Povijest naše vrste niz je okrutnosti i zločina, ali po svoj pri- lici nikad nije znala za tolike okrutnosti kao u XX. stoljeću, kako što se tiče količine tako i kakvoće. Prethodile su im dugotrajne, nazovimo to tako, pripreme u državama koje su masovno primjenjivale genocid, u Rusiji i u Njemačkoj. Novi ideološki slogani, koji su u početku nalazili razmjerno malo pristaša, u XX. stoljeću javno su se okrenuli protiv krš- ćanstva. Književno djelo koje tu ima iznimno značenje su Bjesovi Dostojevskog, pravi ključ za događaje našeg stoljeća, zato što taj roman analizira stanje uma antikršćana te epohe. Glavna poruka ateista jest: “Ako Boga nema, sve je dozvolje- no”. Poruka, treba priznati, sasvim logična. Njihova energi- ja, u potpunosti oslobođena etičkih okova, bila je usmjerena prema prometejskom cilju: sreći čovječanstva, što se trebalo ostvariti revolucijom koja je opravdavala upotrebu svakog sredstva. Revolucijska grupa, koju je opisao Dostojevski, sa- vršen je portret partije koja je stekla vlast u Rusiji 1917. go- dine. Ne bismo trebali umanjivati poštovanje prema onim, često jednostavnim, neškolovanim ljudima, ali vjernima tra- diciji, koji su u ruskoj revoluciji vidjeli djelo Antikrista, jer ateizam je bio u samom središtu revolucionarne ideologije, a ubojstvo i laž priznati su kao dopuštena sredstva te su kao posljedica svega usmrćeni nebrojeni milijuni ljudskih stvo- renja. Što se pak Njemačke tiče, ne dodjeljujući Nietzscheu ulogu ideologa, ne možemo ipak podcijeniti njegova antikršćanska pisma jer pokazuju određene obrise kasnije nazva- ne totalitarnima.

  • U svojoj posljednjoj autobiografskoj knjizi ‘O putovanjima kroz vrijeme’ poljski nobelovac Czesław Miłosz, uvjereni antikomunist, katolik i konzervativac, piše o teškom naslijeđu europskog dvadesetog stoljeća, komunizmu i nacizmu.

Neke zajedničke osobitosti svojstvene su ruskoj revoluciji i revoluciji narodnog socijalizma. Temelje se na odbacivanju judeokršćanskog Boga etike i suosjećajnosti. U oba slučaja cilj je bila savršena država, čije je uspostavljanje opravdava- lo svakojake zločine. Koncentracijski logor bio je institucija koju su nacisti posudili od Rusa. Objema je stranama zajed- ničko bilo i uvjerenje da je neprijatelj, koji jedino što je za- služio jest uništenje, obuhvaćao cijele kategorije čovječan- stva, određene klasno ili rasno. Možemo, dakako, reći da je pojavljivanje monstruoznih država imalo drukčije uzroke nego korozija kršćanstva, koliko god da je ta korozija mogla pripremiti teren. U Rusiji je progon kršćana višestruko pre- mašio broj progona u antičkom Rimu. U nacističkoj Njemač- koj slučajevi umiranja za vjeru, kao Bonhoefferovo, bili su relativno rijetki i kršćanska je država nominalno sudjelovala u zločinima uz potporu ili bez otpora kršćanskoga klera. Za većinu Židova danas genocid je bio kulminacija antisemitiz- ma koji je kršćane obilježavao stoljećima, kao i pogromi koje su kršćani organizirali.

Predavanje Czesława Miłosza studentima na Sveučilištu u Varšavi 1981. godine, nakon što je 1980. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Predavanje Czesława Miłosza studentima na Sveučilištu u Varšavi 1981. godine, nakon što je 1980. dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Nedvojbeno, gubitak utjecaja vjere tek je dio općenite promjene. Ipak, ideologija marša prema naprijed – totalitar- nim pokretima mile su vojne metafore – imaju svoj početak u znanstvenoj misli XIX. stoljeća, u ideji borbe među grupama, bilo da ih se zove klasa ili pak narod. Darwin i Marx bili su suvremenici. Ponekad je marksizam poprimao darvinovsku nijansu, dok se istodobno nacionalni socijalizam, uhranjen brošurama vulgariziranog darvinizma, rado služio socijali- stičkom retorikom. I komunizam i nacionalni socijalizam obilježava trenutak kada znanstveni svjetonazor napušta radionice znanstvenika i počinje utjecati na ljudske mase koji- ma je nekoć dominirala religija.

Čini mi se da je došlo vrijeme da se preispita mišljenje o određenom tipu književnosti koje se naziva staromodnim, naivnim i religijskim, jer njegovi su autori, preneraženi ras- padom vjere i tradicija dragocjenih njihovim precima, sve- koliko zlo objašnjavali izrekom: “Ako nema Boga, sve je do- pušteno”. Primjere, prije svega, pružaju francuski pisci kao što je Paul Bourget, koji je u romanu Učenik (Le disciple) do- kazivao da gubitak vjere mora dovesti do zločina. Laćao se, vulgarizirajući, teme Dostojevskog. Knjige te vrste zaslužuju pozornost ne kao umjetnička djela, jer to jednostavno nije moguće, nego tek kao pokušaji suprotstavljanja odumiranju religije.

Tvrdim da se religija neće nimalo okoristiti ako izbjega- va spoznati krizu koja i nije baš uvijek tako očita. Neke su vjeroispovijesti tako jako ukorijenjene u tradiciji određenih nacionalnih zajednica da je teško odvojiti religijske kompo- nente od osjećaja nacionalne povezanosti. Za primjer mogu navesti katolicizam u Poljskoj i Irskoj, a isto se to može, do određenog stupnja, primijeniti valjda i na budizam u Japanu. Ipak, vjera ili nevjera pripadaju pojedinačnoj ljudskoj duši, dozrijevaju u četiri zida, iako je za vjeru korisno sudjelovati u liturgijskom obredu. Možda se baš zato književnost tako katoličke zemlje kao što je Poljska i ne ističe osobitom pri- vrženošću Crkvi. Ona je, slično kao i u drugim zemljama, agnostička ili ateistička, u pogledu pak moralnih motivacija, stoička.

Tko god se ozbiljno odnosi prema religiji, trebao bi se truditi što više zaoštriti njezin konflikt sa slikom svijeta koju nameću pobjednička znanost i tehnologija, umjesto da krpa pukotine i gaji uvjerenje da one nisu opasne za vanjsku ili čak unutarnju upotrebu. Možda su u pravu oni koji drže da postoji analogija našeg vremena s počecima naše ere u Rimu kada su ljudi, ne bez razloga, predosjećali radikalan prevrat.

U zagrljaju s kolegicom iz književnih krugova 1981. u čuvenoj varšavskoj Palači na vodi (Pałac na Wodzie)
U zagrljaju s kolegicom iz književnih krugova 1981. u čuvenoj varšavskoj Palači na vodi (Pałac na Wodzie)

Počevši od prosvjetiteljstva, religija započinje primjenjiva- ti obrambene taktike, ali postupno je ipak prisiljena odreći se jezika znanosti, sredstva svoga suparnika. Danas nitko, osim manijaka, ne radi na matematičkom dokazu postojanja Boga. Umjesto toga, glavnom je taktikom postala demitologizacija, točnije rasprodaja religijskih posjeda, u nadi da će tada biti moguće gospodariti na umanjenom terenu. Tomu treba do- dati i promjenu, da tako kažem, vertikalne religije u horizon- talnu. Moguće je također to smatrati taktikom odstupanja, pa ipak je to prije svega stvar imaginacije. Mašta prestaje biti otvorena za transcendenciju tako da se svećenici i vjernici okreću međuljudskim odnosima pokazujući do sada rijetku revnost u obrani potlačenih. Ostavljajući po strani ocjenu ovih nedvojbeno vrijednih postupaka, treba primijetiti novi- nu ove promjene, zato što se kršćanstvo uglavnom nije ni zanimalo traganjem za izrazito pravednim društvom.

Odgojen kao rimokatolik, izabravši profesiju pisca, dijelim unutarnje probleme s mnogim svojim kolegama iz različitih zemalja koji su danas svjesni svoje dihotomije. Jer umjetnost i književnost pripadaju danas onomu što se zove svijet, za razliku od sakralnog područja religije. Religijska vjera našeg djetinjstva trebala nas je prikloniti tomu da se bavimo sakral- nom umjetnošću, ali to je gotovo nemoguće jer sami zahtje- vi umjetničke tehnike odvlače nas, da tako kažem, na stranu svijeta. Izgleda da ako želiš biti priznat kao moderan umjet- nik, moraš to platiti gubitkom vjere, ili čak sklapanjem pakta s vragom, kako to opisuje Thomas Mann u Doktoru Faustu. Tek iznimno, nakon mnogih bitaka, uspijevamo pomiriti vla- stitu vjeru s umjetnošću i tad dobivamo Četiri kvarteta T. S. Eliota. Prekrasno bogata kolekcija suvremenog slikarstva u Vatikanu dokaz je tolerancije Crkve i razumijevanja, s njezi- ne strane, poteškoća umjetnika jer sadržava relativno malo platna s religijskim temama.

Pišući, prisiljen sam sukobljavati se sa samim sobom i ne- prestano tražiti harmoniju koja izmiče da tako uskladim svo- je proturječnosti. Sacrum i profanum nadmeću se sa sobom ne samo oko mene već i u meni samom. Kad se osjeti konflikt u cijeloj njegovoj oštrini, onda je zapravo korisno to što tako nestaje slika tvrđave u koju se sklanjaju vjernici opkoljeni po- ganima. Jer, kako rekoh, mašta ljudi našega stoljeća obliko- vana znanošću i tehnologijom, ista je, bilo da promatramo osobe onkraj vjere, bilo pak samo nominalne članove Crkve ili aktivne vjernike. Oni koji idu u crkvu, čini se da prije svega pokazuju volju za vjerovanjem, međutim, može se dvojiti je li se njihova misao radikalno razlikuje od misli onih koji nika- da ne prelaze crkveni prag. Drugim riječima, svijet podjedna- ko zove kako vjernike tako i nevjernike da mu polože danak, iako i jedni i drugi, mada ne u istoj mjeri, osjećaju njegovu nedostatnost.

Knjiga koja najbolje zahvaća situaciju u kojoj se čovjek na- lazi na ovom kraju stoljeća jest Ako nema Boga Leszeka Koła- kowskog. Možda i nije slučajno da je knjigu napisao bivši marksistički filozof iz Poljske, dakle iz zemlje u kojoj suče- ljavanje svjetonazora ima značenje ne samo retoričko. To je djelo rasprava koja bi se mogla objaviti naglas i izvoditi kao didaktički spektakl na sveučilištu. Protagonisti su s jedne stra- ne – predstavnik empirijskog razmišljanja nužnog u znanosti, a s druge strane – zaštitnik religije. Prvi obara redom dokaze o postojanju Boga kojima se služe teolozi, počinjući od onto- loškog Anzelmova dokaza. Njegova kritika sažima napade, sve jače i jače počevši još od prosvjetljenja, protiv crkvene teze kako je prirodna svjetlost razuma dovoljna da nas uvjeri kako postoji apsolutni temelj bitka. Kad saslušamo njegove argumente, svatko će prihvatiti tezu da unutarnja proturječ- nost obilježava religijske postulate. Čini se da pobjednik osta- je sam u ringu, mirno proglašavajući svoj trijumf, ali ipak nije tako. Zaštitnik religije, kako se čini, ima na raspolaganju otro- van bodež i štit koji je nemoguće probiti. Otrovan bodež, to je pitanje, koji su temelji prosuđivanja bilo čega u svijetu te koja su to uporišta za ovlasti empirijskog razuma. Ako, vrativši se prvim polazištima, tamo naiđemo na izbor, tad i sam pojam istine ostaje visjeti u zraku. Gurnuti u svemir, u kojem je neutemeljeno svako presuđivanje o tome što je istinito ili lažno, zlo ili dobro, jer ne postoji nikakva objektivna mjera, čovjek mora priznati da je i sam emanacija ništavila i da će ništavilo progutati sve učene konstrukcije njegova razuma. Spoznajni nihilizam, shvaćen na tragičan i herojski način, od- likuje djela koje naše stoljeće priznaje kao svoja, bili to Nietz- sche, Kafka, Sartre ili pak Camus.

Zaštitnik religije ovdje se skriva iza štita, tvrdeći da razu- mna spoznaja nije jedini tip spoznaje, da je cijela prostrana sfera sakralnosti dostupna nekim drugim vladarima razuma. Prelazeći na drugu stranu te vrste znanja, dovodimo se u položaj da nam se predbaci arbitrarnost, a religija tad barem osi- gurava svijet koji je ispunjen značenjem. I tako rasprava zavr- šava laganom prednošću branitelja religije. Glavni cilj Koła- kowskog jest, kako se čini, potkopati samouvjerenost onih koji biraju pozitivističku misao i laički humanizam – tako da pokaže kako sami padaju kao žrtve vlastite metode koja ih prisiljava na skeptično držanje.

Spomenuo sam Bjesove Dostojevskog, knjigu koja, prem- da napisana prije sto godina, seže u samu bit naših dilema. U Bjesovima su opisane tri sile koje djeluju u Rusiji i Europi. Prva je laička filozofija znanstvenog razuma, preobražena u pomalo mutne, liberalne političke ideje. Mjesto razvoja tih ideja bile su Francuska i Njemačka, ali ih je u Rusiji prihva- tio naraštaj inteligencije čija mladost pripada burnom Pro- ljeću naroda 1848. godine. Predstavnik ove inteligencije je stari Vjerhovjenjski. Druga sila proistekla je iz kritike kojoj su mladi podvrgnuli općenitost svojih starijih učitelja, koji su se prema društvenim konfliktima odnosili kao da su htjeli da bude vuk sit i ovca cijela: priznavali su autoritet znanosti, ali su pokušavali spasiti nešto od kršćanstva, barem u razvod- njenom obliku. U svojoj političkoj i društvenoj retorici vo- ljeli su se pozivati na jednakost i pravednost ili na platonski pojam dobrog i lijepog. Njihovi učenici i ujedno neprijatelji, koji su pod vodstvom mladog Vjerhovjenjskog osnovali re- volucionarnu stranku, trudili su se izvući logične zaključke iz znanstvenih ili pseudoznanstvenih misli starijih i dokazati da nema više mjesta za moraliziranje i flertove s religijom. Znanstvene pretpostavke su logično, prema njihovu mišlje- nju, vodile u nihilizam te je zahvaljujući tome čovjek prvi put u povijesti stjecao slobodu prometejskog čina, ne osvrćući se na dobro ili zlo.

Treća je sila u Bjesovima kršćanstvo ruskih seljaka. Vrijed- no je zapaziti da se inteligencija odnosi prema tom kršćan- stvu s prijezirom, iako mu se neki vraćaju (Šatov) začinjajući ga nacionalističkom ideologijom.

Povijest našeg stoljeća dopisala je komentar Bjesovima. Dostojevski je htio kompromitirati svoje nihiliste-revoluci- onare, gradeći svoju priču oko ubojstva koje su počinili, ali milijuni ubojstava tek su trebali još učinkovitije kompromi- tirati utopije mladog Vjerhovjenjskog. Što se pak tiče laičkog humanizma Vjerhovjenjskog starijeg, on premda izrugivan, pa makar i blagonaklono, još uvijek prosperira u zapadnom dijelu svijeta, iako se boji pogledavati prema svojim polaznim točkama. Zastupaju ga u tome književnost i umjetnost, poka- zujući da njegova polazišta vode u slijepu ulicu.

Kršćanstvo je u posljednjih dvjesto godina doživjelo mno- go poraza. Vrlo vjerojatno da su protivnici Dostojevskog bili u pravu kad su tvrdili da je ruski seljak, kojeg je on tako obo- žavao, običan “elementarni ateist”. Čak i ako je Dostojevski griješio tražeći duhovni spas u seljačkim masama, ispravno je u načinu razmišljanja inteligencije prepoznao znakove koji su upozoravali na najbližu budućnost Rusije.

Smatrajući se kršćaninom, vršim izbor i moram izabrati, kad sam već pritisnut do zida. Možda to ne bih bio da ne služim poeziji i umjetnosti, području u kojem se vjera ili nedostatak vjere jasno pokazuju kao sama tehne. Mislim da bi naš patron trebao biti prvi među filozofima koji je potpu- no svjesno podizao rukavicu znanosti, Pascal. Nije skrivao svoje sumnje, ali nije ni mislio da postoji lijek koji bi mogao posve izliječiti od sumnje. Upravo je on rekao: “Nijekati, vjerovati i u potpunosti sumnjati to je čovjeku isto što i ko- nju trk.”

Tadašnjim je skepticima Pascal preporučivao svojevrsnu opkladu, slavnu paris, nama ponešto stranu, ali možda još uvijek aktualnu u novoj varijanti. Njegov je pari glasio: Ili iza- birem vjeru i sređujem svoj život u skladu s uputama religije, obuzdavajući svoje žudnje, a tad, sve i da tako varam samog sebe, ništa ne gubim, jer odričući se zemaljskih zadovoljstava odričem se nečega što nije ni vrijedno. Ili odabirem nevjeru i tada gubim sve, kako bezvrijednu prolaznost tako i vječnost. Skeptici Pascalova vremena bili su libertinci, oni su dakle sumnjajući u posmrtnu kaznu ili nagradu osiguravali čovjeku slobodu u potjeri za zemaljskim zadovoljstvima. Zasigurno ta zadovoljstva nisu trajna, ali osim njih čovjek nema ništa drugo. Tako se dakle iza načela pari nazire obris neba ili pa- kla. Na taj način prikazan, pari ljudima koji ne mare za nebo ili pakao i nije pretjerano uvjerljiv. Upravo je to, kako se čini, naš slučaj, a pokazuje to, uostalom, i karakter današnjih pro- povijedi: propovjednici su odbacili nekoć svagdašnji običaj plašenja grešnika paklenim sumporom.

Pa ipak, možemo se s pari isto tako i poslužiti, ostavljaju- ći u zagradama pitanje odgovornosti i Suda, ograničavajući se na zemaljske probleme. Tad se sve to predstavlja ovako: ili vjerujem u apsolutno načelo postojanja, što onoga koji je odgojen kao kršćanin neopozivo vodi prema vjeri u Boga-čo- vjeka, a tad postojanje svijeta i čovjeka stječe utemeljenost, ili odbacujem bilo kakve osnove i vjeru i tim samim moram pri- znati slučajnost i apsurdnost svega tako da se u mojim očima raspada svijet i ja se s njim raspadam i sam. Pretpostavimo da je moja vjera iluzija, ali čak i tad stječem barem smjer i pravo na traženje smisla koji, kako prihvaćam, postoji, iako je za mene skriven iza zavjese. U svakom slučaju, primjedba da se obmanjuje samoga sebe gubi na snazi jer tada bi, to jest onda kad bih samo glumio vjeru, sama razlika između neistine i istine izgubila temelje. Međutim, kad bih se opredijelio za ne- vjeru, morao bih unaprijed odbaciti bilo kakvu koherentnost u slici svijeta i doći do zaključka da me čeka isto ono ništavilo kao i vjernika.

Tijekom mnogo stoljeća umjetnost i književnost ovisile su o religijskoj mašti. Kasnije se sve više znanstvenih činjeni- ca probijalo u maštu, zamućujući njezinu harmoniju, dok su je istodobno novi elementi ipak obogaćivali, kao na primjer kod metafizičkih pjesnika u Engleskoj XVII. stoljeća. Napo- kon, ljudska je mašta postala svjetovna i tako su se književ- nost i umjetnost našle u taboru znanosti. Pobuna protiv toga, posebice u pjesnika, dokazuje da je poezija glas najdubljih ljudskih potreba od kojih je jedna mitotvorno potraživanje smisla. Zato je poezija prirodni saveznik religije i prilično ne- rado pristaje na predstavljanje svijeta kao čiste slučajnosti.

Ne možemo posve odbaciti misao da maštu ljudi XX. sto- ljeća u prvom redu oblikuju ideje koje se izvode iz epoha na- ših pradjedova, preuzete od Darwina, Marksa, Freuda i dalje iz njutonovske fizike. Poznata je pojava kašnjenja u širenju pojmova. Nesumnjivo je da će postajnštajnovska fizika i kvantna teorija imati posljedice, ali ne znamo koje vrste.

Kako izgleda, novi znanstveni prijedlozi bit će naklonjeni posebnoj vrsti mašte, vrsti koju njeguju mistici, koji nikada nisu bili skloni tome da nam pričaju o svojim doživljajima, jer im jezik za to nije pružao odgovarajuća sredstva. U svojim rukopisima često su meditirali o relativnosti vremena i pro- stora tako da se činilo kako Einsteinova otkrića izlaze ususret njihovoj intuiciji. Nikada, također, nisu pristajali na meha- nicistički pojam materije koja im je uvijek djelovala poput kondenzacije božanske energije. Vrijedno je istaknuti kako nova fizika, dok se “klasična” dade svesti na predodžbe, do toga stupnja ide protivno ovisnostima našega uma da, čak i ako pokušamo sebi nešto od toga predočiti, ipak nismo u stanju prevesti to u riječi.

Komentiraj

PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.