‘Povratak na mjesto zločina’ naziv je izložbe otvorene prošlog tjedna u Galeriji SC-a koja prikazuje kako je taj prostor od jeseni 1990. do proljeća 1991. postao važno mjesto alternativne kulture u vrijeme raspada Jugoslavije

Ekipa mladih entuzijasta, mahom likovnih, dramskih i glazbenih umjetnika, krajem listopada 1990., predvođena konceptualnim umjetnikom Damirom Bartolom Indošem, preuzela je Galeriju Studentskog Centra u Zagrebu i dobila priliku da svoje kreativne zamisli ostvare u tom jedinstvenom prostoru u centru grada koji je ubrzo postao svojevrsni punkt alternativne kulture. Dvadeset i pet godina kasnije, akademske slikarice Helena Klakočar i Sonja Lucien (tada Hindkjaer) inicirale su izložbu “Povratak na mjesto zločina” da bi okupile ekipu umjetnika i kreativnih pojedinaca koja je tih devet mjeseci stvarala program u Galeriji ESCE, kako su je prozvali nakon što su ušli u nju. Izložba je otvorena do 15. travnja i sadržava brojne originalne plakate iz tog vremena, programe, letke, ulaznice, a organizirano je i niz tribina i koncerata. Izložba je realizirana u suradnji s tadašnjim suradnicima Galerije i koprodukciji Kulture promjene SC-a i Udruženja za razvoj kulture (URK), odnosno kluba Močvara koja je nastala upravo na temeljima Galerije.

OTVARANJU IZLOŽBE prisustvovao je veći broj aktera tog razdoblja: Sonja Lucien, Helena Klakočar, Damir Bartol Indoš, Zlatko Burić Kićo, Benjamin Perasović, Kornel Šeper, Milan Vukšić-Ciki, Ivan Marušić Klif, Romana Rožić i Aleksandar Dragaš, a kao poseban gost preko Skypea pridružio se i glazbenik Dušan Kojić Koja javljanjem iz Beograda. Oni su se u razgovor prisjetili što je u to vrijeme njima i gradu, ali i šire, značila Galerija i koliko je važno sve to što se u njoj dogodilo tijekom tih kratkih, ali izuzetno intenzivnih devet mjeseci. “Izložba je nastala jer sam shvatila kako vrijeme leti i da je prošlo već 25 godina. Međutim nismo to htjeli staviti u prvi plan i slaviti jubilej. Htjeli smo to zanimljivije koncipirati”, izjavila je u razgovoru za Nacional glavna inicijatorica izložbe, slikarica Helena Klakočar i objasnila zašto su izložbu nazvali “Povratak na mjesto zločina”. “Naslov dolazi od toga da nam je u to vrijeme, nakon nekih pet, šest mjeseci djelovanja, netko iz umjetničkih krugova rekao da su našu Galeriju proglasili dr. Jekyllom i mr. Hydeom, što je nama bilo jako duhovito. Sjetila sam se da je ova izložba zapravo povratak tog nekog dr. Jekylla koji se vraća na mjesto zločina”, objasnila je slikarica. U to vrijeme galerije su bila isključivo namijenjena za likovne izložbe, a Galerija ESCE djelovala je kao multimedijalni klupski centar pa je zbog takva pristupa i prozvana “dr. Jekyll i mr. Hyde”.

BILO JE TO VRIJEME u kojem je gotovo svaki kreativac imao nevjerojatne mogućnosti da ostvari svoje zamisli. Prošlo je deset godina od smrti predsjednika SFR Jugoslavije Josipa Broza Tita i budućnost tadašnje države bila je enigma kojom se nitko od njih nije zamarao, pa su mnogi nakon tih devet mjeseci rada bili zatečeni time da je počeo rat. Bilo je to vrijeme kada je zagrebačka alternativna i rock scena bila jako aktivna. U dvorani Pauk u SKUC-u svakoga su se tjedna održavali brojni koncerti bendova iz tadašnje države i svjetskih rock izvođača. Klub “Đuro Đaković” postao je klub Gjuro II i postavio nove standarde klupskog provoda. Kulušić i Lapidarij iz dana u dan su bili puni nudeći raznovrsni program. David Bowie nastupio je na maksimirskom stadionu, a u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog održao se Eurosong. A ekipa Galerije u tih devet mjeseci od nekadašnje “obične” galerije napravila je svojevrsni meeting point zagrebačkih kreativaca i centar alternativne kulture. Održano je preko 25 koncerata nekih od najvažnijih alternativnih izvođača tog vremena, kao što su Fugazzi (SAD), Marko Brecelj (SLO), Disciplina Kičme (SRB), Victims Family (SAD), Mega City Four (VB), Jablkon (ČSSR), The Jesus Lizard (SAD), Blurt (VB), Sexa, Majke, Overflow, KUD Idijoti, Motus, Cul-De-Sac… Priređene su izložbe istaknutih likovnih umjetnika (Vlasta Delimar, Vlado Martek, Nedjeljko Mikac, Dražen Grubišić, Antun Maračić, Igor Modrić…), niz performansa i videoprograma, a pozornost je posvećena i stripu jer je Helena Klakočar ujedno i jedna od začetnica strip skupine ZZOT.

  • ‘ISPITIVALI SMO GRANICE do kojih možemo ići sa svojim idejama, ali promijenio se duh Zagreba i politička arena u cijeloj zemlji. Jedan dan su nam promijenili bravu’

HELENA KLAKOČAR I SONJA LUCIEN završile su Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i jedva su dočekale priliku kakav im se pružila u Galeriji. Osim zajedničke strasti prema slikanju, povezivali su ih i njihovi dečki (a kasnije supruzi) koje su upoznale kao aktere alternativne glumačke družine Kugla glumište, Zlatka Burića Kiću i Milana Vukšića Cikija. Sonja Lucien na Akademiju u Zagreb došla je iz Danske kao prva studentica na razmjeni, što je u to vrijeme međunarodne suradnje bilo vrlo popularno. Međutim, osim što je studirala slikala, zavoljela je i Burića i dobili su prvo dijete, a onda su se odselili u Dansku, da bi se krajem 80-ih vratili u Zagreb s troje djece. Njih dvije te 1990. svakodnevno su se kretale u umjetničkim krugovima pa je i njihov ulazak u Galeriju bila svojevrsna nagrada. O tome kako su zapravo došle, za Nacional je otkrila Sonja Lucien. “Nas je zapravo pozvao Damir Bartol Indoš nakon što Vladimir Gudac više nije bio voditelja Galerije SC-a. Trebao je pomoć i pozvao je Helenu i mene da mu pomognemo”, rekla je ta umjetnica. Helena Klakočar odmah se prisjetila početka njihova rada. “To se sve dogodilo spontano. Dobili smo čak i minijaturne honorare. Bio je to lijep spoj, da radimo ono čime se bavimo, pa smo i prihvatile taj posao, ali ne kao profesionalni kustosi nego kao umjetnice. Promotori su nam sami počeli dolaziti i nudili bendove. Nismo imali vijeće koje bi odlučivalo. Nije bilo vremena za to. Svi smo se odmah složili da pružimo šansu ljudima koji žele nešto raditi. Tako je Ben Perasović imao reggae slušaonice. Izvodila se improvizacijska glazba. Nešto je vodio i Ivan Bilosnić Bic iz Sexe. Tko god se javio, mogao je stvarati. Ideja je bila da tako dobar prostor u centru grada ne ostane prazan i ispunjen samo likovnim događanjima. Bilo je u to vrijeme puno kreativne i pozitivne energije. Mnogi su bili inspirirani tim prostorom”, rekla je Helena Klakočar. Jedna od promjena dotadašnjeg rada Galerije bio je novi naziv Galerija ESCE kao i specifičan logo koji je osmislila Sonja Lucien.

U VRLO KRATKOM RAZDOBLJU postali su alternativni centar Zagreba i kroz svoje djelovanje istovremeno su ispitivali granice dokle smiju ići sa svojim idejama. Zato su ostale zatečene kada im je rečeno da moraju napustiti Galeriju. “Promijenio se duh Zagreba i politička arena u cijeloj zemlji, a mi nismo više bili podobni. Mi smo zapravo bili izbačeni. Promijenili su jedan dan i bravu”, rekla je Sonja Lucien, a Helena Klakočar odmah se nadovezala na njene riječi. “Sonja i Kićo su prvi otišli u Dansku, a nas nekoliko je još ostalo jer smo htjeli realizirati par izložbi. Nije više bilo novca za kataloge, iako smo se mi na sve moguće načine trudili opstati. Planirali smo iznajmiti šank privatniku, a da mi i dalje radimo izložbe. Htjeli smo od Galerije napraviti klub. Našli smo čak nekoliko sponzora za neke izložbe. No, nije bilo sluha za naše ideje. Mi smo čak mislili da ćemo se na jesen ponovo okupiti i nastaviti raditi”, rekla je Helena Klakočar. Vrlo brzo su shvatili da više nije imalo smisla boriti se za Galeriju koja je bila izgubljena, a nova uprava SC-a pravdala je tu promjenu idejom da je htjela imati kustose koji bi vodili Galeriju, a ne njih umjetnike.

Što se sve još moglo dogoditi da je ta ekipa ostala u Galeriji govori jednim dijelom i nastavak života i umjetničke karijere Helene Klakočar. Izlaskom iz nje, sa suprugom i djetetom otišla je na ljetovanje, zatečena i šokirana ratom koji je upravo odnosio svoje prve žrtve u Hrvatskoj. “Ja sam zapravo bila zatečena ratom. Kako da u tom vremenu stvaram umjetnost i okupljam ljude? Svi smo bili dešperatni zbog rata. Bili smo bolesni od rata jer on izaziva psihičku bolest”, rekla je za Nacional. Otišla je u Grčku, ali je ostala zarobljena na katamaranu za Krf, na kojem je preživljavala sljedećih nekoliko godina crtajući portrete putnika. Upravo te dane izbjeglištva, šoka izazvanog ratom i tragedije koju je prošla sa svojom obitelji, pretočila je sredinom 90-ih u strip “Nemirno more”. Za njega je 1999. dobila prestižnu francusku nagradu Alph-Art za najbolji strani strip objavljen na francuskom jeziku i nagradu Radio France Info. Strip je potom objavljen u Italiji i Sloveniji, dok je na hrvatsko izdanje čekala punih 15 godina, a u međuvremenu ga je 2008. objavila jedna beogradska izdavačka kuća, ali na hrvatskom jeziku. “Ja sam strip nudila mnogima, ali iz nejasnih razloga nisu reagirali. Nastao je 1991. na 1992. To je bila toliko intimna moja priča, kao da sam ljudima ponudila da mi odrežu ruku. Priča je i dramatična i tužna, intimna priča nekoga tko je uhvaćen u žrvanj rata, kapitalizma, tržišta, umjetnosti”, prisjetila se Helena Klakočar čiji je strip u Hrvatskoj napokon lani objavio nakladnik Vedis.

Danas Helena Klakočar radi kao ilustratorica, autorica plakata, voditeljica likovnih radionica, videoumjetnica i autorica stripova na relaciji između Italije, Belgije, Hrvatske i Nizozemske. Također crta novi strip “Vlaga, mraz i sol”, koji je zapravo počela prije 20 godina, a posvećen je izbjeglicama.

Sonja Lucien živi u Rimu i bavi se slikanjem, a njezin rad, ručno šivana knjiga sastavljena od stranica s njezinim radovima izložena je u njujorškoj MOMI. Kornel Šeper nakon rada u Galeriji osnovao je udrugu Udruženje za razvoj kulture (URK) kroz koju i danas uspješno vodi klub Močvaru. Damir Bartol Indoš jedan je od najistaknutijih hrvatskih performera i konceptualnih umjetnika. Zlatko Burić Kićo cijenjeni je filmski i kazališni glumac s respektabilnom karijerom koju je ostvario u danskoj kinematografiji. Benjamin Perasović je doktor znanosti, zaposlen je u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar i istražuje subkulturne skupine. Ivan Marušić Klif diplomirao je na Visokoj školi za oblikovanje zvuka u Amsterdamu i istaknuti je hrvatski medijski umjetnik koji je izlagao u Europi i SAD-u. Aleksandar Dragaš ostvario je karijeru u diskografskoj industriji i zaslužan je za promociju mnogih hrvatskih rock izvođača te je jedan od cjenjenijih glazbenih kritičara u Hrvatskoj. Romana Rožić diplomirala je na Odsjeku filmske i TV režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i veći dio karijere provela na Hrvatskoj televiziji, režirajući brojne TV emisije i dokumentarne filmove. Dvadeset i pet godina kasnije ta se ekipa kreativaca ponovo okupila u Galeriji ESCE i sada razmišljaju o tome da neka nova generacija preuzme Galeriju.

Komentiraj

FOTO:NACIONAL I ARHIVA GALERIJE ESCE
PODIJELI
Slobodni novinar, urednik, promotor i pisac. Dvadeset godina iskustva u organizaciji rock koncerata (preko 500 koncerata hrvatskih i inozemnih izvođača), press konferencija, izložaba i modnih revija. Jedan od osnivača Hrvatske novinarske rock nagrade Crni mačak i član Savjetodavnog tijela nagrade (Predsjednik Savjetodavnog tijela 1998.). Dugogodišnji radijski urednik i voditelj (Radio 101, Radio 1, Plavi radio), te rock kritičar (Radio 101, Plavi radio, Slobodna Dalmacija, Vip Music, Tportal.hr, Rolling Stone). Redovan član Hrvatskog Novinarskog Društva. Prvi roman (Dolce Vita) objavila je nakladnička kuća Fraktura u ožujku 2004. 2005. kao autor i redatelj potpisujem dokumentarni tv film "Kad muzičari šokiraju" u produkciji nezavisne producentske tvrtke Trezor idea. 2010. od HGF-a (Hrvatski glazbeni festival) primam nagradu za životni doprinos razvoju i unaprjeđenju demo scene i dugogodišnji kontinuirani rad na promicanju urbane i alternativne glazbene kulture. U svibnju 2103. pokreće web portal www.spotdepo.hr.