NACIONALNA GROUPIE Vrbovanje na Tedeschijevu partiju

Na Milanovićev zahtjev za promjenom muzike, Tedeschi je vučje mrko odmahnuo glavom. Zoran se pokislo pokupio iz diđej kabine. ‘Ne želi pustiti Bijelo dugme’

Na privatni mesiđ na fejsbuku dobio sam poruku sa službene stranice SDP-a s upitom mogu li ostaviti neki svoj privatniji kontakt. Uskoro me nazvala nekakva tajnica, pitala mogu li se s jednim njihovim članom naći hitno u jedan u kafiću Hemingvej na Iblerovom. Tamo me dočekao neki mlađi tip u zelenoj, izviđačkoj košulji. Predstavio mi se kao čovjek blizak Milanovićevu uredu. Nije htio otkrit ime i prezime. Neka ga jednostavno zovem Dibi, po njegovim inicijalima. Nervozno se osvrnuo oko sebe, pa prešao na stvar.

Probat ću u najkraćim crtama iznijet ono šta mi je predložio. Tražio je da nagovorim, utječem na Božu Petrova da se u subotu navečer sastane s Milanovićem na tajnom sastanku na Tedeschijevu partiju u Jabuci. To je mjesto na kojem niti jednom novinaru niti špiclovu neće past na pamet da bi se njih dvojica mogli naći. Kako će to bit, između ostalog, večer dark glazbe, mogu gore doći sa sadomazo maskama na faci, to je tamo skroz normalno. Kao znak da misli ozbiljno, pružio mi je preko stola kuvertu u kojoj se naziralo nekoliko novčanica od po sto kuna.

“Ne raspolažem za sad nekim većim stranačkim buđetom… Misliš li da ćeš uspjet nagovorit Petrova da dođe gore? Ne sumnjam u tvoje verbalne sposobnosti. Dugo te pratim na fejsbuku i vidim da bio bio u stanju i zmiju nagovorit da pokuša poletjet. A Petrov će u tebe imat povjerenja… Član si njegove stranke, ostao si mu vjeran čak i nakon izbacivanja Prgometa.”

POGRABIO SAM KUVERTU. Javit ću mu se, rekao sam, u subotu popodne. Neka Milanovića drži na stend baju. Osjećao sam neopisivo uzbuđenje. Napokon mi se počelo nešto veliko događat u životu. Pružena mi je prilika da utječem na tijek hrvatske politike, povijesti, baš kao moj omiljeni pisac Gram Grin koji je ujedno bio i djelatnik britanske tajne službe; slali su ga u nerazvijena, kolonijalna područja da tamo, rasturen opijumom, pregovara s lokalnim vlastima. I usput torba zanosne Azijatkinje. A poslije o tome piše u novinama i knjigama.

Otišao sam u petak na sastanak Mosta. Odmah mi je bilo jasno da se Petrovu, od opsjedanja razno-raznih lešinara, neću uspjet ni približit da mu kažem dobar dan, kamoli ga na išta nagovarat. A, nisam htio da sve ovo prestane. Ni da se pred Dibijem pokažem kao nesposobnjaković.

Sijevnula mi je jebena zamjenska ideja. Javio sam Dibiju u klasičnim, šablonskim šiframa: Orao će sletiti u ponoć na greben. Onda sam otišao u sex šop i za dio love iz Dibijeve kuverte kupio sado mazo masku. Na pakiranju je pisalo: “Maska će ti u potpunosti pomoći da se prepustiš svojim skrivenim fantazijama jer ispod nje možeš biti bilo tko”. Dodatno mi je na ruku išlo što sam imao istu frizuru i boju kose kao Petrov, a bili smo i slične visine i građe. Samo što sam ja bio puno neprivlačniji u licu. Ali to će ionako prekriti maska.

Na Jabukovac sam se uspinjao po teškoj magluštini. Atmosfera je fakat bila kao u Trećem čovjeku, snimanom po scenariju mog gore spomenutog omiljenog pisca.

U klub sam ušao pod maskom. Podij je bio zakrčen rasplesanim zaposlenicima iz Tedeschijeve korporacije. Njima je glavni šef, uz posao, osmišljavao i kako da provedu slobodno vrijeme, kako da se zabave, a da ne završe u nekom od narodnjačkih klubova. Dakle, utjecao je i na njihov svjetonazor, kulturu življenja. To je bilo kao kod nas s izvannastavnim aktivnostima na Filozofskom: možeš doći, ali i ne moraš. Ali bolje da dođeš i pokažeš da ti je stalo.

Prokrčio sam si nekako put do šanka. Za kojim je stajao povisok tip s maskom sličnom onakvom kakvu je imao Tom Kruz u Oči širom otvorene. Prišao sam mu, nalaktio se uz njega na šank.

“Zoran?”

Konspirativno je kimnuo.

“Ajmo na podij… Tamo ćemo u buci sigurnije porazgovarat”, promrsio je.

Krenuo sam za njim. Glasno je bubnjao nekakav teški tehno haus uz kojeg se Tedeschi dodatno na ekipi iživljavao puštanjem blicave rasvjete. Svako malo ljudi bi se po čitavu minutu, osvijetljeni tim skupim blicevima, vidjeli kako zapravo izgledaju. One starije je to moglo dovest do kolapsa.

“Ne mogu o ničem pregovarat uz taj tehno haus! Mrzim tu muziku! Daj, otiđi Tedeschiju i reci mu nek pusti nešto normalnije, Bijelo dugme, Dinu Merlina, tako nešto!”, proderao sam se Milanoviću na uho.

Progurali smo se do diđej kabine. Tedeschi je uživljeno otpuhivao prašinu s neke buvljačke singlice, poklon od Mije Vesovića. Na Milanovićev zahtjev za promjenom muzike, Tedeschi je vučje mrko odmahnuo glavom. Milanović se pokislo pokupio iz diđej kabine.

“Ne želi pustit Bijelo dugme. Misli da će poseljančit ukus svojih zaposlenika…”

“Ako ne možeš nagovorit Tedeschija da ti pusti jednu stvar od Dugmeta, kako ti uopće možeš provest ikakvu reformu!”, razjarila me ta Tedeschijeva oholost.

“JEBE MI SE ZA TVOJE IDIOTSKE REFORME. Snimio sam te da si došao na tajni pregovor sa mnom i sad se možeš vratit u onu svoju metkovićansku selendru slušat pastirski rok. Idi se naspavaj uz ognjište da ujutro svježe ispranog mozga možeš na misi Željki Markić pružat mir s tobom”, sad se i Milanović razbahatio.

“Sjebo si se… Nisam Petrov!”, strgnuo sam masku s lica.

Mogao sam vidjet kako Milanović blijedi iza svoje maske. Ubrzo ju je i on skinuo. Ali iza nje me pod blicavom rasvjetom zabljesnula Dibijeva golublja faca! Skrušeno mi je priznao da sam opak igrač, nisam se dao uvući u njegovu vješto smišljenu spletku. Takvom lukavom predviđa mi blistavu budućnost u politici. Otišao mi je po red bul votku pa smo se nastavili luđački izvijat na Tedeschijev haus. Bez maske idealističnog provincijalca puno sam se lakše prepustio porocima noćnog, urbanog života.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.