DIMNA ZAVJESA: ŽELJKO SENEČIĆ: Izbori 1945. imali su nekog smisla, a znao se i pobjednik

U mladosti, sve je premijera. Prvi koraci, prvi štrudli. Prva nogometna utakmica, prvi skok na glavu u hladnu vodu, prvi bicikl, prvi sat, prva pričest, prva čokolada, prva ševa. Isto je i s događanjima. Pamte se prva i zadnja zračna uzbuna, prva i zadnja ljubav, prvi i zadnji izbori.

PRVI IZBORI 1945. Glasovalo se kuglicama. Kuglicu je glasač trebao ubaciti u kutiju. Bile su dvije kutije. Jedna za socijalizam, druga za kralja i monarhiju. Prošlo je pet mjeseci od svršetka rata. Drug Jozo, predsjednik uličnog odbora, dao je partijsku riječ na Komitetu da će njegova ulica glasati sto posto. Ako postigne rezultat bolji od uličnih odbora susjednih ulica, dobit će veći stan i neće slušati punicu koja govori u snu. Predsjednica uličnog odbora Šubićeve, koja je digla u zrak oklopni vlak pun Nijemaca, izjavila je da će građani Šubićeve glasati 96 posto i to do pet sati. Drug Crni iz Tuškanove, španski borac i sudionik Igmanskog marša, obvezao se da će njegovi birači glasati do četiri popodne, 100 posto. Bila je to rukavica bačena drugu Jozi. Dan prije glasanja održao je sastanak: “Drugovi i drugarice! Sutra su prvi slobodni i demokratski izbori…” “Od dolaska Slavena”, upao mu je u riječ pjesnik Tošo. “Napiši pjesmu na tu temu i stavi je na zidne novine”, rekao je drug Jozo. “Već sam napisao”, rekao je pjesnik i iz Unutarnjeg džepa izvadio nekoliko papira, ustao i nakašljao se. “Sjedi”, naredio je drug Jozo, “pjesmu ćeš čitati kada naš ulični odbor pobijedi. Moramo glasati sto posto. Da čujem…” Odbornici su uglas rekli: “Sto posto.” “Na teren!” zapovijedio je drug Jozo kao da vodi ofenzivu. Članovi uličnog odbora otišli su na teren, a mi smo nastavili partiju ping-ponga.

U NEDJELJU, NA DAN IZBORA, padala je kiša. Biračko mjesto bilo je okićeno zastavama, parolama, velikim slikama Marxa i Engelsa i cvjetnim aranžmanima koje je učinila drugarica Cana lično. Članovi komisije bili su nervozni. Iz Tuškanove se čulo da imaju problem s trojicom penzionera koji su se zaključali i ne žele glasati, a u Šubićevoj dvije su porodice umjesto na glasanje, otišle na Sljeme. “Mi ćemo sto posto do tri sata”, povikao je zadovoljno drug Jozo. “Do zalaza sunca”, javio se pjesnik Tošo. “Bravo, napiši to”, rekao je drug Jozo. “Već sam napisao, hoćeš da čuješ?” pitao je pjesnik. “Neću”, odvratio je drug Jozo. “Problem je drugarica Adela s broja 39 na trećem katu”, odgovorio je profesor kemije zadužen za kuću 39. “Dovedite tu Adelu, živu ili mrtvu”, bio je kratak drug Jozo. “Nemoguće”, rekla je drugarica Cana koja je bila zaljubljena u profesora kemije i koja se vratila iz El Shatta, a bila je predsjednica AFŽ-a (Antifašistički zbor žena). “Zašto?” uzrujao se drug Jozo. “Ima 97 godina, bolesna je, nepokretna, leži u krevetu, živi s mlađom sestrom koja ima 95 godina i koja je otišla u Svetu Klaru”, odgovori drugarica Cana. Drug Jozo bacio je kožnatu kapu na pod. Cana je mirno zapalila cigaretu, profesor kemije gledao je u pod i šutio. “Ona će se tri kretena iz Tuškanove otrijezniti i glasati, a idioti planinari vratit će se kad se spusti mrak”, rekao je drug Jozo. “Ako želimo pobijediti, tu Adelu treba donijeti na biralište”, zaključio je. “Kako?” upitala je Cana. “Žena je 100 posto nepokretna i prikovana za krevet od atentata na kralja Aleksandra, provjerila sam. Osim toga, pada kiša kao iz kabla.” “Donesite je u krevetu”, naredio je drug Jozo. “Smrt fašizmu, sloboda narodu!” odgovorila je Cana. “Trebam samo dvije kutije cigareta. Adela puši dvije kutije Drave na dan i pije pelinkovac s rumom. Imamo cigarete koje smo dobili iz Amerike, nemamo rum ni pelinkovac.” “Sve moram sam”, zavapio je drug Jozo, “Pioniri neka nose krevet, a drugaricu Adelu pokrit ćemo šatorskim platnom”. “Na biralištu treba svirati ‘Marseljeza’ kad bude glasala ta jebena Adela, a ja ću pozvati snimatelja Filmskih novosti Ervina koji je lud za mojom sestrom”, upao je pjesnik Tošo. “Ja lično s pionirima i drugaricom Canom idem po drugaricu Adelu, ti dovedi snimatelja Ervina, a vas četvorica sa mnom”, pokaže Jozo na Bracu, mene, Rukavinu i Josefa koji je bio kurir i ranjen je u glavu na Sutjesci. Popnemo se na treći kat kuće 39. Drug Vlatko zvoni. “Tko jeeee…” čuje se kreštavi glas. “Narodna vlast, otvori!” kaže Jozo. “Tko jeee…” ponovno se čuje. Jozo ponovno nervozno zvoni. “Neće mene nitko jebat”, kaže Jozo, izvadi pištolj i uperi ga u bravu. Metak se zaglavi. “Ima li tko od vas pištolj?” pita nas. “Ima moj tata”, kaže Braco. “Trkom po tatu”, naredi drug Jozo. “Nemoguće. Moj tata je u logoru i osuđen na deset godina i gubitak građanskih prava”, odgovori Braco. Drug Jozo sjuri se niz stepenice i za deset minuta vraća se s bravarom Milanom koji je na sastanku uličnog odbora izjavio da ima Boga. Još se jedanput zvoni, čuje se ponovno: “Tko jeeeee…” “U ime naroda, otvori vrata”, kaže drug Jozo bravaru Milanu. Bravar se prekriži i ustanovi da su vrata otvorena. Ulazimo u stan i u hodniku ugledamo papigu koja krešti: “Tko jeeeee…” U krevetu starica pripaljuje cigaretu na čik koji drži u ustima. “Znala sam da ćete me izbacit’ iz stana”, govori starica, “Papiga je moja, dobila sam je od bake, ona ide sa mnom. Govori njemački”. “U ime naroda!” poviče drug Jozo koji nema vremena objašnjavati se sa staricom. Mi zgrabimo krevet, drug Jozo papigu i odjurimo na glasačko mjesto. Trešti zborna pjesma “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”, dočekuje nas pljesak razdraganih odbornika, filmski snimatelj Ervin i Tošina sestra, plavuša s viklerima na glavi. Drugu Jozi se žurilo. Pet minuta prije tri stavio je kuglicu u mršavu ruku drugarice Adele i uvukao je u kutiju “ZA”. Starica je otpuhnula dim, a papiga se k’o blesava dere: “Ser gut…” Snimatelj nije dobro snimio i glasanje se ponovilo. “Sto posto”, povikao je drug Jozo i s biračkim spiskom pojurio u Rajonski komitet. Odnijeli smo krevet i papigu natrag u stan. Drugog dana drugarici Adeli odnijeli smo kolut američkog sira od 20 kila i deset šteka cigareta Chesterfield. Papiga se prežderala američkog sira, zanijemila i uginula. Drug Jozo poslao je snimatelja Ervina da snima radne akcije, ostavio je ženu i punicu i oženio Tošinu sestru, postao sekretar Rajonskog komiteta Drugog rajona, iz Rajonskog komiteta po republičkom ključu poslan je u ambasadu u Tiranu. Iz Tirane drug Jozo završio je na Golom otoku. Cinkala ga je Tošina sestra, to jest vlastita drugarica, i udala se za režisera dokumentarnog filma. Tošo je napisao pjesmu “Kuglica”, postao referent za kulturu u Gradskom komitetu i dobio trosobni stan na Trgu žrtava fašizma. Cana je postala referent za socijalne slučajeve u Gradskom komitetu, bravar Milan upisao se u Partiju i postao generalni direktor tvornice Sila, a mi smo dobili novi stol za ping pong. Iz kapitalizma skočilo se u socijalizam u jednom kišnom danu. Sve u svemu, izbori su imali nekog smisla.

PAMTIM ZADNJE IZBORE. 100 posto demokratske. Glasa se za koga se hoće, kada hoće ili neće, nema kuglica i dviju kutija, kemijskom olovkom zaokruži se ime kandidata. Oko šest navečer po mračnom hodniku iza ulaza, na kojem nije bilo zastava ni parola, došao sam na biralište. Za stolom me dočekalo nekoliko nezainteresiranih, mrzovoljnih ljudi i žena. Svi su šutjeli. U prostoriji je vladala ozbiljna tišina. Dali su mi plahticu sa stotinama beznačajnih imena. Na zidovima nije bilo slika, ni jedan cvijet. Glasao sam i otišao. Tko je pobijedio, ni danas se ne zna. Ali, vlada lijepo vrijeme. Po danu je ugodno, sunčano i toplo, večeri su svježe. Ima struje, vode, voze tramvaji, Ustavni sud radi, poštari nose poštu, a građani u caffeima piju kavu. Neće tako dugo. Vrijeme će se promijeniti, postat će hladno, spustit će se magle, počet će kiše pa bljuzge, problemi u saobraćaju, poskupljenja. Dobit ćemo novu ili staru vladu. Ne znam što je gore.

Komentiraj

PIŠE:Željko Senečić
PODIJELI
NACIONAL je već 20 godina najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj.