao. Država mu je taj zahtjev odbila, pa on i danas preživljava od povremenog pisanja za nezavisne srbijanske medije.

No ono što je Markovića možda još i više pogodilo je Tuđmanov odnos prema njemu nakon što je završio u zatvoru. Tuđman tog beogradskog novinara više puta spominje u svojim dnevničkim zapisima, posthumno izdanim u Zagrebu (F. Tuđman, Osobni dnevnik, knjiga prva, 1973.-1978., priredila Ankica Tuđman, Zagreb 2011.). “Subota, 13. prosinca 1980: BBC iz ovogodišnjeg izvještaja Amnesty Internationala o Jugoslaviji prenosi uglavnom primjere sa srpskog područja. Čak i o osuđenima u BiH. Među inim: Vladimir Marković, “žurnalist” iz Beograda, poslan je od vlasti na psihijatrijsko liječenje zbog toga što je u emigrantske novine prenio tvrdnje o pretjerivanju ratnih zločina. Riječ je o prenošenju razgovora sa mnom; intervju iz optužbe!“, piše Tuđman u svojim dnevnicima, iz kojih se može zaključiti da ga je on smatrao agentom provokatorom, pa je dodao i sljedeću rečenicu: “Crnac ispunio zadaću, a postavši nekoristan poslaše ga u ludnicu mjesto u zatvor, jer na slobodi bio bi nezgodan čak i kao svjedok u mom slučaju.”

Tuđman i Marković nikada više nisu razgovarali nakon intervjua koji je objavljen u “Hrvatskoj državi”, a osim što je zbog tog teksta osuđen Marković, taj razgovor bio je i jedna od četiri točke optužnice na suđenju Tuđmanu 1981. Budući hrvatski predsjednik tada je osuđen na tri godine zatvora, a na suđenju je tvrdio da su njegove riječi prenesene točno, iako nije znao da će razgovor biti objavljen. Marković tvrdi da je Tuđmanu još za vrijeme bivše Jugoslavije poslao pismo u kojem mu se ispričao što je objavio njihove razgovore bez odobrenja, ali odgovor na tu ispriku nikada nije dobio. Iako je razočaran s onim što je Tuđman napisao u dnevnicima, Marković je zadovoljan što je jedan od rijetkih građana Srbije koji je uspio izboriti svoju rehabilitaciju te je time dokazao da mu je nanesena velika nepravda, koja nikada neće moći biti adekvatno nadoknađena nikakvim naknadnim presudama u njegovu korist.

Međutim, on tvrdi da je rehabilitacija potrebna svakome tko želi istinu i pravdu te da je potrebna svim državama bivše Jugoslavije koje nastoje učvrstiti pravnu državu i vladavinu prava. “Bez ispravljanja nepravde i otklanjanja zabluda i grešaka iz prošlosti neće biti pravde ni istine u sadašnjosti, a onda neće biti ni slobodnog društva u budućnosti”, zaključio je Marković.

Komentiraj

FOTO:URED PREDSJEDNICE
PODIJELI
Rođen u Zagrebu 21. kolovoza 1978., novinarstvom se bavim od 2000. godine kada sam počeo pisati za sportski web portal Sportnet.hr. Nakon nekoliko godina u sportskom novinarstvu, 2009. godine prvi put dolazim u redakciju tjednika Nacional gdje radim na portalu www.nacional.hr, a povremeno pišem i za tiskano izdanje Nacionala. Sredinom 2011. s nekoliko drugih novinara Nacionala prelazim u tjednik Aktual, a od ožujka 2013. do lipnja 2014. bio sam zamjenik glavnog urednika poslovne dnevne novine Business.hr. U prosincu 2014. vraćam se u Nacional gdje pišem o aktualnim političkim i gospodarskim temama.