ŽIVOT MIGRANATA 2018.: Put kroz Hrvatsku izbjeglice plaćaju 2000 eura po osobi

Autor:

Tomislav Čuveljak/NFOTO

Objavljeno u Nacionalu br. 1076, 05. prosinac 2018.

Reporteri Nacionala posjetili su izbjegličke kampove Birta u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši i razgovarali s nekim od 1600 izbjeglica koji ne odustaju od prelaska granice, iako ih hrvatska policija, kako tvrde, često uz primjenu sile vraća u BiH

Dan nakon što su novinari Nacionala prošle srijede posjetili izbjegličke kampove u susjednoj Bosni i Hercegovini, Birtu u Bihaću i Miral u 80 kilometara udaljenoj Velikoj Kladuši, ravnatelj hrvatske policije Nikola Milina za Novu TV izjavio je da je trenutačno “manji priljev migranata” i da “hrvatska policija učinkovito štiti hrvatske granice”. Kampovi Birta i Miral koji se zbog dolazeće zime još preuređuju i prilagođavaju za smještaj svojih privremenih stanovnika, djelomično popravljaju opći dojam o katastrofalnim uvjetima u kojima trenutačno živi, kako nam je službeno potvrđeno u Međunarodnoj organizaciji za migracije (IOM), oko 1600 registriranih izbjeglica u bosanskom Unsko-sanskom kantonu.

To je ipak manja brojka od nekoliko tisuća migranata koliko se još donedavno procjenjivalo da ih ima na tom prostoru nedaleko granice s Hrvatskom. Gdje su ostale izbjeglice u međuvremenu završile je nepoznato, jer ih je tek manji broj vraćen u Sarajevo, a samo njih dvadesetak smješteno je u jednoj privatnoj kući koju je iznajmio UNHCR u Izačićima, mjestu neposredno poslije graničnog prijelaza na hrvatsko-bosanskoj granici. Ovi koji su ostali u Bosni iako imaju nešto povoljnije uvjete nego što je to bilo ranije, njihov smještaj malo tko bi prihvatio osim ljudi u velikoj nevolji i potrebi. Oko 1000 izbjeglica u Bihaću i oko 600 u Velikoj Kladuši sada više ne žive pod otvorenim nebom. Nisu više u šatorima rasutima po tamošnjim livadama jer dva spomenuta kampa sada raspolažu i značajnim prostorom pod krovom nekadašnjih proizvodnih pogona bijele tehnike Birte i plastičnih proizvoda Mirala, istoimenih tvrtki koje su već odavno ugašene.

U prostoru Birte bio je jedan veliki šator s krevetima na kat prepun izbjeglica, uglavnom mlađih muškaraca, a već su se u velikim dvoranama nekadašnjih proizvodnih i skladišnih prostora počeli montirati prikladniji objekti – kontejneri na čemu je upravo radio i Aladin Sišić, mladić iz Bihaća, volonter Crvenog križa iz logistike koji je okupio i nekolicinu migranata za ispomoć. Pomagali su mu, a pripremao je prostor za montažu kontejnera upravo u trenutku kada su pristizali i puni autobusi iz Sedre, šest kilometara udaljenog nekadašnjeg đačkog doma u Bihaću koji se praznio zbog potrebne obnove tog objekta, kako bi ga se pripremilo za budući smještaj izbjegličkih obitelji. Tom nešto boljem dojmu o smještaju izbjeglica u dvjema nekadašnjim bosanskim tvornicama pomoglo je i osam milijuna eura, koliko je nedavno pristiglo iz Europske komisije namijenjenih za hitnu financijsku pomoć Bosni i Hercegovini baš za tu namjenu.

 

Dio izbjeglica iz Sirije živi na cesti, izvan kampova u Bihaću i Velikoj Kladuši i ne žele se registrirati. Smatraju da će tako lakše dospjeti do konačnog cilja: neke od država zapadne Europe

 

U kampovima su smješteni samo oni koji su pristali na registraciju, što podrazumijeva uvrštavanje i u službene izbjegličke popise, što bi trebalo jamčiti nadzor njihova eventualnog budućeg kretanja Europom. No dio neregistriranih izbjeglica i dalje se vrzma po Bihaću, njihova je brojka nepoznata, neki plaćaju smještaj po privatnim kućama, njihova se evidencija ne vodi, a šezdesetak mlađih muškaraca i u Velikoj Kladuši dobrovoljno je ostalo izvan tamošnjeg kampa i u zaostalom, otužnom šatorskom naselju koje smo također posjetili. Tamo se uz njih zateklo i nekoliko pasa lutalica koji su se nastojali pridružiti uz logorsku vatru zapaljenu uz šatore na livadi. Okupljeni oko vatre grijali su se tog prohladnog popodneva. Nekolicinu neregistriranih izbjeglica, mladića zatekli smo i u Bihaću, i to na ulazu u kamp Birta. Oni nisu htjeli ući u prostor kampa jer se nisu željeli evidentirati procjenjujući, valjda, da će se tako lakše dospjeti do konačnog cilja: neke od država zapadne Europe.

Ti Nacionalovi sugovornici rekli su da su iz Sirije. “Živimo na cesti u Bihaću, poneko je iznajmio sobu, ali u kamp ne želimo ulaziti”, odgovarali su na novinarske upite, ali ne precizirajući zašto ne žele u kamp i zašto se ne žele registrirati. Po svemu sudeći, namjera im je što prije nastaviti put dalje prema zapadu. Dok smo čekali na ulazak u kamp, dvojica tih neregistriranih migranata s priručnim torbama nakratko su ušli i u automobil Nacionala da se malo ugriju. Iako nisu govorili o svojim namjerama, čini se da su već bili spremni krenuti dalje zapadno od Bihaća, prema Hrvatskoj. Drugi su opet još procjenjivali isplati li im se prijaviti i ući u izbjeglički kamp ili ne. Prilikom ulaska morali bi dati svoje podatke. Iako, kako je rekao jedan od njih, nije imao dokumente, svjestan je da bi tako ušao u službenu evidenciju, a to nije želio učiniti prije stizanja do konačnog cilja – Njemačke.

U jednom od kontejnera u prostoru bihaćke Birte zatekli smo i osmeročlanu obitelj Sulejmani iz Iraka, čija je namjera bila također, kako su rekli, stići do Njemačke. “Tamo su nam već otišli neki članovi obitelji, pa ćemo im se i mi pridružiti”, uvjeren je bio jedan od sinova iz obitelji Sulejmani. Kako će to izvesti u tom trenutku nije im bilo posve jasno, ali barem su znali gdje žele stići. Na katu kreveta u kampu Mirta u Velikoj Kladuši zatekli smo jednog Sirijca koji nam se nije želio predstaviti, ali nas je zamolio za pomoć u dešifriranju SMS poruka koje su mu upravo pristizale na mobitel. Iz te njegove razmjene poruka s neimenovanim sugovornikom, kojem je on slao poruke na engleskom, dobivao je odgovore na hrvatskom jeziku, pa je nas zamolio za prijevod. Moglo se razaznati da je prepisku vodio s neimenovanim”taksistom” koji je bio na putu iz Hrvatske za Veliku Kladušu. Pokušavao je sa Sirijcem dogovoriti mjesto susreta negdje u gradu, uz glavnu prometnicu. Sirijac nije želio odgovoriti kako je došao do tog broja mobitela čovjeka s kojim je upravo komunicirao. Po svemu sudeći i on se, ležeći na gornjem katu kreveta na katu, spremao nastaviti put prema Hrvatskoj, iako to novinarima nije želio i potvrditi. Unatoč poteškoćama, vidljivo je da nevidljiva mreža za transfer izbjeglica prema zapadu i dalje funkcionira. Očito se radi o zaokruženom ilegalnom poslovnom projektu kojim se i dalje uspješno bavi organizirani kriminal.

Premda ravnatelj hrvatske policije Milina tvrdi da su “svi napadi na hrvatsku policiju neosnovani”, odnosno da su neosnovane pritužbe da hrvatska policija grubo postupa s ilegalnim izbjeglicama i migrantima, da ih tuče i vraća preko granice u Bosni, dvije skupine Nacionalovih sugovornika, jedna u Bihaću, koja se registrirala i ušla u kamp Birta, a druga u šatorskom naselju u Velikoj Kladuši od osam Marokanaca i jednog Egipćanina, opovrgava Milinu. Već su imali iskustvo ilegalnih prelazaka granice. Tvrde da su bez razloga bili pretučeni, a potom prisilno vraćani u Bosnu i Hercegovinu, i to nekoliko puta, a to nisu željeli. Jedan od njih pokazivao je i otekline na rukama i ožiljke na licu, za koje je tvrdio da su posljedica intervencije hrvatske policije.

 

Unatoč poteškoćama, nevidljiva mreža za transfer izbjeglica prema zapadu i dalje funkcionira. Očito se radi o zaokruženom ilegalnom poslovnom projektu kojim se i dalje uspješno bavi organizirani kriminal

 

Jedan sugovornik koji se nije žalio na batine, požalio se što je bio vraćen s putovanja bez dokumenata, a namjeravao je stići do Italije. “U pokušaju odlaska u Italiju, u kojoj namjeravam tražiti azil i naći posao, najdalje sam stigao do Buzeta, čak sam i prešao granicu sa Slovenijom. Od tamo su me, međutim, vratili, najprije u Hrvatsku, a poslije me hrvatska policija vratila u Bosnu i Hercegovinu. To mi je bio drugi pokušaj prelaska granice, kada sam i najdalje stigao do odredišta”, rekao je mladi Marokanac koji nije želio otkriti identitet. Nikako se nije želio ni fotografirati, očito strahujući da bi ga mogli prepoznati prilikom sljedećih pokušaja prelaska granice. Na pitanje kako misli opet prijeći granicu, odgovorio je da će s kolegama uskoro krenuti na put pješice jer, navodno, novca da ponovo plati 2000 eura za prijevoz automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom trenutačno više nema. Toliko izbjeglice moraju platiti neimenovanim organizatorima nastavak njihova putovanja.

U kampu Birta u Bihaću djeluje i medicinski tim kojem je od travnja ove godine na čelu lokalne liječnica Indira Rustemović. Prema njenim riječima, svaki dan pregleda između 70 i 80 pacijenata. “Ovo što sada radimo nije naš svakodnevni posao. Pregledat ćemo dvjestotinjak izbjeglica kako bismo utvrdili njihov zdravstveni status, ponajprije imaju li uši i šugu. One za koje utvrdimo da imaju zdravstvenih problema odvajamo u karantenu, u posebnom odvojenom dijelu kampa”, objasnila je Indira Rustemović standardni postupak kada dolazi nova skupina izbjeglica, a prošle srijede se upravo to događalo zbog preseljenja izbjeglica iz đačkom doma Sedra.

Od travnja do prošle srijede u svojoj evidencija imala je zabilježena 6422 pacijenta. Izbjeglički val preko nekadašnje tzv. balkanske rute sada prolazi kroz Bosnu i Hercegovinu, pa i kroz Bihać, iako je bitno smanjen u odnosu na 2015., a tada je i zaobilazio BiH.

Od Mite Celkovskog, glavnog menedžera u kampu Birta koji je već dva mjeseca u Bihaću, a sudjelovao je u izbjegličkoj krizi od 2015. do 2017., saznali smo i od kuda dolazi ovaj novi izbjeglički val. “Dominantne su izbjeglice iz zemalja Magreba: Maroka, Alžira, Tunisa, Libije, ali i iz Iraka, Irana i Afganistana. Imamo registriranih izbjeglica i iz Bangladeša, Šri Lanke, Somalije, Eritreje i Konga”, rekao je za Nacional Celkovski koji je od 2016. do 2017. vodio i SOS Dječje selo u Makedoniji.

OZNAKE: migranti, bihać

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.