Washington Mail

Usred grčke krize, kancelarka Angela Merkel otputovala je do zapadnog Balkana. Njezini posjeti Beogradu, Tirani i Sarajevu mogli bi se pokazati više simboličkim nego uistinu bitnim, ali su iznad svega bili usmjereni vraćanju povjerenja i opredjeljenja za EU projekt.

Neuspjeh Grčke kao članice eurozone doveo je u pitanje čitav proces integracije europskih zemalja; neki će primijetiti da je zapravo krenuo u rikverc. Grčki fijasko posijao je razdor između financijski zdravih članica i “lijenčina” koje preziru kontrolu proračuna i mjere štednje. Također je oživjela europska njemačka žrtva, uz grčke optužbe da Berlin pokušava dominirati kontinentom pod cijenu europske jednakosti.

Nadalje, grčki neuspjeh učvrstio je poziciju lijevih i desnih radikala u nekoliko zemalja, kao i u samom Europskom parlamentu, koji tvrde da se EU mora raspasti i sve nacije povratiti suverenitet.

Bez obzira na to hoće li Atena napustiti eurozonu ili će ostati još neko vrijeme i koristiti dodatne fondove za spašavanje, Merkel je pred teškom dilemom: treba li Berlin kazniti zemlje koje se ne pridržavaju pravila EU-a tako što će im uskratiti fondove i tako potencijalno narušiti stabilnost Unije ili treba dopustiti da sama pravila EU-a postanu toliko fleksibilna da će im to bogatije države sve više zamjerati.

Pogrešno je Njemačku doživljavati kao državu koja dominira Europom, ali istovremeno je pogrešno misliti da je Njemačka slab vođa jer to daje poticaj raspadu EU-a. Svojim posjetom Tirani, Beogradu i Sarajevu, Merkel je, iznad svega, željela pokazati ostatku Europe da je njemačko vodstvo konstruktivan faktor i da je EU projekt još uvijek živ i zdrav jer mu se tolike zemlje i danas žarko žele priključiti.

U tim kalkulacijama zapadni Balkan ima važnu ulogu. Merkel namjerava ostvariti dva ključna cilja. Prvo, želi pokazati da vrata Unije ostaju otvorena za potencijalne nove članove, a drugo – da se oni ako žele ući u Uniju, ne smiju ponašati neodgovorno kao Atena.

Ironično, upravo je na solunskom samitu EU-a, u lipnju 2003., obećan ulazak u Uniju svim kvalificiranim državama zapadnog Balkana. I dok politika EU-a ostaje vjerna tom cilju, ulasku svake zainteresirane države, negativno iskustvo novijih članica Bugarske i Rumunjske, kao i niz nepotpunih reformi u regiji, i dalje ih usporavaju svaku od zemalja.

Posjet njemačke kancelarke, stvarnog vođe EU-a, šalje glasnu poruku podrške Srbiji, Albaniji i Bosni i Hercegovini. Međutim, Merkeličina poruka je odmjerena jer ona ne želi udaljiti od sebe vlade zemalja članica, zabrinute da daljnja proširenja mogu značiti i nove kandidate za spašavanje.

Merkel je morala razjasniti da nakon grčkog debakla EU neće primati fiskalno neodgovorne i duboko korumpirane države koje će jednostavno postati ovisne o ostalim članicama i neprestano isušivati europski budžet. Albanija je takav slučaj, gdje sveprožimajuća korupcija potkopava vladavinu zakona i usporava izglede ulaska u EU.

EU također ne pozdravlja ulazak zemalja koje su u sukobu, bilo unutarnjem poput BiH ili vanjskom poput Srbije. Zato je Merkel naglasila da dijalog između Beograda i Prištine mora dovesti do normalizacije odnosa među državama. Pregovori Srbije oko ulaska u EU svakako ovise o odnosima s Kosovom. To ne znači da Beograd mora priznati državnost Kosova, ali ga mora početi tretirati kao zaseban teritorij i prestati se miješati u njegove unutarnje probleme.

S ekonomski oslabljenima Francuskom, Italijom i Španjolskom te Britanijom koja je spremna istupiti iz projekta, Njemačka nevoljko postaje europski hegemon. Svaki aspirant na članstvo u Uniji obraća se Berlinu da pogura proces pripojenja; Beograd očajnički želi Merkeličinu pomoć za otvaranje prvih poglavlja acquis communautairea do kraja ove godine.

U svakom slučaju, Kosovo će ostati uteg oko vrata Srbije ako Beograd ne bude slijedio primjer Republike Češke, koja je 1993. jednostavno pustila Slovačku i tako ubrzala proces ulaska u Uniju. Posljednji razgovori na relaciji Srbija – Kosovo, krajem lipnja, nisu uspjeli proizvesti sporazum oko nekih ključnih pitanja, uključujući status četiriju većinski srpskih općina te status OVK-a (Oslobodilačke vojske Kosova). Merkel je pozvala na kompromis koji bi zapečatio Briselski sporazum iz travnja 2013.

Albanski dužnosnici vrše pritisak na Merkel da podrži pregovore o albanskom članstvu u EU-u nakon što je ta zemlja prošle godine dobila status kandidata. Naglasivši da se Albanija trebala prvo efektivno boriti protiv organiziranog kriminala i korupcije, Merkel je upozorila predsjednika i premijera da ne izazivaju „panalbanske demone“ koji generiraju regionalnu nestabilnost.

U Bosni i Hercegovini Merkel je pozvala vladu da ustraje na socijalnim i ekonomskim reformama koje će otvoriti radna mjesta i približiti zemlju članstvu u Uniji. Iako su bošnjačke, srpske i hrvatske vođe potpisali zajedničku deklaraciju u siječnju, izrazivši spremnost za uvođenje reformi koje su predložile Velika Britanija i Njemačka, Banja Luka je u lipnju velikim djelom opozvala svoj pristanak. Na primjer, predsjednik RS-a Milorad Dodik izjavio je da njegova vlada odbija privatizirati energetski sektor.

Srbija se kreće prema trećoj stepenici pregovora, nakon što je poradila na Sporazumu o stabilizaciji i pridruženju, stekla status kandidata i isplanirala razgovore o priključenju. Albanija također želi prijeći drugu stepenicu tijekom sljedeće godine. A iako je BiH konačno krenuo i zakoračio na prvu stepenicu, nedostaje mu potrebno jedinstvo i odlučnost da se nastavi uspinjati.