USPJEH DESETOGODIŠNJE STRATEGIJE Rusija naftom preuzela kontrolu nad Balkanom

Objavljeno u Nacionalu br. 701, 2009-04-21

Nakon što je kompanija Surgutneftegaz kupila udio u mađarskom MOL-u, Rusi potpuno gospodare energetskim tržištima od Slovenije do Bugarske

“Ulazak ruskog Surgutneftegaza u vlasničku strukturu mađarske naftne kompanije MOL vrhunac je desetogodišnjih napora ruskih naftnih kompanija da osvoje tržišta zemalja jugoistočne Europe. Na mnogima od tih tržišta oni već imaju dominantnu ulogu, no to im nikad nije pošlo za rukom u Mađarskoj i Hrvatskoj. Ipak, sada kad je Surgut ušao u MOL, a samim time i u vlasničku strukturu Ine, ostvareni su uvjeti da ruske kompanije potpuno zagospodare energetskim tržištima jugoistočne Europe, od Slovenije do Bugarske. Takva dominacija jedan je od dugoročnih strateških ciljeva ruske politike, pa treba i očekivati kako će se u narednom periodu pojačati pritisci ruske politke na mađarsku i hrvatsku vladu. Naime, Rusi su svjesni kako im dominacija na ovim tržištima omogućava da povećaju ovisnost Europe o njihovim energentima i nema sumnje da će učiniti sve kako bi ispunili svoje ciljeve”, za Nacional je ispričao jedan ugledni hrvatski naftni stručnjak koji je želio ostati anoniman.

Zabrinutost Nacionalova sugovornika je vrlo razumljiva. Kupovinom vlasničkog udjela u MOL-u, od austrijskog OMV-a, ruska naftna kompanija Surgutneftegaz praktički je stekla utjecaj nad cjelokupnim energetskim sustavom Mađarske, te nad upravljanjem hrvatske Ine. Dominantnu ulogu u Bugarskoj drži Lukoil, koji još posluje u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Hrvatskoj. Ruski utjecaj u Srbiji dodatno je učvršćen prošle godine kad je državna kompanija Gazprom preuzela Naftnu industriju Srbije, dok je u Bosni i Hercegovini Rusija prisutna kroz vlasništvo nad Naftnom industrijom Republike Srpske. Zbog toga je lako zaključiti kako bi uskoro kompanije u ruskom vlasništvu mogle zagospodariti cijelom regijom.

Iz današnje perspektive, jasno je kako do dominacije ruskih tvrtki u jugoistočnoj Europi nije došlo slučajno, već da se radilo u dugoročnoj strategiji, kako poslovnoj, tako i političkoj. Taj poslovni razvoj trajao je cijelo desetljeće, a u tom periodu neke kompanije vukle su čak i poteze koji su im kratkoročno donosili gubitke, ali danas je vidljivo kako su ti potezi bili dio puno šire strategije. 
 Rusi su se u regiji širili prvenstveno kupujući postojeće kompanije, no kad im to nije polazilo za rukom, osnivali su vlastite podružnice i razvijali posao od nule. To je bilo vrlo skupo, ali njihov nastup bio je u značajnoj mjeri koordiniran, a on će u konačnici rezultirati time da će ruske kompanije tijekom narednih nekoliko godina ostvariti gotovo potpunu kontrolu nad maloprodajnim, rafinerijskim i transportnim sustavima nafte i plina u državama jugoistočne Europe. Takva dominacija rezultirat će i jakim porastom utjecaja ruske politike na događanja u regiji. Budući da su neke od država u regiji već članice Europske unije, a da će ostale u budućnosti to i postati, može se pretpostaviti kako na ovaj način Rusi grade i svoj budući utjecaj unutar same Europske unije. Upravo zbog toga se ulazak Surguta u vlasničku strukturu MOL-a može smatrati ne samo poslovnim, već i geopolitičkim uspjehom desetogodišnje ruske strategije.

Provođenje te strategije započelo je još 1998. godine, kad je ruska naftna kompanija Lukoil izgradila svoju prvu benzinsku postaju u jugoistočnoj Europi, i to u Sofiji, glavnom gradu Bugarske.

Lukoil je jedna od najvećih naftnih kompanija na svijetu, a smatra se i najtransparentnijom ruskom naftnom kompanijom. Razlog zato je činjenica da je Lukoil u privatnom vlasništvu, a jedan od većih dioničara kompanije je američki ConocoPhillips. Dionice Lukoila kotiraju na najvećim svjetskim burzama, pa zato kompanija mora zadovoljavati vrlo stroge uvjete transparentnosti poslovanja. Zbog toga je utjecaj ruske politike na poslovanje Lukoila puno manji nego što je to slučaj sa Surgutom, Rosneftom ili državnim Gazpromom. Ipak, iako je utjecaj manji, vrlo čvrste veze postoje, a čak su i formalizirane, pa tako primjerice kompanije imaju potpisan ugovor s ruskim ministarstvom vanjskih poslova temeljem kojeg ruska diplomatska mreža diljem svijeta promovira i štiti interese Lukoila. Zbog toga mnogi smatraju kako je Lukoil uživao znatnu podršku ruske vlade pri poslovnom širenju u Bugarskoj, a naročito u Srbiji.
Naime, tek godinu dana nakon što je počeo poslovati u Bugarskoj, Lukoil je u procesu privatizacije od države za 101 milijun dolara kupio 58 posto vlasničkog udjela u rafineriji Neftochim u crnomorskom gradu Burgasu. Radi se o najvećoj rafineriji u jugoistočnoj Europi, a stručnjaci smatraju kako je Lukoilu prodana značajno ispod njezine prave vrijednosti. Ipak, u proteklih deset godina kompanija je u razvoj Neftochima uložila nešto više od 300 milijuna dolara, a rafinerija se pokazala temeljem za razvoj poslovanja kompanije u cijeloj regiji. Lukoil je u Bugarskoj danas jedan od najvećih gospodarskih subjekata.
Kompanija generira ukupno 9 posto bugarskog BDP-a, i u državnu blagajnu uplaćuje ukupno 25 posto svih poreznih prihoda. Iz toga nije teško zaključiti kako je utjecaj Lukoila u Bugarskoj golem, a ako se tome pridoda činjenica da Bugarska više od 95 posto svojih potreba za naftom i plinom zadovoljava uvozom iz Rusije, može se pretpostaviti kako je i utjecaj ruskog državnog vrha također velik. Taj utjecaj rezultirao je podrškom Bugarske svim ruskim energetskim projektima, od kojih je posljednji naftovod Burgas – Aleksandropolis, čime bi taj grčki grad trebao postati sredozemna izvozna luka za rusku naftu.

Poslovne operacije Lukoila u Bugarskoj rijetki su prepoznali kao početak širenja ruskih kompanija u regiji, iako je Bugarska za Lukoil godinama poslije služila kao baza za razvoj poslovanja u ostalim državama u regiji. Tako je kompanija krajem 2003. godine poduzela svoju najveću investiciju kad je za 117 milijuna eura kupila 79,5 posto vlasničkog udjela u srpskoj tvrtki Beopetrol. Ta tvrtka tada je posjedovala oko 200 benzinskih postaja, te držala 20 posto maloprodajnog tržišta naftnih derivata u Srbiji. Većina tih postaja nekoć su bile vlasništvo Ine, koje je srpska država zaplijenila nakon što je izbio rat.
Ipak, Beopetrolove stanice bile su zastarjele, a mnoge od njih bile su opterećene brojnim imovinsko-pravnim problemima. Lukoilu je trebalo više od pet godina i 76 milijuna eura da uvede red u kompaniju i da u Srbiji počne poslovati s profitom. Problemi u Srbiji donekle su usporili poslovno širenje kompanije, tako da je slijedeća akvizicija u regiji došla tek za dvije godine.
Tako je 17. kolovoza 2005., temeljem ugovora s makedonskom vladom, u toj državi osnovana podružnica Lukoila, koja danas upravlja s desetak benzinskih stanica. Mnogi su se analitičari tada čudili kako to da velika komapnija poput Lukoila troši značajne resurse na malo i zatvoreno tržište poput makedonskog, ali očito je kako su u kompaniji procijenili da je bitno osigurati prisutnost u svim državama regije.
Tijekom 2006. pokušali su poslovati u Sloveniji i to putem strateškog partnerstva s tamošnjom državnom tvrtkom Petrol. Taj dogovor spriječio je slovenski premijer Janša, navodno nakon izravnih instrukcija iz Bruxellesa. Ipak, Lukoil je te godine nastavio sa širenjem, pa je u listopadu 2006. osnovana podružnica tvrtke u Crnoj Gori.
Iste godine započeli su pregovori oko privatizacije Naftne industrije Republike Srpske i ruskih investitora. Ta tvrtka se sastojala od rafinerije nafte u Bosanskom Brodu, rafinerije ulja u Modriči i distributivne tvrtke Petrol iz Banja Luke. Dogovor je finaliziran desetak mjeseci kasnije, a iako je premijer Republike Srpske Milorad Dodik tada tvrdio kako se radi o vrhunskom poslu za Republiku Srpsku i kako će ruski partneri uložiti značajna sredstva u razvoj rafinerija, prema izvještaju tamošnjeg Transparency Internationala, cijela transkacija bila je obilježena cijelim nizom nezakonitosti. Tako je Dodik tvrdio da se rafinerija prodaje ruskoj kompaniji Zarubežnjeft, iako je formalni vlasnik rafinerije postala potpuno nepoznata tvrtka Neftgazinkor, dok je novac ispostavljen s računa ruske poslovne banke Vnješekonombank. Dakle, pravi vlasnik rafinerije nije poznat, a sumnja se kako se radi o ljudima bliskim vodstvu Gazproma.

Transparency International utvrdio je kako je naknadnim aneksima Republika Srpska na sebe preuzela obveze pokrivanja svih financijskih obveza kompanije u vrijednosti oko 200 milijuna eura. S druge strane, tvrdi se u izvješću, ruski vlasnici u tvrtku su uložili 112 milijuna eura, ali je taj kredit osiguran na temelju NIRS-a, pa će u konačnici biti vraćen iz poslovnih prihoda kompanije. Dapače, Rusi nisu čak ni izgradili 40 milijuna eura vrijednu prugu koja bi rafineriju povezala s državnim željezničkim sustavom. Na taj način, kažu u Transparencyju, Naftna industrija Republike Srpske poklonjena je Rusima, a ta transakcija bi porezne obveznike u toj državi mogla stajati oko milijardu eura.

Ipak, dolazak Rusa u Bosanski Brod ozbiljno je naštetio poslovanju hrvatske naftne kompanije Ine. Naime, u prošlosti je Ina znatan dio svoje proizvodnje plasirala na tamošnje tržište, pogotovo zbog nešto nižih normi kvalitete koje tamo postoje. Ipak, otkad je napravljen remont rafinerije u Bosanskom Brodu, ona prodaje gorivo po bitno nižoj cijeni od Ine. Prema nekim analizama, rafinerija je dosad generirala poslovne gubitke od stotinjak milijuna eura, prvenstveno zbog velikih troškova. Primjerice, rafinerija u svojim procesima proizvodi i goleme količine mazuta, ali je on vrlo loše kvalitete, pa ne može biti izvezen na tržišta susjednih država. Zbog toga su vlasnici rafinerije prisiljeni cisternama taj mazut prevoziti do Italije, gdje se uništava u posebnim postrojenjima. Takva praksa rezultira golemim gubicima, ali vlasnici refinerije u njih očito ulaze svjesno, samo kako bi dugoročno oslabili Inu na tržištu BiH.

S druge strane, 2007. godine Lukoil je počeo pokazivati ozbiljniji interes za hrvatsko tržište. Kompanija je pokušala kupiti Tifon od umirovljenoga generala Ivana Čermaka. Tifon je tada bio značajan maloprodajni lanac, sastojao se od 36 modernih postaja, dvadesetak novih lokacija, s tržišnim udjelom od 7 posto. Kupnja takvog lanca Lukoilu bi omogućila da u vrlo kratkom periodu konkurira Ini, ali bolju ponudu podnio je mađarski MOL, pa je Lukoil bio prisiljen odgoditi svoj dolazak u Hrvatsku. Učinio je to tek u travnju 2008. kad je preuzeo malu hrvatsku tvrtku Europa Mil, s osam benzinskih postaja i riječnim terminalom u Vukovaru.
Gotovo paralelno s tim, kompanija je za 26,5 milijuna eura kupila lanac benzinskih postaja Roksped u Crnoj Gori. Ipak, Lukoilovo poslovanje u regiji rijetki su tumačili kao prijetnju, prvenstveno zbog pozitivnog imidža privatne kompanije. Taj se stav značajno promijenio tek nakon što su u Srbiji i BiH počele poslovati tvrtke pod direktnom kontrolom ruskog državnog vrha.

Tako se krajem 2007. godine u regiji pojavio i treći ruski igrač, ovaj put to je bila ruska državna tvrtka Gazprom. Ona je putem svoje tvrtke kćeri Gazproneft naumila od Srbije otkupiti Naftnu industriju Srbije. Pregovori su trajali dugo, no krajem prošle godine potpisan je konačni ugovor temeljem kojeg je Gazprom kupio 51 posto vlasničkog udjela u srpskoj tvrtki. Rusi su za NIS platili 400 milijuna eura i obvezali se do 2012. godine uložiti 550 milijuna eura. Ugovor je sklopila vlada premijera Vojislava Koštunice, a neovisni analitičari tvrdili su kako je NIS prodan značajno ispod cijene, i to kako bi se osigurala politička podrška Rusije u borbi protiv neovisnosti Kosova.

Cijena od 400 milijuna eura uistinu se čini premalom ako se zna da ta tvrtka ima oko 14 tisuća zaposlenih, dvije rafinerije u Pančevu i Novom Sadu, naftni i plinski distributivni sustav, 500 benzinskih postaja, 8 naftnih terminala i 44 skladišta. Samo u 2007. godini NIS je ostvario profit od 170 milijuna američkih dolara, a u srpski državni proračun uplatio 1,2 milijardi eura poreza. Dodatni argument za ocjene kako se radilo o politički motiviranom poslu nastao je kad je otkriveno kako Gazprom novac za obećana ulaganja u NIS planira namaknuti putem kreditnog zaduženja na račun srpske kompanije. Uz to, Gazprom Srbiji zasad ne garantira dolazak plinovoda Južni tok, kao niti gradnju podzemnog skladišta plina u Banatskom dvoru, kao što je prvotno bilo dogovoreno. Zbog toga se može zaključiti kako je Srbija po vrlo jeftinoj cijeni Rusiji prepustila kontrolu nad svojim energetskim sustavom. Sličnu kontrolu Rusi bi mogli dobiti i u Mađarskoj, ako uspiju steći dominantni vlasnički udjel u MOL-u. Naime, osim što drži najveći udjel na maloprodajnom tržištu derivata u Mađarskoj, te je vlasnik dviju rafinerija, koje se smatraju najefikasnijima u Europi, MOL je vlasnik i operator cjelokupnih sustava plinovoda i naftovoda u Mađarskoj.

Taj distributivni sustav ima golemu stratešku vrijednost, a budući da postoje vrlo ozbiljne indicije kako je jedan od suvlasnika Surguta ruski premijer Vladimir Putin, lako je zaključiti kako bi on uskoro mogao doći pod direktnu kontrolu ruske politike. Takav razvoj događaja mogao bi imati dvije vrlo važne posljedice. Prva je da kontrolom nad energetskim distributivnim sustavom Rusija praktički ostvaruje i značajan utjecaj na mađarsku politiku, a budući da je ta država članica Europske unije, taj utjecaj je još vrijedniji. Druga posljedica se odnosi na mogućnost da Rusija kroz kontrolu MOL-a spriječi razvoj novih distributivnih pravaca za plin u Europi. Naime, Mađarska je dosad, zbog svoje zemljopisne pozicije, ali i iznimno razvijene plinske infrastrukture smatrana ključnom državom za gradnju novih plinovoda za snabdijevanje Europe. Upravo u toj državi trebalo se nalaziti čvorište ruskog plinovoda Južni tok i plinovoda Nabuccom koji zagovara Europska unija i koji bi trebao Europi omogućiti smanjenje uvoza ruskog plina. Sada kad Surgut ima vlasnički udjel u kompaniji koja kontrolira distributivni sustav u Mađarskoj, Rusija ima i formalno uporište da favorizira svoj plinovod i opstruira gradnju Nabucca.

Toga su svjesni i u Mađarskoj, pa uprava MOL-a nastoji promjenama Statuta kompanije umanjiti utjecaj Surguta na upravljanje MOL-om, koji bi u normalnim okolnostima bio značajan. Glavna odrednica novih pravila trebala bi biti takva da se niti jedna odluka vezana za promjenu sastava Uprave kompanije ne može donositi bez tročetvrtinske većine glasova. Na taj način, Surgut bez 75 posto vlasništva ne bi mogao smijeniti Upravu kompanije na čelu sa Zsoltom Hernadyjem, koja još uvijek uživa čvrstu podršku mađarske vlade. Ipak, vrlo je upitno jesu li takve odredbe u skladu s europskim pravilima o zaštiti slobodnog tržišta.
Također, pitanje je kako će takve odredbe prihvatiti ostali dioničari MOL-a. Naime, s poslovnoga gledišta partnerstvo Surguta i MOL-a vjerojatno bi se moglo pokazati kao vrlo profitabilna suradnja za obje kompanije. Ruska tvrtka posjeduje ogromne rezerve nafte i plina, te ima razvijenu proizvodnju, ali nema značajne rafinerijske kapacitete, kao ni razvijenu distributivnu i maloprodajnu mrežu. Upravo to ima MOL, pa bi zato poslovanje kompanija moglo biti vrlo komplementarno. Svi oni dioničari MOL-a koji od kompanije očekuju isključivo što veći profit vjerojatno su zadovoljni mogućnošću suradnje sa Surgutom. Zbog toga je veliko pitanje koliko će njih biti spremno podržati napore Uprave da se ograniči utjecaj ruske kompanije. Stoga bi takva odluka mogla rezultirati razočaranjem dioničara, među kojima bi se mnogi mogli odlučiti prodati svoje udjele najboljem ponuđaču, a to je u ovom trenutku gotovo sigurno Surgut ili neki od njegovih prijateljskih fondova. Zbog toga se može zaključiti kako Mađarskoj predstoji teška borba ako želi zaustaviti Surgut u preuzimanju kontrole nad MOL-om.

Komentiraj