VITO TAUFER: ‘Bez političke alternative danas smo nemoćni kao i Glembajevi’

Objavljeno u Nacionalu br. 807, 2011-05-03

Slovenski redatelj Vito Taufer već dva mjeseca u zagrebačkom HNK priprema ‘Gospodu Glembajeve’ Miroslava Krleže a na premijeri 6. svibnja razotkrit će svoju viziju najslavnije drame hrvatske književnosti

“Svi se osjećamo opljačkano, svi smo zaduženi i osiromašeni, i zato nas sve pogađa Krležina drama o Glembajevima jer nam je tema iznimno bliska”, kaže čuveni slovenski redatelj Vito Taufer (51), nekadašnji kazališni buntovnik iz osamdesetih, koji u zagrebačkom HNK u povodu 150. godišnjice kazališta već gotovo dva mjeseca radi jednu od najpoznatijih Krležinih drama – “Gospodu Glembajeve”. Premijera će se održati u petak, 6. svibnja, a u glavnim ulogama nastupaju Alma Prica kao barunica Castelli-Glembay, te Ljubomir Kerekeš i Milan Pleština kao otac i sin Glembay, a u ostalim rolama pojavljuju se Olga Pakalović, Zvonimir Zoričić, Goran Grgić, Bojan Navojec, Žarko Potočnjak i drugi. Predstava se očekuje s velikim nestrpljenjem, jer se radi o jednoj od najvažnijih Krležinih drama, ali i zbog samog Taufera i njegove karizme, kojem je to prva režija u zagrebačkom HNK pa se u kazališnim krugovima naveliko nagađa o njegovu pristupu Krleži i Glembajevima.

Budući da se u toj drami Krleža razračunao s lažnim sjajem, bogatstvom i svim opsjenama što ih donosi novac i uspon u društvu, tekst sjajno korespondira s današnjim vremenom, a po Tauferovu mišljenju to su vjerojatno osjetili i glumci HNK, koji su se u potpunosti predali svojim ulogama, “kao da se raduju što mogu reći nešto važno kazališnim jezikom”. Ravnateljica Drame HNK otkrila je kako su se s Tauferom dogovorili o suradnji još prije dvije godine, a on se oduševio izborom “Glembajevih” rekavši kako nema nikakvih predrasuda prema tom komadu i da želi raditi taj Krležin tekst bez radikalnih zahvata. “Nama je pak bilo u interesu da dobijemo redatelja koji nije opterećen Krležinom monumentalnošću i famom oko Glembajevih koja se u Hrvatskoj, osobito u HNK, proteže još od 1929., kada je taj Krležin komad praizveden s Belom Krležom u naslovnoj ulozi”, ispričala je Sanja Ivić dodavši kako dugi niz godina ni jedna druga glumica nije mogla igrati ulogu barunice Castelli-Glembay sve do Neve Rošić sredinom ‘70-ih i Ene Begović u zadnjoj verziji početkom ‘90-ih.

“Zbog toga se nadamo da ćemo dobiti verziju s ironijskim odmakom prema tom velikom spomeniku – Krleži i prema tom dramskom miljokazu koji hrvatsku dramu dijeli na ono što je bilo prije i poslije Glembajevih.” Po njezinu mišljenju “Glembajevi” su zastrašujuće aktualni, što se nije primjećivalo šezdesetih i sedamdesetih godina, jer je društvena situacija bila drukčija. “U to je vrijeme ta priča o bankaru, pronevjeritelju i falsifikatoru tuđih potpisa, koji je svojim novcem zaradio položaj u društvu, te njegovoj ženi sumnjiva podrijetla, koja mu radi o glavi i oko sebe okuplja brojne ljubavnike, izgledala kao fikcija, no danas Krležin tekst zvuči realno, a likovi su toliko naturalistički secirani da izgledaju živo, kao da tekst nije nastao u doba secesije nego u naše vrijeme”, objasnila je Sanja Ivić dodavši da je Krleža stvorio Glembajeve kao umjetničku verziju stanja duha i morala određenog sloja ljudi, koji su se na krajnje prljav način dočepali ogromne količine novca i onda kupovali svoj društveni položaj na neetičan i amoralan način. Zaključila je da joj je drago što HNK na repertoaru ima dva Krležina teksta – mladenačko “Kraljevo” i “Glembajeve” tako da se vidi kako je Krleža “sjajno detektirao boleštine društva, koje će nagrizati ovu zemlju idućih desetljeća”. Vito Taufer je rođen u Ljubljani u obitelji velikog slovenskog umjetnika Vene Taufera i već je s prvim predstavama u ‘80-ima porušio postojeće kazališne konvencije. Iako je Taufer bio predvodnik nove kazališne generacije iz osamdesetih u bivšoj zemlji, kaže Sanja Ivić, te otvorio put Tomažu Panduru i Draganu Živadinovu, istodobno se morao izboriti za svoju poziciju u slovenskom kazalištu u kojem su dominirali veliki redatelji poput Mile Koruna. Zato je logično da se probijao s vikom i bukom radeći predstave koje su bile drukčije od slovenskog klasičnog teatra. U riječkom HNK režirao je Gogoljeva “Revizora”, zatim u ZKM-u “Odiseja i sina”, a onda je dugo radio odlične predstave u Slovenskom mladinskom gledališču u Ljubljani, kaže Sanja Ivić, što mu je priskrbilo naslov redatelja koji radi otkačene režije. Sada, nakon 20 godina, nastavlja, ušao je u novu fazu i pronašao ravnotežu između potpune avangarde i poništenja kazališnih normi, te rada u zadanim kanonima klasičnog teksta. Već je režirao dva Shakespeareova komada, a nedavno u Slovenskom narodnom gledališču Čehovljeva “Platona”.

“Kad sjedite kraj njega, imate dojam da on uopće ne režira, ne naređuje i ne crta mizanscen, dakle, Taufer nikad nije bio redatelj diktator nego je uvijek nastojao dogovorom pronaći najbolje rješenje”, zaključila je Sanja Ivić. Na pitanje hoće li ponuditi, s obzirom na glas koji ga prati, neko radikalno novo čitanje Krležinih “Glembajevih”, Vito Taufer je rekao da je komadu pristupio na novi način, osobito u radu s glumcima, ali neće ponuditi nikakav spektakl s vatrometom. “Krleža je napisao savršenu komornu psihološku dramu mračne i dekadentne atmosfere o obiteljskim intrigama, kojoj ne treba izvanjski spektakl jer nalikuje na moderni triler, čak na sapunicu, pa bi se zbog količine različitih obračuna mogla raditi predstava u nastavcima”, objasnio je Taufer koji je prije 20 godina u riječkom HNK Ivana pl. Zajca radio Krležino “Kraljevo” kao scenski spektakl, a sada pregovara s ljubljanskim SNG o postavljanju “Lede”.

“U Glembajevima mi je najzanimljivija psihološka, a istodobno i duhovita razrada likova. Krleža je na pronicljiv i perverzno realističan način opisao društvo onog vremena portretirajući detaljne likove vladajućeg društva u doba apokalipse – od svećenika i časnih sestara preko političara i bankara do umjetnika. U središtu je Leone Glembay koji je umjetnik, avangardist i socijalist, čovjek drugog vremena, druge estetike i druge ideologije, i njegov je zadatak da kao član obitelji destruira tu glembajevštinu. To je tipična tragedija osvete, varijacija na temu Hamleta jer govori o povratku izgubljenog sina i njegovoj osveti.” Na pitanje kako je birao glumce, primjerice, Ljubomira Kerekeša za lik starog Ignjata Glembaya, koji je najširoj javnosti najpoznatiji po ulogama u sapunicama, Taufer je odgovorio da on ne želi robovati stereotipima i predstavama, koje su se u HNK radile prije 30 i više godina pa je tako poručio da u “njegovu viđenju Glembayevih nema Lonze”. “Pogledajte Kerekeša, pa on sliči Kumu, a stari Glembay zapravo jest Kum”, kaže Taufer. “Dobar je glumac i to je najvažnije, što potvrđuje i činjenica da na sceni u toj ulozi izgleda 20 godina starije, dakle, uspio se iznutra postarati i postići godine Ignjata Glembaya bez vanjskih manifestacija. Svi glumci su odlični i jako vrijedni.” “U Glembajevima je riječ radnja i likovi izražavaju svoju nemoć kroz govor i bujicu riječi”, objasnio je Taufer. “Ta bujica riječi je zapravo svojevrsna obrana od situacije u kojoj su se našli te od nemoći i frustriranosti da išta naprave. Svi su uvučeni u taj paradoks kao Leone, koji želi prestati biti Glembaj pa ubije svoga oca i maćehu i time postaje pravi Glembay. Tako se tradicija nastavlja. Tako i mi u današnjem vremenu nemamo alternative, ni u ekonomiji, a niti u ideologiji i politici, nema jakih figura i autoriteta kojima bismo mogli vjerovati pa ljudi osjećaju nemoć, kao i kod Glembajevih.” Na pitanje koliko je taj Krležin tekst, napisan prije gotovo jednog stoljeća, aktualan i danas, Taufer je odgovorio da komad donosi univerzalnu priču o raspadu jedne obitelji, a kako se uvijek raspadaju neke dinastije, lako se mogu pronaći dodirne točke između priče smještene uoči Prvog svjetskog rata, velike svjetske kataklizme, te našeg vremena u kojem je došlo do radikalne krize kapitalističkog društva. “Razlika je u tome što su tadašnji kapitalisti bogatstvo gomilali 200, 300 godina, a današnji samo 20-ak, a u obe epohe govori se o krađi i pljački”, kaže Taufer cinično zaključivši da taj krah bankarskog, obiteljskog i moralnog sustava najviše pogađa ljude koji nisu ništa uspjeli ukrasti. Uloga barunice Castelli-Glembay, žene bogate prošlosti, koja se voljela sa svima poigravati, smatra se jednom od najintrigantnijih u hrvatskoj književnosti. Oko nje je stvorena velika fama, “možda i prevelika”, kaže Alma Prica, prvakinja HNK-a, koja do sada nije često glumila uloge beskrupuloznih zavodnica. “O Castellici se stalno govori – ružno, lijepo, s obožavanjem, s prezirom, iritacijom, divljenjem – ovisno o tome tko o njoj govori, a ona sama, čini mi se, na samo nekoliko stranica u sceni s Leoneom, vrti svoju priču s dvadesetak sličnih rečenica, te paletom različitih emotivnih raspoloženja, koja promijeni u sekundi”, kaže Alma Prica. “I s tim svojim rekvizitarijem fantastično manipulira. Dosta providna, čak banalna vještina, ali djelotvorna. U svakom slučaju, intrigantan lik.

Sve kažu o njoj, i ona sama sve izgovori o sebi, a ipak ostane tajnom”. Na pitanje kako je formirala njezin lik, odgovorila je da joj je početni putokaz u radu bio “briljantni literarni portret barunice u Krležinoj “Prozi o Glembajevima”, ali i rad s glumcima u predstavi, pogotovo s Milanom Pleštinom, te s” inspirativnim i inteligentnim Vitom Tauferom, redateljem zavidno dobrih živaca, kao glavnim vodičem kroz ‘znamenitosti’ i ‘ruševne ostatke’ barunice Castelli i cijele katastrofalne obitelji Glembay”. Prvak HNK-a Milan Pleština koji je najširoj publici poznat iz sapunica “Ponos Ratkajevih” i “Sve će biti dobro”, kazališnoj po ulozi Janeza u Krležinom “Kraljevu”, sada glumi glavni lik – Leonea, sina starog Glembaya. Ispričao je da mu je u gradnji lika bilo najintrigantnije pronaći onu tanku liniju između potrebe da se uzdigne iznad onog kriminalnog i glembajevske krvi, koja nadjača razum i moral te poklekne pred plesom taština, pohlepe i amoralnosti, što vrvi u toj kući, te se na kraju događa tragedija i zločin. “Lice neumoljivog kapitala i kapitalizma u vrijeme radnje, godinu prije Prvog svjetskog rata, nalikuje današnjem krvoločnom i grabežljivom kapitalizmu, koji nema ljudsko lice i kojem se ne sviđa da samo zarađuje nego mora pritom i razarati”, rekao je Pleština odgovarajući na pitanje o Krležinoj anticipaciji današnjeg vremena. “Krležina slika svijeta je univerzalna i vrijedi za cijelu Europu, a istodobno je sadašnja i hrvatska jer opisuje naše mane poput pohlepe i taštine, ali čini mi se da Krleža sugerira da su te mane sve gore i izrazitije i manje maskirane.” Na pitanje kako su pamtili tu gomilu teksta i duge Krležine rečenice, Pleština je odgovorio “da se lijepo sjedne, radi i vježba dva mjeseca”, te da “tu nema nikakvog trika”. “Krleža je bio i kazališni čovjek i znao je zašto je njegova rečenica nacifrana, čipkasta i preduga”, kaže Pleština. “Kod Krleže je riječ akcija, a njegovi likovi zapravo ratuju tim viškom riječi, tom prezasićenošću riječima.” Govoreći o zamršenom odnosu Leonea i barunice Castelli-Glembay spomenuo je njihovu avanturu otprije 16 godina “gdje se izgubio svaki razum” te zaključio da i ostali odnosi u komadu nisu nimalo jednostavni niti definirani nego su u “nekom bujanju, micanju, vraćanju u prošlost i ne zna se tko je što izazvao i čemu je pridonio svojom akcijom i neakcijom”. “Ono što si je redatelj Vito Taufer zacrtao nije mi odmah od prvog dana najbolje išlo, osobito zbog nepoštivanja nekih stereotipa ne samo u karakteru likova i smještanju u određeno vrijeme, nego i u nepoštivanju klasičnog glembajevskog salona”, ispričao je glumac Ljubomir Kerekeš kojemu je ovo četvrto pojavljivanje u nekom od Krležinih komada. “To mi nije išlo prije svega zato što sam ja punih 20 godina mlađi od starog Ignjata Glembaya, a kako se išlo na izbjegavanje stereotipa, nismo mogli koristiti ni neka kazališna pomagala ili intervencije, koje su me mogle postarati. Sve to je trebalo nadomjestiti iznutra – glumom, stvaranjem nekog svog svijeta, a to je za mene bio veliki izazov. No ja tako inače radim – što je veći izazov, uloga me više raduje. Vjerujem da sam uspio u kreiranju starog Glembaya, no o tome će odlučiti publika.” Na komentar da ga najšira publika najviše pamti po ulogama u sapunicama “Bumerang” i “Najbolje godine”, pa će ih možda iznenaditi njegovo pojavljivanje u jednoj serioznoj krležijanskoj ulozi starog Glembaya, Kerekeš je rekao “da život, odnosno posao nosi svoje”. “Dođe vam pet minuta humorističkog karaktera, a zatim se dogodi malo ozbiljniji zadržaj”, rekao je Kerekeš dodavši da on ima tu sreću da kao glumac uspijeva funkcionirati tako da može otpuštati ventile, dramske i humorističke, pa uspostavlja balans između kazališta, televizije i filma.

“Radim šarenu paletu karaktera i žanrova tako da se stalno šamaram i preispitujem.” Kerekeš je otkrio da svi glumci u ansamblu HNK imaju jako veliko iskustvo u radu s Krležom, pa tako i on. Glumio je Križovca u Krležinoj drami “U agoniji”, zatim u “Povratku Filipa Latinovića”, te u dvije verzije “Kraljeva”, i to u dva različita kazališta. “Krleža kao pisac i Krležino pismo te njegova specifična rečenica nikome od nas nije strana, a još pod palicom slobodnog promišljanja o Krleži kako to radi Vito Taufer, to je velika olakotna okolnost i izazov da se Krleža i Glembajevi pokušaju drukčije pročitati i kazališno prezentirati”, zaključio je Kerekeš.

Komentiraj

Source:Nina Ožegović