Miješanje ustaške i partizanske krvi

Doživio sam nešto od čega sam se skoro ispovraćao. Banuo mi je na vrata moj skoro šezdesetogodišnji stari i ledenog lica saopćio da je njegova ljubavnica Ljilja Đomlina trudna. U prvi mah ponadao sam se da me stari to zajebava. Ali ne, bio je ozbiljan.

“Ti nisi normalan… Pa kako…”

“Eto… Uvijek sam bio takav. Jednom svršim unutri i odmah mi sjeme urodi plodom. Tako sam i tebe dobio… Isprve”, ne bez ponosa će stari.

“ALI TA TVOJA… PA KOLKO ONA IMA GODINA?”

“Nema ni pedeset. Maternica joj još nije presušiila. Plodna je to žena, prava Hrvatica iz Zagore. E, da sam je prije sreo… Imao bi sad čopor djece. Pravih, zdravih Hrvata. A ne da moram gledat trulež kakav ste ti i sestra… Oboje već stari konji, a unuka mi ni ti ni ona niste u stanju podariti. Pa sam si na kraju morao sam napraviti utjehu za stare dane! Nadam se da ću napokon dobit sina o kakvom sam uvijek sanjao! Normalnog Hrvata, a ne neki mućak ko ti.”

Klonuo sam na crvotočnu stolicu u kuhinjici svog dronjavog iznajmljenog stana u Plitvičkoj.

“Doduše, nije ni čudo da si ispao takav… Ja sam kriv. Kad sam, budala, svoju domobransko ustašku krv išao miješat s nečistom komunjarsko partizanskom krvlju tvoje majke. Nisi ni mogao ispast bolje. Čudi me da se nisi rodio sa zvijezdom petokrakom, odnosno pentagramom na čelu kao u onom hororu”, stari je sipao otrov.

Natočio sam si punu čašu svog omiljenog vina “Simfonija” i nadušak je ispio da dođem k sebi, da povratim duševni mir.

“Kako ćeš takav star podizat to dijete… Imaš staro sjeme, najvjerojatnije će ti se dijete rodit s nekom težom manom”, krenuo sam ispotiha.

“Ne može se rodit mentalno zaostalije nego što si se ti rodio. Pa sam te ipak nekako podigao. Pustio sam te lijepo da se po čitave dane igraš s mačkama na dvorištu. Ako ništa, od njih si se bar kao dječak iz džungle Mogli naučio prevrtljivosti, beskičmenjaštvu… To ti je pomoglo da završiš, dođeš do kakvog takvog kruha među ljevičarskim nazovi piscima, novinarima”, odvratio je stari.

“A di ćeš ovog novog pustiti? Njega ćeš onda valjda zatvorit u kavez s psima tamo kod te tvoje u Zagori, di pse drže u kavezima. Tako će ti postat pravi izdresirani ratnik.

Neće bit prevrtljivi mačak nego pokoran, agresivan pas spreman poginut za gospodara baš kao onaj požrtvovni vučjak što je umjesto Tita primio metak…”

Nisam uspio dovršiti, stari je skočio na mene, pograbio me za vrat.

“Ne vrijeđaj mi sina, pasji skote! Kao ni Milanoviću, ništa ti nije sveto, ne poštuješ svetost gravidnosti, rađanja! Gori si od Milanovića. Karamarku se rodi dijete, a ovaj mu umjesto čestitke poruči da će mu omogućit da se itekako bavi djetetom”, soptao je stari.

“Pa šta. Šta u tome ima loše? Htio mu je time poručiti da je normalno da se i muškarci bave svojom djecom, da zanemaruju karijeru zbog njih… Vama desničarima je normalno da vam žene doma podižu djecu dok vi hajcate okolo, brstite politiku, vodite tajne službe… Lako je tebi i u šezdesetoj napravit dijete kad znaš da si našao žensku kojoj je u genetskom kodu zapisano da će ona sama podizat to dijete, dok će tvoje bit samo da im doneseš dovoljno hrane iz Lidla, kao što su nekad lovci pračovjeci donosili zaklane zvijeri u pećinu!”, piskutao sam, pokušavajući oslobodit vrat od očevog stiska.

Ne znam kako bi to završilo da u stan nije uletila moja cura Stojka. Sat vremena prije preklinjao sam je da dođe, da mi pruži novu priliku da popravim našu vezu, da joj dokažem da sam je dostojan sad kad je stavila nove ravne zube.

Nikad još nije upoznala mog starog. Valjda je pomislila da mi je to neki provalnik upao u stan i nasrnuo na mene. Ili netko o koga sam se očešao u svojim provokativnim tekstovima. Bez riječi dohvatila je do pola puno bocu “Simfonije” i opalila njome mog starog po glavi. Ovaj se stropoštao i dok je padao, ustima je udario o rub kreveta. Od siline udarca ispala mu je zubna proteza. Lažni zubi rasuli su se po podu kao perle od krunice ispale iz drhtave, staračke ruke bivšeg pape Racingera.

Zalio sam starom glavu čašom hladne vode. To mu je povratilo svijest. Tupim pogledom ošamućenog vola zagledao se u svoje polomljene, rasute umjetne zube na podu. Bili su nepovratno uništeni. U šoku je skočio i stao pred moje muhoserno ogledalo u hodniku. Razjapio je usta kao onaj ričući lav na odjavnoj špici Tomiđerija. Kad je ugledao svoje gole, tamnoljubičaste desni, zavapio je:

“KAD SE RODI, SIN ĆE ME UGLEDATI OVAKVOG BEZUBOG KO JOBA! Takvog će me upamtit za čitav život! Morat ću se zajedno s njim hranit na dudicu! Otkud mi za novu protezu!? To je skuplje od grobnice! Jao, kako sam ružan! Ne želim da me sin vidi ovakvog!”

“Ma kad ti se sin rodi taman će ti Karamarko doć na vlast. Pa ćeš dobit tisuću eura za dijete. Od tog si možeš ugradit iste ovakve zube kao što si ih je neki dan moja zaručnica… Koju si upravo imao prilike upoznat”, pokušao sam ga utješit jer mi ga je postalo žao takvog jadnog, bezubog, ubogog. Fakat je djelovao kao Job nakon što ga je Bog počeo iskušavat.

Stojki sam nabrzinu objasnio što se tu događa, obiteljska drama ravna nekoj od onih u novoj obiteljskoj seriji “Horvatovi”. Na šta je Stojka mrtva hladna predložila mom starom:

“Striček… Ak vam se čini da ste prestari za dijete, vi i vaša gospođa možete ga prebacit na mene i vašeg sina. Ja osjećam otkucaje biološkog sata, ali jako se bojim poroda. Pogotovo u ovim našim bijednim rodilištima.”

Stari je na ovaj mefistofelovski prijedlog izjurio iz stana kao iz neke noćne more.

Komentiraj

PODIJELI
Perjanica nove hrvatske satire i začetnik balkaniziranog gonzo novinarstva, u kolumnama neodgovorno uzurpira medijski prostor za vlastiti probitak u politiku, gdje će ostvariti svoje životne ambicije: ne raditi ništa. Potomak oca branitelja i majke esdepeovke, Svirac je mutant bez iluzija koji se kao jegulja provlači između lijevih i desnih, crvenih i crnih.