NACIONALNA GROUPIE Iskupljenje u Limbu

Premetao sam po mozgu što mi se može dogodit KAD FRLJIĆ DOĐE NA ČELO MINISTARSTVA KULTURE. Neću dobiti ni kunu potpore za izdavanje mojih knjiga

Stajao sam za šankom u Limbu. Strah, užasan strah me obuzeo kad sam od Deana Dude i Viktora Ivančića koji su sjedili u separeu dočuo da će vlada pouzdano pasti, da će na vlast ponovo doći SDP i da će umjesto Hasanbegovića u Ministarstvo kulture za odmazdu postaviti Olivera Frljića. Pogotovo što sam u zadnje vrijeme totalno izbjegavao sastanke ljevičarskih intelektualaca na Sljemenu i nisam bio na nijednom prosvjedu protiv ministra Hasanbegovića, čak nisam otišao ni na onaj glavni, masterpis skup protiv ministra Šustara i općenito vlade na Trgu, u to vrijeme hladio sam jaja na festivalu dokumentaraca u Makarskoj. Također sam prihvatio biti urednik novog Zareza u režiji Ane Karamarko. Ali to, srećom, skoro nitko nije znao, osim moje bivše profe iz gimnazije i aktivne suradnice prijašnjeg Zareza, Suzane Marjanić. Ona me u gimnaziji voljela, mogao sam bez beda otić do nje i akonto tih davnih dana nagovorit je da nikome ne govori o mojim dogovorima s Anom Karamarko.

ONDA ME OBLIO HLADAN ZNOJ: prostrujilo mi je mozgom da nisam potpisao peticiju protiv Hasanbegovića. A taj popis sigurno pažljivo iščitavaju i lijevi i desni: lijevi da vide tko im se nije pridružio u borbi, desni da vide tko je protiv njih. Kao šlag na to sranje, sjetio sam se da mi je prije tri tjedna dojavljeno da ću naknadno, mimo natječaja, diskrecijskom odlukom ministra Hasanbegovića, dobiti trideset tisuća kuna za tiskanje svoje treće knjige!

U panici sam izvukao laptop iz torbe, uključio ga i grozničavo krenuo tražiti stranicu s peticijom protiv Hasanbegovića da je i ja brže bolje potpišem, bolje ikad nego nikad. Ali dočekao me šok! Koliko god potpisivao, stranica me izbacivala kao val zgnječenu limenku! Više se nije moglo dodati potpis! Očito su ljevičari odlučili preduhitriti ovakve kao ja koji, štakore koji napuštaju brod koji tone, pa su im se odlučili priključiti tek kad su shvatili da Hasanbegović uskoro pada.

“Sranje! Jebeno sranje”, bubnuo sam dlanom po laptopu i zalupio ekran na tastaturu kao izbezumljeni kompozitor bez inspiracije poklopac od klavira.

Premetao sam po mozgu što mi se u najgorem scenariju može dogodit kad Frljić dođe na čelo Ministarstva kulture. Dok god on i njegovi budu na vlasti neću dobiti ni kunu potpore za izdavanje mojih knjiga. To je maltene kao kad su Kunderi u Češkoj komunisti zabranili da igdje išta objavljuje. Jer koji bi ti danas izdavač u Hrvatskoj objavio knjigu bez da dobije državnu potporu? Nijedan. Zgromila me pomisao na to. Godinama neću moći vidjet ukoričeno ništa od onog što nadrkam! Preostat će mi samo usrani fejsbuk! Sad sam tek shvatio kako su se morali osjećat disidenti komunizma! Pisac će čak radije pretrpiti da ga prebiju kao vola, nego da mu zabrane objavljivat njegove drkotine. Pa i slovenski pisac Vitomil Zupan je za vrijeme Juge u ćuzi na kraju počeo manijakalno svoje zapise ispisivat na roli vece papira. Guzicu je brisao vlastitim dlanom samo kako bi sačuvao papir. Istočnonjemački Stasi znao je to najbolje: ukini piscu pravo na objavljivanje i on će se sam ubiti, neće država morat prljat ruke, trošit metke.

Možda bih, dosjetio sam se, mogao napisat iskreno, pokajničko pismo Frljiću… Ali ako mi i oprosti on će sigurno to dirljivo pismo pokazivat okolo svojima, ispast ću teški papak. Mladi pisci kasnije će mi se izrugivat se kao Solženjicin Pasternaku nakon što je ovaj napisao pismo isprike Hruščovu zbog buntovničke pjesme o tome kako mu ruske vlasti ne dopuštaju da primi Nobelovu nagradu.

Šta napraviti!? Kako postupiti? Našao sam se u zamršenijoj situaciji nego ova naša raskoljena, nevoljna vlada.

Odlučio sam se na srednji put. Napisat ću Frljiću pjesmu koju ću potpisat samo slovom S. On će kroz tu pjesmu koja će ga ganuti naslutit da sam to ja, ali neće to nikom moći stopostotnom sigurnošću tvrditi jer, rekao sam već, bit će potpisana samo slovom S. Negdje sam pročitao da se sličnim trikom poslužio Krleža kad su partizani bili nadomak Zagreba i kad mu je bilo dojavljeno da ga Đilas namjerava streljat po kratkom postupku jer im se nije pridružio u šumi, nego je krkao kobasice na toplom u Zagrebu, pisao apolitično, prustovsko ”Djetinjstvo u Agramu” i proučavao renesansnu medicinu. Brže bolje napisao je kratku odu Titu, potpisao je samo s K i odaslao mu je u šumu preko nekih zagrebačkih kurira. Tito ga je kasnije poštedio, u zadnji čas spriječio je Đilasa da ode roknut i njega i Belu.

PONOVO SAM UPALIO LAPTOP, provjerio jesam li ga možda pokvario onim maloprijašnjim udarcem u ekran. Odahnuo sam kad su se vindovsi pojavili na ekranu. Iskrckao sam prste i krenuo ispisivat u slobodnom, proznom stihu jer za rimovani takav istresiran i splašen nisam imao koncentracije: “Promatrao sam te dugo na novinskoj fotografiji… Tvoj čelični, neumoljivi pogled koji laserski siječe totalitarizam. Tad sam tek shvatio tko si zapravo ti, tad sam te istinski zavolio. Kultura klade valja, lanac totalitarizma konjske sapi steže. Razderao si mrežu i po tebi su popadale smradne, uginule ribe nacionalističkih defetista. Volio bih te zatvoriti u kavez i štiti. Jedan si jedini. Moj. Naš.”

Pročitao sam to nanovo. Bio sam zadovoljan. Isprintat ću tu pjesmu malo poslije u fotokopiraoni i odaslat je na Frljićevu riječku adresu.

“Šta si pisao tako zaneseno? Opet bariš neku žensku preko fejsbuka?”, začuo sam šankericu.

“Ovaj put jednu malo krupniju ribu”, odvratio sam i s uzdahom olakšanja pogledao prema Dudi koji je u separeu dudao Staropramen.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.