SLOBODNI SASTAV piše Branko Kuzele: Kako gospođa Marija pomoću vlasulja vraća osmijeh na dječja lica

Autor:

Foto: Stipe Majić

Kad se nekad pogledam u ogledalo zamijetim kako mi je kosa neuredna. Unatoč godinama koje se vide u njezinoj boji, ona je još uvijek gusta i čvrsta pa kada preraste jednu duljinu, počinje neposlušno stršati. Od mladosti uvijek se kratko šišam. Za mene je to estetsko pitanje. Postoje ljudi, posebno djeca, kojima je njihova kosa, ili njen gubitak podsjetnik na zloćudno stanje s kojim se bore. Zanimljivo je da djeca u vrtiću opis prijateljice ili prijatelja započinju opisom kose.

Simboličko značenje kose je veliko. Njezini korijeni nalaze se ispod kože pa se stoga vjerovalo da je povezana s našim unutarnjim bićem. Duh, duša, maštanja, sve se to ogleda kroz nju i govori o nama kakvi smo iznutra. Tako Apolonovi zlatni pramenovi povezuju ga s njegovom nebeskom ulogom boga Sunca, Dionizova tamna neukrotiva kosa iskazuje njegovu divlju prirodu, Samsonova duga kosa izvor je ogromne snage koju je imao.

Kosa u sebi nosi DNK što omogućava da se točno odredi mnoštvo osobnih svojstava vlasnika. Postoji vjerovanje da kosa ostaje vezana s dušom i nakon što “napusti tijelo”, jer se u njoj u duhovnom smislu sabiru sve njezine vrline. Stoga ne čudi da se tako stvorio i kult svetačkih relikvija koje često čuvaju upravo kosu. Ljudi su vjerovali da će njihovim posjedovanjem preuzeti ono dobro od osobe na kojoj je rasla.

FOTO: Stipe Majić

Marija Bingula produljuje život kose i vraća osmjehe na lica, posebno djece. Izrađuje vlasulje. Zadnja. Da me slučaj nije odveo u Udrugu Krijesnica Mirela Stanić-Popović ne bi me uputila da porazgovaram s njom.

Ne bih saznao za osobu koja samoprijegorno, uporno, strpljivo izrađuje perike raznih oblika, boja, izgleda, kako bi maleni pacijenti koji se liječe od raka, vratili privid svakodnevice i gledali svoje lice u potpunosti. Sjetio sam se da je moj brat izgubio kosu tijekom kemoterapije i kako se njegovo lice potpuno promijenilo.

Razmišljam o mališanima koji imaju samo želju da sve bude onako kako je nekada bilo, da bez straha i posebne zaštite mogu izići i igrati se s prijateljima, grliti svoje roditelje i ljubiti ih bez maske, da ih roditelji mogu stisnuti na grudi bez straha da im prenesu prehladu.

Razmišljam koliko je potrebno hrabrosti svaki dan suočiti se sa svojim licem u ogledalu i reći sebi, sve će biti dobro. Gospođa Marija pomaže im da se vide onakvima kakvi su bili u vjeri da će nakon liječenja ponovni biti takvi.

“Iz Udruge mi jave koje je dijete na redu, njegov status, je li u bolnici ili kod kuće, i onda ili ja ili roditelji zovu za dogovor. zadnja djevojčica ležala je na Rebru. Dođem na odjel u dogovoru sa liječnicima, u potpunosti opremljena zaštitnim odijelom, maskom, kapom, i uzimam mjeru glave da mogu napraviti periku te utvrdim što dijete hoće“, objašnjava mi početak rada za novog korisnika.

“Uglavnom žele da im perikica bude ista kao što su imali kosu. Ako kažete da imate kraću kosu, onda zna kapnuti koja suza pa ih uvjeravate da ćete nešto složiti da bude dugačko, ‘ajde ne baš tako dugačko. Imam kose, ali nije sva 50 do 60 centimetara duga. Kada to napravite, imate dva centimetra kose koju gore utaknete u nosač i onda još kada uredite vrhove, ostane nekih 45 centimetara, govori gosođa Marija.

Svaka ta mala glava njoj je poznata, gleda njihove oči, donosi optimizam, unosi vjeru u ozdravljenje kada im natakne gotovu periku. Govori mi kako gleda njihove oči koje se zakrijese kada vide svoj lik ponovno s kosom.

Dok razgovaramo, raščešljava repove kose, koje zatim spaja u manje pramenove spremne za ugradnju. Radi strpljivo, smireno, kao da u svaki taj dio ugrađuje tisuću dobrih želja djetetu koje će je dobiti.

“Ne smije čovjek gledati na to dijete kao jako bolesno. To je potreba. Dijete s tom perikom sebi uljepša život”, govori mi.

U glasu se ipak osjeti zabrinutost. Neki mališani nisu uspjeli dočekati da im glavu resi njezino djelo. Ovaj nadomjestak zapravo je oblik liječenja. On krijepi umorna tijela vedreći duh djece koja preko njih vraćaju izgubljenu snagu, maštaju o danu kada će njihova kosa biti na mjestu perike, a bolest zaboravljena epizoda.

Kao otac razmišljam koliko je njihovim roditeljima potrebno vidjeti ih nasmijane, radosne, vesele, iste. Koliko im ta slika njihovog djeteta s kosom jača vjeru u sretan ishod. I sve što sam nabrojao Marija Bingula čini mogućim.

“Ovo je težak posao. Potrebno je najmanje pet godina da ga naučite, beskrajno strpljenje, ali prije svega ljubav. Ako to ne volite, ne možete to raditi”, govori.

Gledajući je kako uporno udijeva kosu u podlogu kao da beskrajno moli za sretan ishod liječenja djeteta kojem izrađuje periku, postaje mi jasno da je to moguće jedino ako ih volite.

Iz gospođe Marije, svakog njezinog zahvata na periki prije svega izlazi empatija, ona duboka, iskonska, tako rijetka i posebna.

Siguran sam da je njoj utješna pomisao kao je pomogla u ozdravljenju mnoge djece, jer toliko je ljubavi i pažnje u njenom radu. Pregledao sam internet, ali nisam našao slova o njezinom radu na vlasuljama. Slova zahvale u dječjim su srcima kojima je gospođa Marija pomogla vratiti osmijeh na lice i vjeru u sretnu budućnost.

Novinarski posao ima veliku privilegiju, a to je upoznavanje s posebnim ljudima kao što je Marija Bingula, posljednja vlasuljarka u Hrvatskoj.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.